Evo rešio sam da promenim temu....Dosta više sa politikom, ko je koga izmuntao, ko je kome šta pre-oteo, ko je optužen - teorijski, ko je za zatvor, a ko je već u njemu....itd!
Reših da moj tekst bude praktičan, koristan, ali o čemu?
Čega god da se dohvatiš uprljano, umazano, iznevereno...pa o čemu onda, mislim se? I tako mi pade spasonosna tema, koja bi mogla biti od koristi svima, pre nego što se neko odluči na korak, na koji sam se ja odlučio (porodično). Rešeno učinjeno! Nakon više (nešto malo!) od pola veka stanovanja u najstrožem centru grada, odrastanja na kaldrmi, smatrao sam da drugu polovinu veka (životnog ili kako god već!) treba provesti u prirodi, na čistom vazduhu...
Nema tog čoveka koji nije poželeo da ima, da živi, izvan grada u kućici sa cvećem ljubimcima, eventualno bazenom…Iha!
A sve počne, skoro uvek, idilično poput one priče iz dijaspore, (Kanade) “o grtalici”…
Tako smo se i mi (porodica i ja) zaleteli, pa krenuli u avanturu, pre pet godina, ne znajući skoro ništa o svim čarima života u okruženju prirode, umesto asfalta. Neprekidna graja i galama, posebno u vreme skoro svakodnevnih štrajkova, čiji smo i sami bili učesnici, pa jutarnje snabdevanje samoposluge, pod samim prozorom kao i sve slično, samo je ubrzalo našu odluku, da prvu pogodnu priliku iskoristimo i izvršimo kvalitetnu zamenu (jer keš nismo imali!) stana, lepog i skockanog, za veću kuću, koju smo dobijali za uzvrat.
Obilazili smo, obilazili, čežnjivo, oduševljeni mestom, nešto uvučenim od glavnog druma i…eto nas van grada!
Ok, podrazumevalo se da se prvi meseci provedu tako što se proverava stanje kuće, električne energije, vode, kanalizacije…a o grejanju još nismo ni razmišljali, jer ko će o tome da misli u letnjim mesecima. Svetska kriza ni na vidiku, tako da nešto povećani troškovi tipa “da trknem časkom do grada” nisu delovali alarmantno…te na posao, te sa posla, te do pijace, pa po meso…pa večernji izlasci, što ćerke, što sina koji su morali da budu u sinergiji, jer smo imali jedan automobil, i tako redom. Malo po malo, leto je bilo, eto nekoga kod nas da se rashladi od gradske vreline..a naša lica nasmejana, zadovoljna. Većina je tada, a i sada, mislila da ćemo se pokajati brzo, uprkos nekim lagodnostima, i sitnim poteškoćama, ali ne! Veliko dvorište, trem za opuštanje, razgaćeni, kola prodju, tek ponekad, a ljubimci, nemački ovčari se rastrčali…Idila! Dobro jesmo malo češće šišali travu, ali to je bilo super, jer nikada nismo pre toga, tako da smo se prosto “otimali” oko šišalice, mada je dvorište baš veliko…
No, polako naidjoše jesenji dani, prvi plodovi groždja, neprskanog, našeg, već su bili spremni za branje..Radosti nikad kraja. Da, jesmo malkice razmazili ljubimce, koji su bili slobodni, tako da su ulazili u kuću i izlazili, kad god su hteli…šta mari, živa bića treba da budu slobodna! Počeše i kišni dani, travu polako poče da smenjuje blato, koje se, kao uzinat, lepilo za njihove šape, s kojima su počeli da gacaju po dnevnom boravku, nenaviknuti da brišu noge pre ulaska u kuću. Hm, pa dobro, zoger je baš i izmišljen zbog takvih situacija. Uostalom šta fali, malo rekreacije, kad se ne šiša trava, malo ćemo češće zoger u ruke…i eto, milina!
Put do naše kuće nije bio asfaltiran, ali preko leta, osim prašine, nije bilo većih problema, ali prve kiše počeše da dube već postojeće rupe. Do glavnog druma ima svega par stotina metara, ali smo ga svakoga dana prelazili sve sporije i sporije, pokušavajući da izbegnemo pucanje nekog automobilskog dela…Ipak stizalo se na posao, nekad malo blatnjavi, od veselih skokova ljubimaca koji su nam tako iskazivali ljubav, nekad smo se izblatnjavali i sami prilikom ulaska u automobil, ali krpica, malo vode, malo četka i opet dobro!
Al jednoga dana navališe se crni oblaci, krete neka olujčina, sastaviše se nebo i zemlja, pa krete provala oblaka! Ma kakva provala, to su bili čitavi talasi, koji su zapljuskivali terasu, prozore vrata, sa sve grmljavinom, zbog koje nam uskoro nesta električne energije…Ratrčasmo se po kući da nadjemo baterije, sveće, dok nevreme ne prodje… Pa da, bolje je što su isključili struju, ipak grmi, a nismo u gradu…HM, kao jedan upitasmo se, imamo li mi gromobran na kući, ili bar neko od komšija. No te crne misli brzo oterasmo, jer kiša je neprekidno pljuštala, a romantične kapi kiše koje su udarale u prozor, čule su sve više i jače, skoro zlokobno! Kao u filmovima, samo što neko reče, kad osetih kao da mi je kap kiše pala za vrat. Odakle kiša u kući, pomislih…baš sve ovo deluje čudno, pomislih, kad osetih još par kapi, što potvrdiše i ostali ukućani, trkom noseći lavore po kući, na sve strane, kuda nam je ulazila voda. U kući muk, polutmina, niko ni reč, samo se čuje dobovanje vodenih kapljica po lavorima. Na svu sreću, nevreme kako je naišlo, tako je i prošlo, pa polako počesmo da se izvlačimo napolje da vidimo efekat koji nam je nanela prva oluja. Vidim i komšije oko mene, već iskusni, gledaju prema krovu u crepove, tako da se i ja namestih, kao znalac, da pogledam šta treba preduzeti…Sve je na svom mestu, čini mi se, a vidim kod nekih komšija odleteo crep. “ Kako ste prošli komšija”, upitah ne bi li saznao šta sve treba konstatovati…. A pa da komšija, ali nisam stigao da očistim oluke od lišća, rekoh im samouvereno…sutra ću čim se vratim sa posla…A, pa da, pregledaču i crepove, da ih vetar nije pomerio…mada mi se čini…A pa da komšija videću za taj silikon oko prozora..pa brže bolje zapisah stečeno znanje..Struja nije došla celu noć, ali i šta će nam, da gledamo bezvezni tv program, jer internet i onako nemamo u tom kraju. Knjiga smo se i onako načitali, filmova nagledali, pa ima li išta lepše nego kad se rano legne u krevet?
“Ko rano rani, dve sreće grabi”, zar ne?
Sutradan nisam ni išao na posao, još nije stigla ni struja! Pa dobro ručaćemo nešto, mislim se, pokušavajući da privedem nekog majstora za krov i crepove. Majstori, uvek najtraženiji, rastrčali se već od rane zore. pa sam se sam popeo na merdevine, 5-6 metara, ništa strašno, da očistim bar oluke. Nisam imao pojma koliko se tu lišća i svega drugog skuplja, dok nisam počeo da vadim, bacam, vadim i bacam…Ali dodje kasnije i struja, tako da mi je dan prosto proleteo. Jeste bole malo ledja, noge, ramena, malo sam se isekao na limeni oluk, ali osećaj ponosa je bio jači, jer sam sve to sam uradio. Prvi put u životu, i ko zna kad ću još, mislio sam, ali me je svaka sledeća godina uverila u suprotno.
Spoznao sam i zapamtio, da čudnog li čuda, lišće uvek opada, izgleda, u isto vreme!
Polako nam se primicala i zima. Jedva smo čekali tu idiličnu sliku pahulja koje veju, dok mi sve to posmatramo kroz prozor toplog dnevnog boravka, dok vatrica pucketa, što u kaminu, što u kotlu za drva, jer u kući za razliku od predjašnjeg stana, nismo imali parno grejanje. Gas je još uvek bio misaona imenica. Počeše hladnjikavi dani, pa nacepasmo drva u šupi koja jedva da je pedesetak metara od kuće u dvorištu, za svaki slučaj da sve isprobamo. Recept starinski, proveren, najzdravije grejanje, ne suši vazduh, ložiš sam, kad ti treba i koliko ti treba, a ne da zavisiš od tih bezveznjaka koji nam parno grejanje puštaju tek u 05,oo a gase već u 22,oo h. Svašta! Napunih kolica ogrevom, kad vidi vraga, bušna guma na kolicima, pa ćemo morati sve svojeručno. Naravno, mladjani sin, pripomože, zanimljivo mu je, jer nikad pre nije u-nosio drva. Gumu sa kolica skidoh, da kasnije, trknem do vulkanizera, jer mi ništa ne sme pokvariti zadovoljstvo toplog doma!
Napunih ložište kotla hartijom i drvima, pa ga starom dobrom šibicom, kao deda nekada, podložih , otvorih cug, a vatra se na tren razbukta…Oho-ho, udjoh ponosno u dnevni boravak gde su ukućani, uvijeni u ćebad, iščekivali rezultat moga angažovanja na rešavanju pitanja toplotne energije. Stavih kafu na šporet, da uz nju gustiram plamene jezičke, koji se šire kotlom, šaljući nam izvore toplote. “Tata, tata….” Uznemiri me sinovljev glas, koji je pomalo delovao panično…”neki se dim oseća…”. Nasmejah se neiskusnom sinu….”E moj sinko, to obgoreva kotao…tako je to uvek na početku….” Nisam stigao ni rečenicu da završim, kada se pokrenu kuljanje crnog dima, na sve strane, poput požara na “Bliznakinjama” nakon njihovog rušenja u NY. Nekako u nastalom mraku, pronadjoh ulazna vrata, tek koliko da dim krene na drugu stranu…Ljubimci, moji omiljeni nemački ovčari, brže bolje pobegoše, podvijenog repa, i što dalje od kuće, dok su ih zabrinuti ukućani sledili. Udjoh hrabro u kotlarnicu, mada brzo konstatovah da nije bilo ni potrebe da gasim vatru u kotlu, jer se on, iz meni tada nepoznatog razloga, već sam ugasio, ali ne toliko da i dim stane - naprotiv! Sve je bilo crno, prozori, vrata, zidovi, plafoni..a sve sveže krečeno, koliko tog leta. Otvorih sva vrata i prozore, kako bih napravio promaju i time omogućio da putem strujanja vazduha, oblak dima smešten u svaki kutak, ustupi mesto čistom kiseoniku, zbog čega smo se i odselili iz grada. U medjuvremenu je promaja povukla na sve strane, noseći sa sobom dim, a unoseći ne samo svež vazduh, već i hladnoću sa sobom. Pridružih se familiji napolju, dok se ceo proces ne završi, ugledavši komšije, koje su nas, preko ograde, zabrinuto pogledavali misleći da nam je izbio požar u celoj kući. “ Ma ništa komšije, rekoh…..verovatno vlažna drva, pa eto…dim, sad će to časkom posla…” Ljubazni komšija nas ponudi da predjemo kod njega na kaficu, a tek onako me upita “A komšija, sigurno si očistio čunak i odžak, pre grejne sezone…”.
Hm, odžak, a njega sam nekako uvek više posmatrao kao lep dekor, ali se sad zabrinuh, jer mi to iskreno nije palo na pamet….” Ih komšija, čistio sam ga čim sam se doselio…” izlete mi iz usta, dok sam se presabirao u glavi…”odžačar, odžačar…” pa valjda još postoje, kako da ga nadjem što pre. “ E komšija, nastavih, mi smo kao deca voleli da vidimo odžačara pred školu….znaš ono prva sreća odžačar, prvi sam ga video...pa još da iščupamo neku dlačicu iz njegove velike četke, koju je nosio preko ramena…” Vidi komšija da ja bolje pamtim prošle dane, nego što znam gde bih mogao da ga nadjem, pa mi napisa na ceduljici broj telefona, kaže “… jeste u penziji, ali dobro čisti odžake…. ” Ma naravno….pa i sad je sreća da vidimo odžačara, još u kući - iha” pokušah da budem duhovit, prisećajući se lepog mirisa dima na kome je deda sušio meso o Svetom Jovanu. Nekako smo svi mi za - mirisali na tu pečenicu! Uostalom kao i cela kuća, koja se već provetrila, mada se taj nostalgični miris (neko za to kaže i smrad!) još uvek, baš onako, osećao.
Ljubimci su te noći, za svaki slučaj, spavali podalje od kuće!
Sutradan je stigao odžačar, sa kojim sam proveo celo pre podne! Neverovatno je koliko gara i koječega još može da stane u odžak. Dimnjičar, sada već potpuno crn od čadji i gara uz jedvite muke, završi posao, rečima:“ Dobro ste Vi prošli, ovo nije čišćeno ko zna od kad…mogli ste kuću da zapalite!” Sav pretrnuo od tog saznanja, šta je moglo da se desi, natočih mu jednu rakijicu, da spere grlo…”Ih nije valjda dotle došlo…znao sam ja to, ali sam samo hteo da isprobam kotao, ali od sad svake godine, pred sezonu, normalno, pozvaću vas..pa više neće biti problema”. Ponosno sada ponovo naložih vatru, koja veselo zapucketa u “slatkom i toplom domu svome!”
Te noći smo spavali, kao nikada do tada, umorni i iscrpljeni, mada sam ustajao na par sati, tek koliko da dodam i uglja, da duže drži vatru! Ujutru sam poranio pre svih, kako bih po savetu odžačara, očistio ložište, da se vatra ne bi “zagušila” tokom dana, izneo pepeo, prosuo ga na ulicu, gde i svi, a onda se vratio u kupatilo, jer su mi čak i nozdrve bile pune čadji, al ne mari!
Bilo je toplo, ponovo, kako smo i navikli!
Priznajem izgubi se malo više vremena dok se sve ne dovede u red, ali milina je živeti u kući. Istuširani, sredjeni, ostavljamo topli dom i ulazimo u kola, koja su bila nekako čudno nagnuta na jednu stranu…Obidjoh kola sa svih strana, da bih konstatovao da mi je jedna guma ispustila, zadnja leva….Jeste mi neka sipljikava kišica padala za vrat, dok sam namontirao rezervni točak, ali pomislih kako me je to u stvari podsetilo da treba da okrpim i gumu za kolica kojima sam dopremao ogrev za kuću. Svako zlo ima i svoje dobro, pomislih, ubacujuži točak za kolica u gepek. Te zime, bar jednom nedeljno sam ponavljao isti postupak, jer je put bio toliko loš, da ga ne bi izdržale ni traktorske gume..ali sam ja to pretvorio u svojevrsnu rekreaciju, pri kojoj sam aktivirao svoje zapostavljene mišiće, navikle na udobnu kancelarijsku stolicu.
I evo konačno, počeo je da pada sneg. Te lepote nema nigde, pomislio sam dok sam kroz prozor gledao krupne bele pahulje, kako prvo prepokrivaju krošnje velikih breza. Ljubimci su se rastrčali po dvorištu, igrajući se, tako da sam i ja poželeo na trenutak da im se pridružim, da se vratim u bezbrižno detinjstvo kada smo se sankali i grudvali, dok nam nos i obrazi potpuno ne pocrvene od hladnoće.
To su bili dani…
Dok sam se skocako za posao, popio kafu, sneg je postajao sve veći i veći. Skoro je neverovatno koja količina snega može da napada za kratko vreme. Hm, pomislih da je bolje da sada očistim stazu, kojom treba proći do automobila, nego da kasnije, eventualno naveje. Imao sam potrebnu, veliku lopatu za sneg, tako da sam vrlo brzo skinuo sneg sa tih desetak metara staze. Jesam se malo oznojio, ali to je zdravo..a nisam, pri tom, mogao ni cigaretu da zapalim.
Svako zlo ima i svoje dobro, kako sam već primetio!
Uposleni deo moje porodice, taman je ušao u auto koji sam po propisu malo zagrejao, ali on ni makac…šlajfuje li šlajfuje, sve u mestu, naravno. Pritrčaše ukućani, dodje i komšija da malkice pogura, jer se moja ulica ne čisti kao u gradu, tako da sam vrlo brzo shvatio da će pored rupa, cele zime biti problema kad napada sneg. Deca su već počela da iznose sanke na nizbrdicu, a ispred mene je stajala mala, ali klizava uzbrdica, koju smo ipak savladali, ali uz tragove prljavog snega koji su izbacili točkovi, pravo na odeću onih koji su se našli iza automboila, da ga poguraju, Ali, zima je već to, nema šale, tako da se niko nije ljutio. Svi smo se tako nekako vratili u detinjstvo.
Eh te uspomene!
Kad smo se vratili sa posla, sneg je već toliko napadao, da sam kola ostavio, malo dalje od kuće, kako bih izbegao, za sledeći put, klizavu uztbrdicu. Jesmo svi bili u plitkim cipelama, i mokrih nogu, dok smo ušlu u kuću, ali ona je bila topla, pa smo se svi brzo zagrejali- Zbog rekeracije, ali i za svaki slučaj, ponovo sam se latio velike lopate da očistim stazu, ali sada i ovu drugu, koja me je vodila ka šupi, odakle je trebalo donositi drva i ugalj. Pomislih, kako kotao baš dobro greje, ali bi mogao malo manje da troši te energente, da ne moramo baš svaki dan, više puta….da teglimo, a zima je tek počela? Pa dobro šta je očistiti pedesetak metara staze, iza kuće do šupe i desetinu metara ispred nje, do kapije. Sugurno bih popio dve kafe i popušio ko zna koliko cigareta…ovako, ustanem ranije….očistim kotao, podložim vatru, nahranim ljubimce, očistim sneg, sve to očas posla.
Baš se nekako dobro osećam, nakon fizičkog angažovanja.
Jeste ta prva zima, u kući, bila nešto zahtevnija, ali sve je to stvar navike i uhodavanja. Ali čim prodje zima, eto uživanja. Proleće je, pa su putari počeli da krpe rupe po putu, nije baš asfalt, ali ne strepimo od onih rupa, koje smo iz milošte zvali “udarne”. Njih više nema, a uskoro će nam staviti i asfalt…samo nam treba strpljenja!
A sunce ogrejalo, ni kiša koja pada nije više ona hladna, neprijatna, već potpomaže da sve buja i krene. Trava je već spremna i za prvo košenje! Pakujem i ostavljam alat za zimu, a iznosim kosačicu, kao simbol budjenja proleća. Kiša je zaista zaliva redovnije nego što bih to činio i ja sam, a veliko dvorište se za čas, od travnatog tepiha, pretvara u zakorovljenu ledinu, kojom se ne može proći, ako se ne šiša svake nedelje. Vidim ja da se sve manje njih “otima” o kosačicu, kao nedeljno razgibavanje. Pa šta, nedeljom se i onako samo izležavamo bez veze…Bolje je da radimo nešto….Kosačicu u ruke, šiša se trava, gore dole, pa onda grabulje i grabuljanje, pa sve to u kolica, i napolje…pa paljenje te trave i korova, malo dima suklja jedno vreme…ali na dim smo već navikli…
I tako…!