AleXandar Lambros
Da li ste nekad ispraćali nekog ko se autobusom uputio na dalek put u neku od zemalja zapadne Evrope s brojnom srpskom dijasporom? Onda ste bez sumnje prisustvovali bizarnim scenama. Neupućeni posmatrači pomislili bi da autobus, natovaren humanitarnom pomoći, upravo kreće u ratom zahvaćena područja Srednjeg istoka ili u rog Afrike a ne u najbogatije zemlje najbogatijeg dela planete. Žene, domaćice, obleću oko autobusa s džakčićima paprike i šerpicama prekrivenim krpama, kumeći naizgled neumoljive vozače da prime ove neobične poslatke za rodbinu u belom svetu.Deseto, a i deveto mesto, zauzimaju dva proizvoda Soko Štarka, koji će imati još jedan entry na listi čime se ova kompanija, po zastupljenosti i popularnosti svojih proizvoda, izdvaja kao vodeća, prema rezultatima mog nezvaničnog istraživanja. Na desetom mestu nalazi se flips sa kikirikijem, u narodu poznatiji kao Smoki. Ova legendarna grickalica koja se za nekoliko decenija postojanja na raznim ekskurzijama, putovanjima, u bioskopskim dvoranama, na velikim odmorima i u privatnosti doma, izarčila u multitonskim količinama, uprkos njenoj prividnoj nekaloričnosti i lakoći, i optičkoj varki pakovanja od 50 neto grama, definitivno se pozicionirala kao jedan od vodećih srpskih prehrambrenih brendova.
Odmah za njom, na devetom mestu, što nije nimalo loš rezultat u ovako oštroj konkurenciji, dolazi čokolada Najlepše želje. Kako neobičan i originalan naziv čokolade i sugeriše, ova poslastica bila je nezaobilazan faktor u brojnim svakodnevnim situacijama građana Srbije - od darivanja komšijinog "malog", preko čašćavanja ljubazne službenice šaltera (što je ovde retkost vredna čašćavanja), do nezaobilaznih 300 grama za slave i rođendane i čašćenje kolektiva na pauzi za kafu. Pakovanje od malih uvijenih kockica ove čokolade bila je prva nota sofisticiranosti te vrste na domaćem tržištu i vremenom se nametnula kao nezaobilazan element razgovora uz kafu i privatnih ordinacija koje drže do svog ugleda. Sve više, primećuje se, po srpskim kafićima zamenjuju jeftinije ali i daleko nekvalitetnije turske čokoladice tog tipa, što je za svaku pohvalu. Sitnice, ipak, život znače.
Oba proizvoda, dobila su i svoja savremena izdanja. Smoki je dobio i svoju čokoladnu varijantu, što je bio hrabar iskorak menadžmenta Soko Štarka, budući je većina ljubitelja Smokija njegov čokoladni parnjak doživeo kao blasfemiju. Međutim, vrlo brzo, i Čoko Smoki je postao omiljena domaća grickalica. Najlepše želje svetske trendove ispratile su novim izdanjima obogaćenim komadićima narandžine kore, višnje ili maline a i veći procenat kakaoa koji, istraživanja pokazuju, utiče na popravljanje raspoloženja, nije beznačajno poboljšanje u ova depresivna vremena.
Na osmom mestu je Medeno srce. Teško je objasniti dugovečnu popularnost ovog slatkiša u moru zaista preobilne ponude sličnih proizvoda. Moje mišljenje je da tajna leži u savršenom balansu privida "domaćeg ukusa" i lake dostupnosti fabričkog pakovanja. To je uvek dobitna kombinacija.
Keks Jafa, koji se nalazi na sedmom mestu liste, možda malčice narušava prethodno pomenutu ravnotežu u korist masovne proizvodnje ali kombinacija biskvita, želea od pomorandže i čokoladnog preliva, koja čini ovaj keks prečnika 54 i debljine 7 milimetara, suviše je neodoljiva. Otuda i neverovatna popularnost ovog keksa koji je kod Srba našao i šarenoliku primenu u pripremanju raznih vrsta torti i kolača. Inače, prvi "jaffa" keks proizvela je britanska kompanija Mekvitis još daleke 1830. godine a ime je dobio po vrsti pomorandži bez koštica koje se gaje u Izraelu. Crvenka ga proizvodi licencno (što isključuje mogućnost brendiranja ali nas ne sprečava da izvozimo do mile volje), prema receptu koji je tajna više od 60 godina. Izraz "jaffa" kao odrednica nalazi se i u najnovijem oksfordovom izdanju rečnika engleskog jezika.
Na šestom mestu je đakonija za koju je neoprostivo što je dopušteno da je brendiraju Slovenci. Reč je o ajvaru, kulinarskom ponosu Balkana koji se nalazi u samom vrhu ponude kada je reč o gastronomskom predstavljanju strancima. Tegla domaćeg ajvara još uvek je eksluzivan poklon za Nemca i Engleza koji ga prihvataju kao izraz posebne naklonosti i rangiraju ga barabar s pakovanjem retkog ruskog kavijara. Kad smo već kod kavijara, reč ajvar potiče od turskog havyar, što znači slana ikra. U kakvoj su vezi ime i sam proizvod ostaje nerazjašnjeno.
Pored ajvara najomiljeniji poklon s ovih prostora strancima je, bez sumnje, rakija. Šljivovice, od kojih je Žuta osa već stekla zavidnu svetsku reputaciju, najčešći su izbor, al odlično se kotiraju i sve travarice kao i kruškovače i kajsijevača. Upadljivo je da je marketing kod ovog, u svetu verovatno najpoznatijeg srpskog proizvoda, očajno loš. Krajnje je vreme da se sa gastabajterskog opisivanja rakije kao "srpkog viskija" pređe na ozbiljniji i temeljniji pristup. Uključujući i dizajn momenat koji je do te mere zanemaren da je bocu ovog eliksira ponekad teško razlikovati od flaše špiritusa ili benzina za uklanjanje fleka od boje. Primer koji treba slediti jeste lanac Rakia barova koji su u proteklih nekoliko godina nikli Beogradom i predstavljaju pravi biser njegove turističke ponude.
Da je Endi Vorhol bio Srbin nema nikakve sumnje da bi umesto konzerve čuvene Campbell supe ovekovečio kutiju Plazma keksa, koja zauzima treće mesto liste najpopularnijih srpskih prehrabrenih brendova. Plazma je prosto postala deo kulturnog nasleđa Srbije. Mlevena il u komadu, s mlekom, uz čaj ili sok, ili bez ičega, u kolačima ili kao dodatak proteinskom šeiku sportista ... postala je mnogo više od običnog prehrabrenog proizvoda i stekla ikoničan status.
Vicešampioni liste su čvarci ... sitni ili krupni, svejedno, poštena domaća trpeza prosto se ne da zamisliti bez dobrih čvaraka. Iako se prave od čiste svinjske masti i nemaju gotovo nikakvu nutricionističku vrednost i sasvim sigurno neće doprineti dobrom stanju vašeg kardiovaskularog sistema, čini se da ništa ne može narušiti njihovu popularnost. A ne odolevaju im ni, u odnosu na nas, znatno nutricionistički osveščeniji zapadnjaci. U Torontu i Čikagu u pojedinim mesarama možete naići na reklamu sledeće sadržine - "Imamo čvarke!". Ne malo ćete se iznenaditi kad unutra uđete i otkrijete da je vlasnik radnje Kinez ili Koreanac. Dakle, reč je o svojevrsnom gastronomsko-kulturološkom fenomenu i brendiranje čvaraka morao bi da bude jedan od prioritetnih zadataka onih koji o tome treba da brinu.
I, na prvoj poziciji je, bez konkurencije, kajmak. Mada nigde nije toliko popularan kao na Balkanu, tačnije, u ex YU republikama minus Slovenija i plus Bugarska, kajmak je deo kulinarske tradicije i Turske, Bliskog istoka, središnje Azije, pa i Indije.
Što masniji to bolji, a poznavaoci tvrde da je najbolji onaj planinski gde krave pasu najkvalitetniju mešavinu livadskog bilja. Onaj koji se pakuje i prodaje u supermarketima, za većinu je sramotna zamena za pravi domaći koji se može nabaviti samo na pijaci. Sentimentalna vezanost Srba u odnosu na kajmak može se uporediti samo sa emotivnom privrženošću Grka prema feta siru - i jedni i drugi su preživljavali na ovim mlečnim proizvodima u krizna vremena u kojima ovaj deo sveta nikada nije oskudevao.
U mnogim srpskim selima, bake će vam i danas kao odgovor na nizak pritisak, prepisati kajganu na kajmaku. Sa vrućom pogačom i paradajzom ili, ako prilike dopuštaju, sa ćevapima i pljeskavicom, kajmak je deo nacionalne gastronomske kulture koji parira francuskom buđavom siru. Brendiranje kajmaka je, zbog njegove specifičnosti, posebna priča. Dok bi s jedne strane valjalo poraditi na fabričkim varijantama za najširu upotrebu, s druge strane trebalo bi pronaći načina da se onom seljačkom produži svežina i vek trajanja te da se uz posebno osmišljen dizajn, u malim količinama, svetu plasira kao gastronomska ekskluziva, a bogami tako i naplati.