Planirao sam da ovu nedelju počnem svojom pričom o poseti Šumadiji. Međutim, Ibarska magistrala je na mene ostavila takav utisak da će moja današnja tema ipak biti drugačija.
Ne vozim Ibarskom često. Samo kada mi se poklope obaveze u Beogradu sa odlaskom na vikend u centralnu Srbiju. Više volim, kao i mnogi drugi Vojvođani, da idem preko Fruške gore. Iskustva sa Ibarske su bila da ljudi voze nešto brže nego što sam navikao na drugim putevima po Srbiji, ali nije bilo stresnih situacija. Pri odlasku sam primetio bilbord na kome se reklamiraju pogrebne usluge, što me čak nije posebno ni iznenadilo, s obzirom da su izveštaji sa ove magistrale česti u crnim hronikama.
Samo nikada do sada Ibarskom nisam vozio subotom uveče. Što bi rekao Balašević: "Ludnica je kanda otključana". Bez konkurencije su sumanuti motociklisti očiglednih samoubilačkih sklonosti. Zbog jednog ludaka smo čak skrenuli sa puta da ne bismo ubili budalu koja je, vozeći brzinom većom od 250 km/h obilazila šleper. "Samo" smo još jednom morali da siđemo sa puta, ovoga puta zbog nekog automobila. Brojna kočenja ne računam.
Razmišljao sam vozeći se nazad kući koliko je ljudi izgubilo život zbog raznih budala, nekih tatinih i maminih sinova koji su na poklon dobili brze automobile i motore. Koliko je ljudi, da ne bi ubili nekog ludaka, skrenulo sa puta i zakucalo se u neko drvo? Sumnjam da se bilo ko od tih sumanutih vozača i okrenuo da vidi šta se desilo sa ljudima koji su nastradali zbog njih.
Znam ljude koji se hvale takvim aktivnostima. Ali ne čudi me to, kada smo narod koji je izmislio "Srpski rulet", aktivnost gde se rizikuju TUĐI životi, za razliku od onog ruskog, gde svaki ludak rizikuje svoj. Da li smo mi ovde totalno prolupali? Ili smo jednostavno postali loši ljudi?
Kada vozim kroz Beograd znam da nema šanse da neko uspori i da me propusti ako želim da se prestrojim, nego moram agresivno kao i drugi. Zar je moguće da svi baš toliko žure? Ljudima je postalo svejedno da li će se drugi auto prevrnuti, važno je da prođeš. Jer ako ne prihvatiš taj sumanuti način vožnje, trubiće ti sa svih strana. U stvari, trubiće ti i ako ti tablice nisu beogradske, jer se to u Beogradu tumači da ne znaš da voziš, a usudio si se da voziš kroz "njihov" grad. Jedan moj dobar prijatelj, Beograđanin, odličan vozač, morao je da preregistruje auto jer je imao čačanske table. Dosadilo mu da mu stalno trube.
Pešački prelazi? Na njima izgleda stajemo samo kada polažemo za auto. Moj poznanik iz Niša mi priča da, kada vide da je neko stao na pešačkom prelazu, svi prvo pomisle: ovaj mora da je iz Vojvodine. Da i u Vojvodini nije ništa bolje ne moram posebno ni pisati. Pre nekoliko meseci deca iz vrtića su dugo čekala na pešačkom prelazu da neko stane da bi mogli da pređu put. Niko, apsolutno niko to nije učinio. Vaspitačice su odvele decu do udaljenog pešačkog prelaza gde su sa decom prešli put.
U šta smo se to pretvorili?