Društvo| Gradjanske inicijative| Ljudska prava| Mediji| Moj grad| Politika| Život

Serbia Burning

antonacci RSS / 24.07.2009. u 03:43

Klan-in-gainesville.jpg

 

          Za sebe mogu reći mnoge stvari, ali da sam apolitičan nije jedna od njih. Otkako znam za sebe, politika me interesuje. Neka od najranijih mojih sećanja odnose se na TV dnevnik - nisam imao pojma ko su good guys a ko su loši momci, nisam znao šta je partija, šta zastava, šta su izbori, ko su ministri i čemu služi premijer, ali znao sam, slutio sam bolje je reći, da se u celoj toj stvari zvanoj politika, u celoj toj stvari koje su se moji roditelji oduvek gnušali, odlučuje o velikim stvarima i diskutuje o velikim pitanjima. Izbegavam, međutim, da pišem o politici; ovo je prvi blog o nečemu što se može podvesti pod tu temu.
          Večeras sam gledao film Mississippi Burning i to nije ni prvi ni poslednji put da sam gledao taj film. Prvi put sam ga gledao par godina nakon što je snimljen, sasvim slučajno sam ga uhvatio na TV-u i zajedno sa nekim prijateljima odlučio da ga pogledam. Od tada pa do danas, gledam ga svakih nekoliko godina; kad god mi se ukaže prilika da ga pogledam, ne propustim je. Film govori o istrazi koju sprovodi FBI povodom nestanka dvojice aktivista za ljudska prava i jednog crnca u Misisipiju, šezdesetih godina.
          Nekoliko scena u ovom filmu me iznova i iznova užasavaju i to su uglavnom one scene gde televizijski novinari intervjuišu obične ljude koji su, po nekom nepisanom pravilu, često monstruozniji od bilo kog zločinca. Jedna sasvim obična i bezlična gospođa, čije je lice ukočeno u onom specifičnom protestantskom hrišćanskom blaženom izrazu lica - ako ste nogom kročili u američki Biblijski pojas, znate o čemu pričam - govori o crncima: oni su, kaže ona iskreno i blago, prljavi i zli, oni smrde jer se ne kupaju, oni su prosto suviše drugačiji od nas belih ljudi, oni su zli, i sve to priča blagim glasom, skoro dobronamernim, glasom Milene Dravić koja priča o šne-noklama; na pitanje da li u Misisipiju crnci dovoljno dobro žive (radnja filma je smeštena u 1964. god), ova uprepodobljena domaćica kaže da ih tretiraju onako kako ih treba tretirati, čak i bolje nego što zaslužuju. Jedno drugo bezlično stvorenje koje sasvim lako može biti muž ove opisane domaćice, sa svojim redneck brkovima i onim simpatičnim južnjačkim akcentom objašnjava kako su nestali aktivisti, borci za ljudska prava, „dobili ono što su zaslužili". Obični gospodin domaćin veruje da se taj „severnjački" (prevedeno na srpski „zapadnjački") način života ne može nikada zapatiti na Jugu, u Misisipiju. Pod tim skandaloznim načinom života podrazumeva rasnu jednakost. Gospodinu se gadi da piša u isti pisaor u koji piša i crnac, i gadi mu se da u restoranu sedi na stolici na kojoj je sedeo crnac.

          Ovakve scene me više potresaju od scena vešanja i bilo kakvog nasilja, više od šutanja u stomak i razbijanja glava, više od ljudi koji živi gore, više od prosutog mozga i trulih leševa. (Sećam se jedne rečenice iz gimnazijskog udžbenika latinskog jezika - loša reč katkad može da povredi više nego mač.) Opisano dvoje ljudi su toliko obični da ih iz gomile nikada ne biste mogli izdvojiti, a ipak oni su rasisti, gaje jednu potpuno iracionalnu i zapanjujuće snažnu mržnju prema drugom ljudskom biću, isključivo zato što ima tamniju kožu. Dvoje opisanih ljudi će prema meni ili vama biti ljubazni, primiće vas u svoju kuću, biti divni domaćini, ići će u crkvu svake nedelje i moliće se bogu, a ipak, smatraće da ste genetski inferiorni ako vam je koža druge boje. Kako je moguće da neko može istovremeno da bude dobar hrišćanin, dobar muž, dobar komšija, dobar i brižan otac, i - rasista?
           Komentari mojih sugrađana, poznanika i prijatelja na ovaj i druge filmove sa sličnom tematikom mogu se svesti na jednu reč - neverica. Oni se gnušaju rasizma, gade se na njega, njima je očigledno da su svi ljudi rođeni jednaki, da se čoveku ne sme suditi po boji kože, oni će veoma često - i to sa neskrivenim prezirom - o Americi govoriti kao o rasističkoj zemlji, a o Amerikancima kao rasistima, bez obzira na to što u Americi nisu nikada bili, niti o toj zemlji znaju išta više od onog što su videli u holivudskim filmovima. Čovek oseća neku potrebu koju možemo nazvati i „impulsom ljudskosti" i taj ga impuls primorava da osudi rasizam. Tj. primorava ga da osudi rasizam, ako mu je rasizam na ovako jasan i nemilosrdan način predstavljen. U čemu je, međutim, problem? Rasizam u svakodnevnom životu baš i nije kao rasizam na filmu - vi ne vidite da neko lomi lobanje crncima ili Romima, niti vidite da ih neko veša; vi možda o tome čitate, ali vi to ne vidite, a čim ne vidite, ne razumete. Rasizam promakne ljudima kao da nije u pitanju nešto duboko duboko patološki. Teško je gledati društvo kom pripadaš sa one druge strane, kao stranac; možda je i to jedan od razloga što se rasizam teže primeti, ali to ne može i ne sme biti izgovor.
           Posebno je odvratno kada se isti ljudi s jedne strane zgražavaju nad rasistima Amerikancima, zlim čikama koji maltretiraju Indijance i crnce, a sa druge strane su i sami rasisti, samo objekat njihove slepe rasističke mržnje nisu crnci, već naša domaća zamena - Romi. I posebno je odvratno to što gotovo svaki rasista svoju odu o Romima započinje frazama kao „ja nisam rasista, ali..." ili „ja poznajem neke dobre ljude koji su Romi, ali...".
           Zašto se belim ljudima produžava rok za legalizaciju nelegalno izgrađenih objekata, a Romima se pomaže da te objekte uklone - bagerima, neretko dok naselja još nisu evakuisana?
           Kada je napravljen konc. logor u Belvilu, koliko vas je pomislilo ili napisalo ili reklo „pa žica ipak nije BODLJIKAVA"?
           Koliko vas se uhvati za torbu ili džep kada u autobus uđu Romi?
           Koliko ljudi poznajete koji veruju da Romi vole da žive u kartonskim kutijama jer je to „njihov način života"?
          Skoro sam saznao da imam poznanika koji je potpuni idiot. Gospodin je po profesiji lekar, dermatolog (kozmetičar, kako bi rekao njegov brat), živi u krugu dvojke i on veruje da u kartonskim kutijama Romi imaju plazma televizore i da svoja nova kola pokrivaju krpama, kako bi ljude ubedili da su siroti. Njegova supruga shvata da joj je muž budala, ali ipak ćuti i pokušava da ga opravda, „ali oni neće da rade, koliko puta su im nudili stanove i posao". I onda sleže ramenima i menja temu, nudi kolače i pita da li želim još jednu kafu ili možda čašu vina.
           Dok Romi u Belvilu još nisu bili ograđeni žicom (koja nije bodljikava, pa je to onda, je li, OK), grupa skinhedsa je napala ovo romsko naselje, a policija nije želela da se meša i policajce nije bilo sramota da to kažu. A i zašto bi se mešali, kao da je u pitanju rasizam!
           ČAČAK (šumadijski rock'n'roll) - Kada se moja ćerka vraćala iz škole, napala su je dvojica mladića za koje znamo da su pripadnici skinhed pokreta. Uzeli su joj knjige iz torbe, pocepali ih i bacili u kantu. Jedan od momaka je devojčici zavrnuo ruku i nudio joj hiljadu dinara da „odu iza zgrade". Sve to primetio je jedan čovek, podviknuo na napasnike i oni su pobegli. Ćerka mi se tresla od straha i jedva smo je smirili - kaže Violeta Spasić. Nedugo posle ovog incidenta, na Uskrs se na meti napada huligana našao i njen sedamnaestogodišnji sin V. S. - Pravili smo roštilj u dvorištu i sina sam u prepodnevnim satima poslala po ćumur i praktično na istom mestu gde su napali ćerku, napali su i njega, samo što ih je ovoga puta bilo četvorica, od kojih jedan sa nožem. Uz bujicu pogrdnih reči rasističkog sadržaja rekli su „hajde da prebijemo Ciganina". Međutim, on nije uzmakao, pokazao im je da ih se ne plaši i oni su otišli - navodi Spasićeva i dodaje da je o prvom slučaju obaveštena policija, koja je ubrzo stigla na lice mesta. Počinioci nisu pronađeni, a iz policijske uprave izdato je saopštenje „da se preduzimaju intenzivne mere i radnje na identifikaciji izvršilaca krivičnog dela".
          A šta kaže gradonačelnik Beloga grada, Đilas? On kaže da nekoliko desetina Roma drže kao taoce građane Beloga grada, a čak nisu ni prijavljeni u Beogradu! Štaviše, ni lične karte nemaju, a drže kao taoce bele građane. Kada to kaže, Đilas verovatno misli na jednog belog građanina, a on se preziva Mišković. A ne, možda misli i na one stanovnike glavnog grada koji žele bakljama da spale i Rome i njihova naselja. Sa druge strane, gradonačelniku Đilasu je dopustivo da ti isti beli građani ne žele Rome u svojim naseljima. On neće popustiti pred Romima, zlim i opasnim protivnicima bez ličnih karti, ali kada šačica penzionera sa Novog Beograda kaže da ne želi Rome u svom komšiluku, to je onda OK. Bože sačuvaj da uznemirimo šačicu rasista i u komšiluk im dovedemo neke tamo prljave Cigane, pa krašće im pisma iz poštanskih sandučića.
           Sećam se neke klimakterične žene od pre par godina koja na TV-u priča da ne želi Rome u svom komšiluku jer se boji da njena deca ne dobiju vaške, ako se budu igrala sa romskom decom. Ona je tako dobra i brižna majka i želi samo najbolje za svoju decu.
           Koji su to najgledaniji klipovi na youtube-u među srednjoškolcima? To su svi oni klipovi gde dotični srednjoškolci mogu da se smeju neobrazovanim Romima; ona deca koja ne znaju da se „ne" piše odvojeno od glagola se smeju nekom ko brka padeže.
           Koliko viceva o ciganima znate? Ciga došao ovde, Ciga pitao ženu, Ciga priča sa bogom, ukrao Ciga sto evra...
           Prema jednoj anketi, Srbi ne žele da njihovoj deci učitelji i profesori budu Albanci i Romi i homoseksualci. Takođe ne bi mogli da vide Šiptare, Cigane i Pedere kao predsednike, premijere ili ministre. Pogodite koga po toj anketi ne žele ni za komšije?
           Kada sam gore opisao onu sredovečnu ženu iz filma, mogao sam opisati bilo koga iz Srbije. Bio sam svedok stotinama rasističkih rečenica koje su izjavili preda mnom fakultetski obrazovani ljudi. Oni ljudi koji veruju da je dovoljno glasati za DS da budeš „evropski čovek".
           Šta kaže profesor Rajko Đurić: „Ograđivanje romskog naselja bodljikavom žicom je nepromišljen potez koji znači degradaciju ljudi koji su to uradili. To su, očigledno, ljudi sa kratkim pamćenjem. Jer, oni ne pamte da su prve žrtve Olimpijade u Minhenu bili Romi koji su iseljeni u improvizovano naselje 16 kilometara od Berlina. Ne želim da pravim poređenje između Srbije i Nemačke onog vremena, ali sve ovo budi sećanja na taj čin." On ne želi da pravi poređenje, ali ga i vi sami možete napraviti. Nije teško.
           Ponekad kada pogledam šta ljudi komentarišu na blogovima po b92, meni se stomak prevrne - pa ovde dolazi ta proevropska Srbija, kako li razmišlja ona druga strana?

           Zašto ne pišem o politici?
           Zato što mi je teško da pišem smireno o politici, zato što mi je muka od politike. Ali ovo nije politika, ovo su ljudska prava. Ovo je ljudskost.
           Više puta sam pokušao da napišem tekst o rasizmu, o diskriminaciji, ali sam se tome odupirao. Jer sve što napišem, ispadne isto, upravo kao ovaj blog - nesređeni i nabacani fragmenti. Meni je žao zbog toga, ali ova tema u meni budi neverovatan bes, bes koji prevazilazi moje sposobnosti da ga artikulišem, ali bes koji moram na neki način iz sebe da izbacim.
           Večeras sam gledao Mississippi Burning, prvi put posle dve godine, i gledajući ovaj film, nisam mogao da se oduprem utisku da to nije daleko od stanja u Srbiji. Osetio sam naglu potrebu da napišem sve ovo, da izbacim iz sebe taj bes koji se nakuplja već duže vreme. Izgleda da ja nikada neću biti u stanju da o rasizmu pišem bez emocija. I zato pišem sada, haotično i previše emotivno, ali nema veze, nije važno, to ne bi trebalo da umanjuje težinu onoga o čemu pišem.
          Kada pogledam oko sebe, porazi me broj ljudi koji veruju da su Amerikanci rasisti, ali da Srbi, sa druge strane, to nikako nisu. One koji kažu da u Srbiji ima rasizma, ali je on „marginalan"... ni njih baš ne volem. Ako gradonačelnik glavnog grada bez pardona izjavljuje potpuno jasno rasističke stvari, a na njegov rasizam ne reaguje ni predsednik, da ne reaguje ni premijer (ćutanje=odobravanje), onda rasizam nikako nije marginalan fenomen, već institucionalizovan i, dakle, legitiman način ponašanja i razmišljanja.
          Ako predsednik ove nazovi zemlje ne nalazi za shodno da rekne jednu ili dve povodom toga što mu je stranački kolega otvoreni rasista, šta to govori o predsedniku? Da odobrava rasizam ili da je prosto rečeno - glup? Ja ne verujem da je predsenik Tadić glup.
          U drugoj polovini filma, jedan sveštenik (crnac) izgovara ove reči, i možda te reči na najbolji način sumiraju moja osećanja ovih dana: I have no more love to give! I have only anger in my heart today, and I want you to be angry with me! That I am sick and I am tired, and I want you to be sick and tired with me! I-I-I am sick and tired of going to the funerals of black men who have been murdered by white men! And I-I am sick and tired of the people of this country who continue to allow these things to happen!" What is an unalienable right if you are a negro? What does it mean, Equal Treatment under the law? What-what does it mean, Liberty and justice for all? Now I say to these people, "Look at the face of this young man, and you will see the face of a black man. But if you look at the blood shed, it is red! It is like yours! It is JUST... LIKE... YOURS!

(Isključiću mogućnost komentarisanja. U principu volim da čujem tuđe mišljenje i volim da polemišem, ali rasizam nije književnost i po pitanju rasizma me ne zanimaju različiti stavovi.)

 

 

 

 



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana