Čitajući poslednje blogove bocvene i Ines prisetih se jednog prijatnog ženskog lika iz mladosti koji me nikako ne napušta, ali ni danas ne znam u kom obliku je opstao kao ljubav, romantika, čisto prijateljstvo ili nešto što ne mora da se shavti, razjasni, već samo oseća.
Dečja želja da postanem vojnik obistinila se. Nisam razmišljao o ratovima, žrtvama, uništavanju, miru, čuvanju granica, oružju ... maštao sam o uniformi kao prepoznatljivom i neodoljivom statusu, pojavi, defileima, privlačnosti za oko, kao nečem što je nedostižno za svakog. Bila je to dečja mašta, koja se raspršila posle dve i po godine vojnikovanja, upale zglobova i napuštanja vojnog školovanja.
Po dolasku kući valjalo je nastaviti treći razred srednje škole. Otac me upućivao da odradim pola godine prakse u trgovačkoj školi i da se odmah zaposlim, ali ja sam se vadio na boleštinu i moja odluka je bila gimnazija. U najbližem mestu tražili su da polažem celo prvo polugodište trećeg razreda iako su svedočanstva iz vojne škole četvorogodišnjeg školovanja važila u civilstvu. Naravno nisam pristao. Otišao sam u Novi Sad i bez problema upisao drugo polugodište. Veći grad, prizemniji ljudi tumače i samostalno donose odluke bez bojazni da će im neko zavrtati uši iz Komiteta, PIV-a, SIV-a.
U novi život uvodi me, niko drugi do razredni starešina. Ulazim sa njim u učionicu. Svi ustaju, a mene obuze strah, noge se odsekoše, sanjam li il' dođoh u raj, ko me to spusti među Amazonke, među te oči upijajućeg sjaja što proždiru, mnoštvo nasmejanih usana, nemirnih ruku.. Pribrah se, vidim dobro, i prvo što mi pade na pamet “ja se upisah u žensku gimnaziju, a da mi nije napomenuto“. Okrenuh se vojnički u mestu i pravo prema vratima. Ali, razredni lafčina, zna sve trikove, njegova ruka je bila brža, snažnija, veštija, uhvati me i upita “Kuda ?“, “napolje ! kako, kuda “- šapućem mu na uvo “pa vidite u razredu su same devojke“, “a, trta “, “ma nije, nego navik'o na muško odeljenje, znate kako je u vojnoj školi“.
“Ovo je vaš novi školski drug, da ga čuvati, pomažete u savladavanju gradiva, da se uklopi, došao je odatle i odatle...“, svi u glas “ Hooćeemooo “ - nežno, prenežno, da me od toga još više uhvati strah i podiđe jeza, kao “ne brinite, naš je, gotov je“. “Ti ćeš sedeti u poslednjoj klupi sa Zl.” Podigoh pogled i vidim par muškaraca sa kosijanerima, a Zl. kratko ošišana, pa pomislih, ne čuvši ime, i to je muškarac i bržebolje u tri koraka sedoh. Prvo me je gledala, a ja nju nisam smeo. Onda me bocnu olovkom “što se praviš nevinašce “, ni reč neće da izađe, sve se još više smutilo u glavi, telo vri, jer osetih da i ostale oči pilje još proždrljivije, “gotov sam, mora da se beži. Ali kako, vojnička čast i ponos“. Završio se prvi čas načačkale se oko mene, ne mogu da dođem do vazduha. Ćute i gledaju, pipkaju, maze me po glavi kao retku životinju. Na drugom odmoru isto, na velikom, takođe, dok se Zl. ne izbeči i pokaza im zube - zgrabi me onako krhka za ruku, ustadoh, “hajde, Frend idemo“, a ja poslušno k'o goveče, u pratnji 26 čobanica, izađoh u dvorište škole, tamo se stvori još više brižnih čuvarki-lovaca, a ona me voda k'o mečku kroz selo, što je nehumano i danas strogo zabranjeno.
To pokazivanje, posmatranje, svojatanje mene kao muškarca .. postajalo mi je neprijatnije , ali oguglavao sam, bacajući, posle izvesnog vremena , poglede u određenim pravcima koji su bili pakovani za kasnije. Za mesec – dva postao sam i “momak“, i “muž“, i “curica“,“muškarčina“ / zamislite /, a najdraže mi je bilo “frend “.
Frend me je prva odvela do Futoškog parka, oslobađala me u prirodi od svega što me snašlo promenom sredine, objašnjavala da se ne petljam sa svakim, koga treba da izbegavam u školi i gradu, gde su najbolje igranke, poslastičarnice, kafanice ... rekla mi je da je u Dunavskoj Gradska biblioteka, da voli Arsena Dedića, Crnjanskog, obožavala je da šeta, ćuti....Frend je bila opičena do daske, nije fermala autoritete, terala je “u q..c“ mamine maze, pametnjakoviće, bezpetljaše … time me je otkrivala kao muškarca, a ja sam gutao svaku njenu reč. Znali smo da vodimo raspravu o maslačku, satima gledamo u jednu tačku, recitujemo do besvesti Miku, Branka, jednog i drugog, Popu, Nastasijevića… i Crnjanskog, naravno. Jednom je zapalila vatru na cevi u sred parka, a ja panično skakao okolo gaseći je dok mi nije objasnila da je to njen ritual, da tuda isparava nekakav gas i da je to do tada sama radila. Smejali smo se parovima kako se ljube, miluju …kako to rade grubo ili bez strasti… I jednom prilikom u sred smeha pogledi nam se susretoše, zaćutasmo, dugo se milujući očima. I onda sam ja uprskao neponovljivost tog trenutka. Rekoh “voleo bih da parkom šetamo zagrljeni“. Otera me “u q..c , budalo, izdajice, pederu, koji je vama muškarcima..“ I onako krivonoga otrča iz mog vidokruga koji se zamaglio suzom. Sutradan u školi ćutali smo kao neznanci, nakon škole opet ćuteći jedno pored drugog celo popodne i veče šetali smo gradom. Frend mi se vratila.
Frend je upisala književnost, kao i ja, na starom FF. Prijateljstvo je bilo čvršće nego ikada, nosio sam njen srebrni lančić, sve dok se nije zaćorila u tipa koji joj je upropastio život. Govorio sam joj da će je odvesti u neku zabit i neće je puštati da iz nje proviri. Bila je svesna toga, žrtvovala se misleći da će i njega naučiti korisnim stvarima, spontanosti, smejanju, večnoj ljubavi, da pali vatru u parku… Kada je ukapirala da njemu ne može da kaže “idi u q..c” vratila se u ravnicu. Od tog trenutka nije želela da čuje ni za koga, ni za mene, njenog Frenda. Moj Frend sada ima novu porodicu. Živi blizu moje varošice. Slao sam joj poruke, nije odgovarala, nije dolazila ni na godišnjice mature…
Voleo bih da je vidim, da je čujem. Ništa više.