Onomad, upoznam neku kozularnu službenicu, sitan šraf u državnoj mašineriji jedne od manje uticajnih zemalja EU. Mlada, vedra, ponosna na svoj otvoreni duh i glavu, koji su je nagnali da za razliku od nekoliko kolega iz ministarstva prihvati da službuje u Beogradu. Prosto joj se sijalo ono bucmasto lice od silnog uzbuđenja.
Već nekoliko meseci kasnije počele su da mi stižu priče da od nje većeg zlotvora na viznom odeljenju nisu imali. Da ne da vizu nikome ako ne mora i to na tačno onoliko dana na koliko mu je avionska karta, da traži milione nekih papira i potvrda, čak da se bavi detektivskim rabotama ne bi li proverila istinitost svih tih uverenja. Jednom rečju, preterano prilježna, do sadizma. A onda su i neki moji gosti počeli da se žale. Čak i roditelji su mi zabrinuto rekli da je "ovoga puta bilo povuci-potegni". A em kao roditelji (i baba i deda) građana EU, em kao penzioneri, po zakonu imaju olakšanu proceduru.
Ni godinu dana kasnije, usred zime ponovo je srećem - tamnu, čemernu, depresivnu. Večerali smo zajedno. Iz svake reči joj izbija neka gorčina - gadno joj je u Beogradu. Te ljudi nepristojni i neljubazni, te nije dobra kafa, te loše vino, te rupe po asfaltu (da je iz Ženeve pa da razumem da joj to smeta, ali u Lisabonu je kolovoz gori nego u Beogradu), hrana joj ne prija do te mere sa su joj čak i kolači preslatki. Gledam je i mislim se: Od čega si tako debela, kad ti je loša hrana? Onda ona počne o našoj (srpskoj) opsednutošću izgledom, kako naše žene izgledaju i oblače se kao kurve, da ne zna kako nas nije sramota... I tu ja ustanem, platim račun (onaj urođeni poriv da nikome ne ostaneš dužan niti da ko pomisli da sam se grebao) i odem. Potom sam je tužakao gde sam stigao, pisao pisma i razglednice njenim šefovima tvrdeći da ona nije kvalifikovana da radi sa narodom koji joj smeta, Predlagao sam da je pošalju negde gde će joj prijati, a da nama pošalju nekoga kome ovde nije gadno. Onda mi je ona uzvraćala odugovlačeći i kinjeći svakoga ko bi u zahtevu za izdavanje vize i pomenuo moje ime, a posebno moje roditelje. Tada sam ja pisao još ljuća pisma, mistarstvu, pa ministru. Stizali odgovori - ima ko me je i ignorisao ali se za moj bes čulo. Negde, usred tog mog krstaškog rata protiv eksponenta sistema koji i ja izdržavam objavio sam na Blogu tekst Konzularni Sadista. Posle njega, situacija se nekako smirila. Da li je ona malo ublažila ili su se ljudi navikli na njen zulum, ne znam, no ja nekako volim da verujem da je ona ovo pročitala i da je pokapirala kakav je gad, pa se pokajala i opustila. Mada sumnjam. I bezveze se foliram. ja sam ovo napisao samo da bih je uvredio. Muka mi je bilo neki belosvetski bašibozuk na mojima da se iživljava bez ikakve posledice.
Konzularni sadista
Konzularnog sadistu prepoznaćete po tome što (zlo)upotrebljava svoj položaj sitnog državnog službenika te:
Zlostavlja konzularne stranke, iz čistog zadovoljstva i bez ikakvog konkretnog cilja ili koristi za sebe ili za državu za koju radi.
Uživa u psihološkom kinjenju i ponižavanju drugih, tako što im otežava život. Poseduje jasnu svest da ima moć da ograniči slobodu kretanje drugih lica ili da im uskrati neko drugo pravo. Ta moć mu prija. Neuobičajeno je strog prema svojim hijerarhijski potčinjenima, osobito lokalnom osoblju. Svoje postupke najčešće pravda svojom vanrednom predanošću poslu, rigoroznošću i/ili osećajem odgovornosti, tvrdeći da samo izvrašava naređenja iz centrale i primenjuje pravila koja su za sve ista. Oseća se superiornim u odnosu na okolinu u kojoj privremeno živi i radi, a svoj prezir ne krije. Međutim smeta mu što tu superiornost niko, osim njega samoga, ne vidi - pa je zloupotrebom položaja neprekidno dokazuje i sebi i drugima. Svestan je da radi sa ljudima koji nemaju niti kome, niti kako da se požale, te se oseća nekažnjivim. Svestan je mogućnosti koju mu daje diskreciono pravo da zahtev za vizu odbije bez obrazloženja, te taj instrument koristi za zastrašivanje eventualnih nezadovonih konzularnih stranaka.
Profil konzularnog sadiste
Konzularni sadista je u svojoj zemlji matici živeo u dvosobnom komfornom stanu, kupljenom na kredit u prigradskom naselju. Bio je sitan činovnik, omanji šraf u krajnje hijerarhizovanoj strukturi svog ministarstva. Njegovo avanzovanje u karijeri zavisilo je od sposobnosti da istrpi i prećuti. No, posle niza godina povijanja šije i stiskanja zuba, konzularni sadista je napokon došao do zelene grane - dobio je nameštenje u diplomatskoj misiji! Doduše, zalomila mu se nerazvijena zemlja Balkana, manje interesantno i manje prestižno mesto nego u nekakvoj svetskoj prestonici, no i biti prvi u selu ima svojih čari.
U novom životu sadista živi u većem i konfornijem smeštaju, kupio je novi automobil, po mogućstvu terensko vozilo, i to upola cene. Primanja su mu skočila, posao nije ni težak, ni zahtevan... ali nije tu kraj lepoti novog zaposlenja. Dolaskom na novo mesto on stiče moć koja čoveku tog profila po prirodi stvari ne sleduje - moć da odlučuje o sudbinama drugih ljudi. U početku je nespretan, ne zna šta bi sa tolikom vlašću, strahuje da ne bude preblag, pa igrajući na sigurno ne preza od prestrogih odluka. Ali on je čovek i vlast mu se podvlači pod kožu.
Van posla, međutim, ne cvetaju mu ruže. Život teče traljavo, gore nego ikada - usamljen je, daleko od prijatelja, porodice, rodnog mesta. Nostalgija steže, on samuje a nove prijatelje ne stiče - jer tu su jezička i kulturna barijera. I sve je drugačije nego što je očekivo da će biti. Verovao je da će se, svojim položajem, kupovnom moći, statusnim simbolima vinuti mnogo više nego što se ispostavilo mogućim. Sada on, koji je bio omiljen među pijateljima, živi gorku realnost samoće. To stvara nekakvu bol u duši, nekakav gnev prema okolini koja svakim danom raste i jača, jer niko za našeg sadistu nema lepu prijateljsku reč, niko ga ne želi.
Dok hoda ulicama ove zastrašujuće zemlje, ovog grada koji nije lep, ni udoban, na njega izgubljenog, poljuljanog samopouzdanja niko ne obraća pažnju. Preispituje sebe i čini mu se da i ono malo ljudi koji pokazuju kakvo takvo interesovanje za njega u njemu vidi samo kraći put do toliko željene turističke vize. Očajan, shvata de je bez tog instrumenta nemoćan, a to ga vređa... jer želeo bi da prema njemu neko uzgaja topla osećanja, ali ne, majka je daleko. I tokom dugih večeri čamotinje, dok se u mraku obrće sam u krevetu, shvata da je okružen ljudima nevrednim njihove pažnje, ljudima dostojnim jedino prezira, da je osveta jedino rešenje i jedva čeka da svane dan i da ode na posao gde će se prihvatiti svog konzulskog pečata, jedinog oružja koje ima. I tako, iz dana u dan, sve čvršće steže vizni režim, sve mu je mučnije da dopuste čoveku da putuje, sve ređe i teže izdaje vize i sve češće daje negativne odgovore jer samo tada i dok u luksuznom vozilu sa diplomatskim tablicama prolazi pored reda jadnika koji čekaju na milost, oseća se svojim i dostojnim. (c)