i na njemu tamne bore

dodo_ptica RSS / 23.07.2009. u 21:03

pipni celo, kako gore`

Davno jednom sam gledao dokumentarac u kojem Ciganski VIS u besvjest vrti ovu numeru dok neka prica tece... kao neki "Crni Val", Pavlovic, Zilnik... nikako da se sjetim.

Dugo sam sjedio poslije ove prve recenice razmisljajuci sta dalje i tupo zureci u ekran...  Ako Krleza ima mastodonstski duge recenice, Crnjanski zareze i zapete tamo gdje im mjesto nije, dodo ptica voli tri tacke... kao, misao mi je odlutala, i smisao onoga sto nisam napisao je tako duboka i sudbonosna da je najbolje da sve to pretopim u tri tacke... aha, Jaka stvar!

Naravno, nista nema iza tih tacaka (vjerovatno ni ispred). Ukratko, sjedim na poslu... kasno je popodne i dezuran sam. Nadnaravnom miloscu ozaren, jer je server adminmistrator iz nekog razloga ostavio otkljucan B92 blog na ovom pisiju (sve te fejsbukove, jutjubove i ostale razbibirge je skrbno zakljucao) tako da sjedim u jednoj prilicno velikoj kancelariji i ako se okrenem iza sebe, vidim jednu veoma prometnu cestu, ime joj je London road i ima oznaku A6. ona vodi od Matlocka na sjeveru, prolazi kroz Derby, Loughborough, Leicester (tu sam ja) pa ide na jug prema Market Hraborough i utapa se u A14 koja je, priznacu vam, veoma bitna za mene... Po toj famoznoj A14 se ide na aerodrom ako se zeli ici u Sloveniju, Hrvatsku itd... Aerodrom se zove Stanstead i do njega mi treba skoro 2 sata neprestane voznje.

Ispred mene je racunar u kojeg upisujem (pored ovih intimnih redova) i nesto sto se zove handoversheet, kao neka krizaljka dogadjaja kada, kako ko i s kim je vidjen. Opa?! Veliki braco (ima frizeraj u Milanu) nas gleedi!

Desno je vjerovali ili ne pedesetak televizora koji na programu imaju uglavnom dogadjaje u okolici i u samom ovom objektu koji je jedna velika zgradurina od stotinjak kancelarija i jednim velikim podrumom ispod nivoa zemlje, sto je veoma bitno za ovu pripovijest.. Postoji i neka palica kao neki jostick s kojim mogu da zumiram, da okrecem kamere desno - lijevo, gore - dole, tandara - mandara i jos svasta. 

Danas sam dezuran na mjestu koje se zove gate keeper... dakle, pustam unutra koga treba i ne pustam koga ne treba... imam cijelu grupu dugmadi kojim otvaram odredjena vrata na hodnicima i na dva bitna ulaza, Gate A i Gate B. Dok ovo pisem otvorio sam ulaz grupi od njih 6. Prvo su sa kombijem usli na parking, a meni je kolega sa prizemlja javio da oni dolaze pa sam otvorio i velika ulazna vrata u dvoriste. Zanimljivo je pratiti kako oni hodaju hodnikom, pa ulaze u drugi, pa onda pricaju samnom na glavnom ulazu, pa ih ja opet pustam unutra... i oni odlaze duboko dole u podrum. Kasnije ce mi jedan od njih donijeti nekakav formular sa njihovim imenima, brojevima i strankama koje su doveli. Sve to onda ja upisujem u ovaj handoversheet kojeg onda moja sefica ujutro potpisuje...

Ovo cu raditi cijelu noc sa malom pauzom oko 00:00, ...ponoc kuca nano moja a ja nemam sna" a onda sve do 8 sati ujutro kada dolazi dnevna smjena... onda skupa sjedimo jos do 8:30 i ja idem kuci.

Ova grupa posjetilaca je upravo usla duboko podzemlje. Dvojicu poznajem od prije... sa ovim jednim sam cak bio na nekakvom kursu lani i on ce vjerovatno donijeti zapisnik pa cemo malo o djeci, o godisnjem, malo cemo ogovarati sefa, a onda on ide nazad dole u podrum. da zavrsi zapoceto.

Ovo nije moj osnovni posao, ali posto imam samo 28 sati sedmicno mog "osnovnog posla" ovim dezurstvima "navlacim" sedmicnu normu na 42 tako da se ubrajam u onu ciljnu grupu koja se ovdje naziva full time employee... sto u fiskalnom smislu znaci da imamo punu platu ali u poreznom, opet smislu, znaci da placamo skoro 22% na razne odbitke... sto oni koji rade samo parttime, nemaju kao variantu itd, itd...

Zivim u Engleskoj, u tzv. Istocnom Midlandsu u jednom srednje velikom gradu velicine otprilike - Novog Sada.. a za citaoce iz Hrvatske... recimo Splita... a za Slovence... malo manjeg grada od Ljubljane (Luwigane, kako bi rekao moj poznanik Vladimir Gajsek).

Ovdje sam vec 11 (jedanaest) godina i jako volim sto sam tu. Tamo gdje sam bio prije nije bilo dobro... ili ja nisam bio dobar ...ili oboje?!

Engleska je moja nova domovina... posto moje originalne domovine vise nema... Postoje tamo neke rijeke, gradovi, ljudi, neki toponimi i iste one duuge poslije kise... ali to nije vise ono... a ni ovo ne moze biti ono. Mislite da sam malo razmazen, da izvoljevam, trazim neke fantazmagoricne bravure da opisem blaziranu dekadenciju debeljuskastog sredovjecnog jugoslovena (malim slovom!)? Mislim da se ne radi o tome.

Dobro, da se vratimo ovdje, u kancelariju... ofis, zovemo ga Grand office B. (gran` ofis bi). Preko dana je tu prilicno puno ljudi, oko tridesetak, ali poslije 17:00 ostaje samo dezurni. Ja preko dana radim u jednoj drugoj kancelariji u istoj ovoj zgradi, ali tamo sada nema nikoga... svjetla su tamo u tom krilu zgrade upaljena pa izvana izgleda kao da se radi sve u 16, ali je to samo iluzija za one koji gledaju sa ceste ovamo. Preko dana obicno sjedim za stolom, isto ovako shtekchem po tastaturi, telefoniram i upisujem razne podatke u nekakve fascikle... ja recimo imam 70 fascikala (moje kolege neko vise neko manje a sirotica iz Lowooda, Sharon ima 120!!!) ... sto ce reci da imam 70 klijenata, a mi ih zovemo "service users"... Ponekad idem i vani, posjetim klijenta kod kuce ili na nekom drugom mjestu (to zna biti zanimljivo!). Radim sa njima razgovore, kontrole, testove, nerijetko ih dovedem sa sobom ovamo (onda meni neko drugi otvara sva ova vrata sve dok se ne skotrljamo u podrum). Cesto idem razgovarati i sa njihovim partnerima i djecom ili roditeljima mojih klijenata. Ako moja sefica tako kaze... ponekad idemo i dvoje pa cak i troje na te zanimljive izlaske.

Ne bih puno o tim mojim klijentima, mozda drugi puta, ali te njihove fajlove iliti fascikle, mape, kako god, ja pratim i po 3 godine tako da jako dobro upoznam te ljude, njihove navike, njihove tegobe (ali ne one od Smaka) i zelje... stremljenja, shanse i poraze... U njihovim pricama i sudbinama kao nikada prije mogu naci onu od Duska Trifunovica - "zablude sam evo prestao da brojim, nemam kome da se vratim kuci... nemam kome"

Tuzne su to sudbine, ali sta se tu moze, takva je priroda posla... S moje strane, profesionalno kao prvo, nema empatije, nema osjecaja, nema samilosti... (opa!)

Evo opet nove grupe, hmmm, cak dva kombija i dvoje auta... bice da je nesto ozbljnije... nemojte zamjeriti nastavicu drugi puta...  laku noc...



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana