Negde je taj proces bio jednostavniji iz određenih istorijskih razloga, negde vrlo komplikovan. Rasprava o tome kako su se pojedini jezici standardizovali preopširna je i prestručna za blog ali u najkraćim crtama može se reći da je u kontinentalnoj Evropi taj proces uglavnom dovršen u 19. veku, najčešće kroz zvanične akademije ili slične institucije.
Standardizacija jezika osim praktične jezičke ima(la je) i nacionalnu (narodotvornu odnosno državotvornu) dimenziju: u 18. i 19. veku Evropom vlada ideja "svetog trojstva" nacional-romantizma: država = nacija + teritorija + jezik. Za stvaranje nacije u modernom smislu neophodni elementi bili su:
- centralna vlast
- stajaća vojska i opšta regrutna služba
- komunikacije (poštanska služba, železnice i telegraf)
- standardni (nedijalekatski) jezik
Tako su kodifikovani (standardizovani) nemački, francuski, italijanski, mađarski... Narodi/nacije/države koji su imali sreću da jezik standardizuju početkom i sredinom 19. veka uglavnom su izbegli rasprave koje se vode na području srpskohrvatskog jezičkog metasistema (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora). Lignvističko-politički i vremenski najsličniji slučaj našem je državno i jezičko razdvajanje Švedske i Norveške koji se takođe dogodio u 20. veku (doduše početkom). Bili jedna kraljevina sa jednim jezikom - sad su dve kraljevine sa dva jezika (tačnije dva ipo ali to je posebna priča), u najvećoj meri razumeju se kad hoće i - žive i dalje srećno, bogato, mirno i zadovoljno.
Naša standardizacija od početka je bila politička.
Hrvatska je imala mnogo više i istorijskih i političkih razloga da za standardni jezik uzme čakavsku osnovu. Ipak odlučila se za štokavsku i to za novohercegovačke (istočnohercegovačke) govore.
Samo da napomenem da su i hrvatski i srpski sistemski podeljeni: hrvatski na štokavski, kajkavski i čakavski (po obliku upitne zamenice) a srpski mnogo dublje, tipološki, po liniji koja se proteže od Prizrena do Zaječara i koja razgraničava dva TIPOLOŠKI bitno različita sistema. Da ne bih otišao preduboko u stručnu terminologiju objasniću to promerom:
Zapadno i severno od pomenute linije: tatina kuća
Južno i istočno: kuća na tatko
Iz tako sistemski podeljenih govora trebalo je stvoriti standardne jezike, tj. standard koji će biti "državni jezik" na celoj nacionalnoj teritoriji. Glavni uzrok svih naših današnjih problema leži u činjenici da su nacionalne teritorije pod kontrolom Zagreba i Beograda (da ne idemo u sitna crevca sa formalno-političkim statusima Hrvatske i Srbije u određenim istorijskim momentima) bile male, svakako mnogo manje od područja na koja su nacije in spe pretendovale. Drugi problem je što su se ta područja nacionalnih aspiracija dodatno još i preklapala (većinom u Bosni i Hercegovini). Tako su i Hrvati i Srbi, zasebno ali konvergentno, za osnovu svog nacionalnog jezičkog standarda uzeli teritoriju VAN svoje matice. Dodatna komplikacija je što su i jedni i drugi kao osnovu „istog ali različitog" standarda izabrali iste govore, sa iste teritorije.
Ovo je vrlo slikovit primer korišćenja jezika u političke svrhe: kodifikovati SVOJ jezik na osnovu govora sa (u tom trenutku) TUĐE teritorije kako bi se na najočigledniji način obelodanile pretenzije na nju a bogme i napravio slučaj u kojem će ta činjenica biti korišćena kao dokaz a posteriori za "pravo" na te pretenzije.
I Srbi i Hrvati ovim su značajno otežali komunikaciju unutar svojih nacija: hrvati zapostavljanjem i isključivanjem iz norme kajkavskog i čakavskog a Srbi govora južno i istočno od linije Prizren-Zaječar.
Standardizacija srpskog jezika pokazuje još jednu interesantnu činjenicu. Šahisti bi rekli da su tadašnji Srbi povukli potez u iznudici jer su bili u prilično nezahvalnom položaju. Logika standardizacije traži da što manji deo stanovništva bude sistemski isključen. Međutim govori ljudi koji su (tada ili nešto kasnije) promovisani u srpsku naciju tako su različiti da je standard morao biti postavljen na jednu ili drugu stranu: ili će biti „pravilno" i „učeno" tatina kuća ili kuća na tatko - oboje nije moglo.
Prihvatanjem „tatine kuće" (Vuk je tu samo izvršilac, ne i ideolog jezičke standardizacije, o tome možda kasnije) Srbija se (u tom trenutku možda nesvesno) opredelila da pretenzije na Bosnu i Hercegovinu ostvaruje kulturnim (ili najvećma kulturnim) a na Južnu Srbiju i Makedoniju (tada je sve južno od Kragujevca bila Turska) ostvaruje vojno. Kao što se kasnije manje-više i desilo.
Kao posledicu politički motivisanog usvajanja istočnohercegovačkih govora kao osnove jezičkog standarda Srbija je još tada samu sebe (bez NATO-a, Kominterne, Teherana ili Paje Patka) dovela u šizofrenu situaciju: da je većini njenog stanovništva standardni jezik bio stran, tj. nije se zasnivao na govoru većine u državi. Bilo je potrebno dosta lingvističkih, sociolingvističkih i političkih bravura da se od prvobitne ijekavice dođe do usvajanja smederevsko-vršačkih govora (kojima pripada i Beograd) kao većinskog (i standardnog).
Nadam se da sam pokazao koliko je pitanje standardizacije u slučaju srpskog i hrvatskog oduvek bilo prvenstveno političko (baš kao i u slučaju nemačkog, italijanskog itd).
Pošto je cela ova rasprava o standardu započela pitanjem crnogorskog jezika, u najkraćem samo dve lingvistički i sociolingvistički nesporne teze:
1. Najveći deo govora kojima se govori u četiri države „bivšeg srpskohrvatskoh jezičkog područja" pripada zajedničkom jezičkom metasistemu. Ovo je stručni lingvistički termin kojim se izbegava uplitanje u problem iz tačke 2.
Iz tog zajedničkog jezičkog metasistema još u 19. veku nastala su dva standardna jezika, srpski i hrvatski. Njihovim približavanjem kao i jezičkom standardizacijom u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori kao i kasnijim političkim razvojem koji je doveo do postojanja 4 nezavisne države na prostoru obuhvaćenom tim metasistemom, stvorena je situacija u kojoj su lingvistički i sociolingvistički moguća samo 2 rešenja:
2a. Standardni jezički izrazi Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine deo su istog jezika, („BCSM", „ilirskog", „naškog", „bezimenog"...)
2b. Iz nekadašnjeg zajedničkog jezičkog metasistema nastala su 4 standardna jezika (koji lingvistički i dalje pripadaju tome jezičkom metasistemu):
Napominjem da su moguća samo ova dva rešenja - ili jedan jezik ili četiri jezika. Ništa između nije ni lingvistički ni logički opravdano.