Kao osvedočena romantičarka, evo reših da napišem jedan blog o romantici. :)
Nemojte da pomislite da ću pisati o večeri uz sveće, šampanjcu, crvenim ružama, posmatranju zalaska sunca... Svi ti stereotipi o romantici su mi totalno out. Dobro, možda nekome i prija, i lepo je, ali toliko izvikano i neatraktivno, pa neću o tome.
Ti stereotipi u vezi romantike potiču iz 19. veka, i vezuju se za tadašnje građansko društvo. Postojala je princeza, sva nežna i slatka, i princ koji će se pojaviti na belom konju, kao u bajci, koji će slati stihove, zna se kojih pesnika, pevati pod prozorom - neku lepu i nežnu pesmicu, takođe društveno prihvatljivu, uhvatiti njen stidljivi pogled dok na klaviru izvodi dela Mocarta ili Čajkovskog, šetaće po parku, sedeti na klupi, možda će je krišom poljubiti, a ona spustiti pogled i pocrveneti... Takvo poimanje romantike važilo je za visoke društvene slojeve, za dvoje ljudi koji pripadaju istoj društvenoj grupi, u kojoj vladaju svima dobro poznati zakoni romantike. Nije postojala mogućnost da pogrešite. Očekivati taj i takav konformizam u današnje vreme totalno je neprimereno i neprimenljivo. U današnje vreme može se reći da ako i postoji neki šablon za romantiku, postoji više stilova. I nikada više ni jedan stil neće biti tako masovno prihvaćen kao što je recimo bila u predratnom građanskom društvu ruža na jastuku ili ....
Individualnost i originalnost kada je u pitanju romantični gest uslovljena je mnogim faktorima - od materijalnog stanja do karaktera same ličnosti. Ne možete očekivati da vam voljeni pokloni jahtu ili neko ostrvo, kad on nije takvog materijalnog stanja. Ili da vam peva, piše pesme ili slika slike, ako za to nije nadaren i ne ume. I to više nikada neće i ne može biti standard.
Poezija, muzika, slikarstvo, filmovi prepuni su romantike. Različito deluju na ljude. Meni se često dešava da ostanem bez daha kad odgledam neki romantični film. Nedavno je na tv-u prikazivana serija "Ranjeni orao". Uživala sam gledajući, jer je tako lepo dočarano to vreme, ali to ne znači da ja želim takvu vrstu romantike. Jednostavno, ne uklapa se u sadašnjost.
Buket ruža dostavljen na kućnu adresu, ili samo jedna ruža uručena sa osmehom, povodom nekog važnog datuma ili tek onako, naravno da me obraduje i da mi prija. Ali, najviše pamtim grančicu procvetale trešnje ubranu onako, usput, uz onaj šeretski osmeh. I buket maslačaka, koji čuvam ispresovan u riznici uspomena.
Sam pojam romantike je vrlo subjektivan, i čini mi se da ne podleže nikakvom definisanju. Za mene, romantika je samo ono što je spontano i iskreno. To je kada učinite nešto neverovatno lepo, meko, nežno, prozračno, vazdušasto, mirisno, jedinstveno, čarobno, osvajajuće, prisvajajuće, nešto pri čemu se dodiruju osećanja, čulnost, mašta, nešto gde prestaje stvarnost i ostajete samo vas dvoje. Ti neki postupci, te neke sitnice, kojima pokažete voljenoj osobi da vam je stalo do nje i da je poznajete, i to kad se najmanje nada. Romantika je trenutak koji ostaje u sećanju.
Romantika je za mene i:
- kad mi skloni pramen kose s čela
- kad otvorim oči i osetim miris skuvane kafe i donese mi doručak u krevet
- kad mi pošalje sms za dobro jutro ili laku noć (naravno, originalan a ne déjà vu)
- kad me zadirkuje i kaže mi "tupsone", a onda me nežno poljubi
- kad mu vidim onaj sjaj u oku dok mi govori da sam najlepša, iako znam da mi se šminka razmazala, frizura mi je očajna ili sam umorna i neraspoložena
- kad pijemo pivo i gledamo utakmicu
- ...
Neko će reći da je to samo dokazivanje i potvrđivanje ljubavi, način da nekome kažete da ga volite i da vam je do njega stalo. I da je romantika ne pojedinačni gest nego sve ono što radite zajedno i u tome oboje uživate - šetnja po parku, sedenje na klupi, zajedničko pripremanje obroka, ples, igranje jamba. Dakle, ne nešto što se iskazuje i dokazuje preko predmeta i stvari koji će reći nešto umesto vas, već zajedničko činjenje i deljenje. I sigurno je da ima mnogo istine u tome.
Uostalom, ljubav i romantika uvek idu zajedno. Nekada romantika može biti samo jedna reč u datom trenutku, poljubac ili blagi dodir. Bitan je osećaj koji se javi u tom trenutku. Osnova romantike je ljubav i važno je da se dvoje ljudi bezuslovno voli i da zajedno dožive i prožive svaki taj romantični trenutak. Nije važno da li je to skupi restoran, poklon, sveće i sve te stvari ako osoba koja je s vama nije ona prava i ako romantiku ne oseća i ne nosi u srcu.
Početak svake veze prepun je romantike. Oboje se trude da budu maštoviti, da jedno drugom ulepšaju stvarnost. Ne retko se dešava da, kako vreme odmiče, sve manje obraćamo pažnju na te sitnice koje život znače. Pravdamo se pred sobom da je sve u redu, da nam jurnjava za poslom, obaveze, dužnosti ne ostavljaju prostora i vremena da ugodimo voljenoj osobi onako kako smo to činili na početku. I da je to normalno, jer postoji ljubav, razumevanje, sigurnost. Ali... Ne smemo dozvoliti da se to desi, i da se jednog dana probudimo razočarani. Jer, život upravo čine te male stvari koje poklanjamo jedni drugima.
A što se osvajanja tiče...
Ma nikada me niko nije osvojio tim pokušajem da uz pomoć jeftinih i oprobanih trikova ispadne romantičan: skupi pokloni, ruža ili večera. Za romantiku u mom slučaju potrebno je mnogo više (ili bolje reći mnogo manje), a to je potpuna posvećenost i iskrenost, potpuno odsustvo kalkulisanja s uspehom i pretencioznosti. Dakle, akcenat je na originalnosti i osećaju za pravi trenutak.
Ja verujem da su svi manje više romantični, mada ima i onih koji kažu:
Danas je od romatike ostao samo voz "Romantika", a i on ide veoma retko...
A kojoj grupi vi pripadate?