Prostitutke... Treba li nekome recnik da dopuni...

fender_bender RSS / 29.07.2009. u 16:19

Old_005.jpg

Nazivaju ih svakojako, prave se da ih ne primecuju, zbijaju sale na njihov racun, uvek su spremni da cuju dobar vic u kome su one glavni junaci…
Pitate se ko to?
Pa mi.
Pitate se a o kome je rec?
Pa o prostitutkama, naravno. Kurvama. Drocama. Droljama….
Svi se, inace, sada je moderno tako da se kaze, deklaratvno slazu da je prostitucija drustveno zlo, da mu treba stati na put najrazlicitijim sredstvima, od zabrana svih vrsta pa do legalizacije.
Ipak, ona je tu, svuda oko nas, bas kao sto je uvek i bila.
Danas u Srbiji odnos prema njoj je, otprilike, kao odnos prema gledanju porno filmova ili glasanju za Radikalnu stranku. U jutarnjim kancelarijskim razgovorima svi se, velika vecina, zgrazavaju nad prikazivanjem tog sljama na TV, dok se, rec po rec, ne ispostavi da su taj isti sljam – svi gledali. Isto vazi i za radikale: oni su ovakvi i onakvi, ali uredno broje svoj milion glasova.
Nego, da se vratimo mi na temu. Uobicajena fraza je ‘zene koje prodaju svoje telo’, uobicajeno malogradjansko objasnjenje te pojave je da se radi o osobama koje bi hleba preko pogace, koje su se, jednom recju, odlucile za – laksi nacin. Da zarade ili prezive, naravno.
Postoji u Beogradu nekoliko vic mesta karakteristicnih naziva, Takozvani Pizza park kod Ekonomskog fakulteta (koja viseslojna simbolika – od akademskog prostituisanja dojucerasnjih zagovornika i doktoranata samoupravne ekonomije do ljutih ekonomskih liberala, do prostitucije kao (jos uvek sive) privredne grane, sa podosta slojeva i kombinacija izmedju), takozvani plavi most, neke deonice autoputa ili prometnijih ulica…. I na svim tim mestima one – rade. Danju i nocu. Vise nocu, naravno, delatnost je takva, a i nauka je potvrdila da ljudska vrsta to radije radi nocu, a i uslovi su povoljniji. 
Nisu one specijalitet samo Beograda, naravno. Pripadaju svakom gradu na planeti – laze i lagao je ko god je tvrdio ili tvrdi da toga nema, da je iskorenjeno - a roba kojom trguju je najuniverzalnija roba na ovom svetu. Losi novinari i pisci ih jos uvek ponekad zovu prodavacicama ljubavi.
Ima profesija koje idu uz njih. Profesija u kojima su zastupljeni muskarci koje priroda posla drzi daleko od zena, mornari, vojnici, vozaci kamiona, sezonski radnici. Uostalom, sve vojske sveta znaju za ona cuvena 2K koja, otkako istorija pamti, prate sve vojske: kisa i kurve. 
Ima posledica nacina zivota koje ljudima namece veliki grad i usamljenost koju zivot u njemu nosi.
Ima i posledica ekonomskih prilika u drustvu, drzavi; njihov broj raste sa opadanjem zivotnog standarda, takozvane istocnoevropske tranzicije su bile, ili su jos uvek, zlatno doba povecanja zaposlenosti u grani privrede o kojoj je rec, samo ovo ne bi trebalo da bude argument za nekriticke zagovornike prednosti takozvanih zapadnih drustava blagostanja – ima ih i tamo. Koliko hocete.  
Neprikosnoveni su nosioci titule najstarijeg zanata na svetu.

Old_013.jpg
Ali su i cudna, romanticna pocesto, inspiracija umetnicima, narocito onima iz doba takozvanog cednog 19. veka. Od viktorijanskog licemerja do Dimine Margarete Gotje….
Prvi utisak koji ostavljaju je grubost. Grubost koja se ogleda pre svega u opasnosti da, ako vas put nanese preko mesta njihovog okupljanja, radoznali pogled bude shvacen kao pogled potencijalnog klijenta, musterije. U tom slucaju rizikujete da u trenu shvatite koliko su tanke naslage takozvane civilizacije i/ili kulture i koliko je covecanstvo izgubilo vremena na konvencijama propisanu igru izmedju zene i muskarca, igru kojoj su podredjeni sati duhovite konverzacije, udvaranja, sve sa ciljem da se obavi jedna neopisivo prirodna i manje-vise svakom ljudskom bicu preko potrebna radnja. Jer, kod njih se stvari nazivaju pravim imenima, iz cenovnika, takoreci. Sa njima se – NE SPAVA sto je mozda najlicemerniji izraz koji je covecanstvo izmislilo da opise ONO, iz prostog razloga sto ako spavate ne mozete, znate vec…. Sa njima se radi to, to i to, moze i kombinovano, cena je ta i ta, moze i popust, a oko trajanja angazmana one nemaju iluzija: tesko da postoje bolji poznavaoci muskaraca od njih. Pola sata se kod njih racuna u veoma dugo vreme, a muskarci, poznato je, po tom pitanju ne mogu, bolje i da ne pokusavaju – da lazu. Kao ni da glume. Ipak – bez brige: one uzvracaju, ako se tako moze reci, neprocenjivo vrednim stavom, nemusto jer je nepotrebno doduse – da nema losih ljubavnika, karakteristika toliko vazna muzjaku vrste u biologiji poznate kao Homo Sapiens. Trzisno, da trzisnije ne moze biti, uostalom: losi ljubavnici su ovde na ceni, omogucavaju da se lakse obavi posao i – ispuni norma.

Old_021.jpg 
Sreca da je ljudska vrsta sto se seksa tice hardverski veoma ogranicena, pa su cenovnici veoma kratki i koncizni. Ekstra usluge i specijaliteti koje moderna masovna kultura zove perverzijama se ugovaraju i tarifiraju posebno, kao sto je i red. Popusti i rabati takodje. 
Istorija, ona pisana, takozvana ozbiljna, voli da se osvrne na neke sofisticiranije pojavne oblike prostitucije: hetere, gejse…. Ali nigde ne pominje dovikivanja i uzajamne grube sale fenicanskih ili starogrckih (i novogrckih, ako hocete) mornara u guzvi i vrevi nekog pristanista na Levantu koju hiljadu godina pre ili posle Hrista, svejedno. Razmislite sami: da li je moguce da hiljadama graditelja piramida nije bila na raspolaganju, ponudjena i ta, preko potrebna usluga. Zasto je toliko vazno da su hetere bile dobro drustvo, obrazovane, i svasta nesto; niko ne pokusava da objasni – razlog postojanja i cilj su isti kao i kod onih koleginica iz antickih luka, osim ako razlog nije sujeta pomenutog Homo Sapiensa muskog roda kojoj treba dodatni stimulans, nesto kao danasnji novokomponovani hedonizam koji propisuje broj sveca i miris za svaku priliku koji one ispustaju ako samo izabranicu svog srca (o, civilizacijo!) pozovete u stan na veceru. O ukusima hrane, probranim sastojcima i da ne govorimo. Ni o izboru vina, naravno.
Ali – mudrost vekova je u njima prepoznala mnogo toga sustinskog: od onog cuvenog ‘nek se prvi baci kamenom…’, preko mozda najpoznatije bludnice (koji izraz) svih vremena – one iz Magdale, do biblijskog, Matejevog, da ce pre one u carstvo nebesko, nego svi uspesni biznismeni, mladi lideri i njima slicni.
One su – dobri drugari. Znaju sta je muka. Nuzda. One imaju duha: brzo se posvadjaju, ali brzo i pomire. Pri tom im, kao sto je slucaj sa nekim drugim, institucionalizovanim i drustveno prihvatljivim ‘pomirenjima’ nije potrebno ONO. Uostalom, one znaju da je sve na prodaju, pa i pomirenje.
Tesko da ce iko ikada ma i pokusati da napise istoriju prostitucije u Srbiji. Skoro svaka palanka, o vecim gradovima i da ne govorimo, imala je kupleraj, propisno registrovan kod vlasti, policijskih i medicinskih (pregledi su bili obavezni, a cuvena zuta knjizica neophodan uslov za obavljanje delatnosti). Kupleraji su imali klasifikaciju, ne bas izrazavanu u obliku zvezdica, kao hoteli, ali se raspon kretao od prostog odvodjenja u sobu, ne retko i na nevidjeno, do kupleraja sa umetnickim programom, damama koje sede i cekaju musterije zabavljene citanjem, vezenjem goblena, decjim igrama. Slika sunjajuceg malogradjanina koji dolazi u, po pravilu redovnu posetu bordelu ostaje zapamcena za sva vremena – svi su, naime znali, bas kao sto su se svi pravili da ne znaju. U kupleraju je ponosni lokalni filistar mogao da sedi u drustvu sa damom u crnom ili crvenom ili kakvom vec donjem vesu, u svakom slucaju onakvom koji bi ga, da ga samo pomene, prizna svojoj boljoj polovini zabavljenoj citanjem Patinog kuvara, da zna za njegovo postojanje, dozivotno u njenim ocima diskvalifikovalo kao nepopravljivog razvratnika, bolesnika takoreci. Ispijanje sampanjca, kod sopstvene kuce proglaseno za rasipnistvo, ovde je bilo obavezno kao simbola luksuza, provoda i - razvrata. Postojali su, naravno, i bordeli za nize klase, fukaru, radnike, vojnike. U svima se postava menjala redovno, a dolazak novih dama bio diskretno, ali nasiroko reklamiran. Trziste je izbacivalo i zvezde, najtrazenije medju damama, mada je vlasnik, ne uvek ona cuvena madame, morao da vodi racuna i da u ponudi ima po nesto za svaciji ukus: od debeljuca do majcinskih tipova, preko razvratnica do onih koje su trebale da izgledaju sto vise kao devojcice.
Klasu ispod su bile – ulicarke (jos jedan od naziva). Mozda najtezi i najponizavajuci posao koji postoji. Po kisi, hladnoci, ici ulicom i zagledati prolaznike, pokusavati prepoznati mogucu musteriju, osloviti ga, nuditi se, pregovarati, suprotstavljati se konkurenciji i paziti na granice – trotoar je bio ogranicen nevidljivom linijom iza koje je pocinjala teritorija konkurencije i ona se nije smela preci, osim po cenu teske svadje i zameranja koje se cesto resavalo na licu mesta, tucom. Srecnije su imale prostor. I sa njim obavezno gazdaricu. One manje srecne su tarifirale haustore, a moderna vremena su donela automobil kao mesto za obavljanje delatnosti, po pravilu klijentov. Kada smo kod automobila, jednog od simbola covekove iracionalnosti, covek jeste cudo: sta vlasnika ferarija, kome je po definiciji dostupno sve, dovodi u aleju u kojoj one ordiniraju, poredjane na stotine?

Old_024.jpg
Moralisti, i muski i zenski, kada zele da ih povrede ili kada objasnjavaju samu pojavu vole da kazu da ONE TO VOLE. Pri tom zaboravljaju, izbegavaju, jedno drugo pitanje, mnogo sustinskije: a ko TO, pa ne voli?
Ne vole one to, a i da vole nije to nista strasno, ne vole iz istog razloga sto negde i od nekud znaju da je provesti spavajuci noc (ali izistinski spavajuci) sklupcan u necijem krilu mnogo vise od robe kojom one trguju. Isto tako dobro kao sto znaju da je zivot, onaj pravi, nemilosrdni, koji hoce da jede, ono drugo sa b umesto d, prehrani i skoluje decu, ma samo kupi cigarete – nesto drugo. Znaju i da se ONO moze sa svakim, bas kao sto se (izistinski) spavati – ne moze sa svakim.
Uostalom, ma koliko jereticki zvucalo, ostaje jedna cinjenica: one su prva drustvena grupa, zenska, koja se – ekonomski osamostalila. Kako tako, ali ipak osamostalila i postala nezavisna od muzjaka, anulirala i na smetliste istorije poslala ono uzasno ponizavajuce – dobro se udati. I to gadjajuci (i pogadjajuci) muskarca tamo gde je najranjiviji, u ono bez cega on, a to sve dobre mame znaju, ne moze. Razgolicujuci njegovu vekovima prikrivanu nesigurnost pre svega, jer, opisujuci ONO, jos uvek se najcesce koristi izraz DAJ MI, DALA MI JE….
One su te koje – DAJU. 
Old_022.jpg
A mozda jos znacajnije, pokazale su da prava prostitucija, kurvanje, nije njihovo, da je izvorno znacenje reci davno, davno palo u vodu, da ono cime se one bave predstavlja samo nacin da se zadovolji od boga ili prirode, kako vam se vise svidja, jedna LJUDSKA potreba, a da prave prostitucije i kurvanja leze na sasvim drugim stranama i da su svetu donele mnogo vise nesrece nego sto su mu one podarile radosti. 

Ipak, sve na stranu, one su, danas i ovde – zaboravljena drustvena grupa. Najnezasticenija, koja nema kome da se obrati za minimum zastite koja pripada ne samo gradjaninu nego ljudskom bicu, obracajuci se policiji za pomoc rizikuju jos uvek socrealisticku optuzbu za prostituciju ili, u najboljem slucaju, odmahivanje rukom (korumpiranost policije i sredstva kojom je one zadovoljavaju je nesto drugo)…. Na bruku nevladinih organizacija i akutnih i hronicnih boraca za ljudska prava, nedovoljno su IN, moderne, pa su ih gay i ostale marginalne manjinske grupe agresivno potisnule i ostavile – na ulici. Bilo kako bilo – njihovu paradu ponosa necete videti niti za nju cuti ni u naznakama. 
I tako – izlozene svakoj vrsti nasilja i podsmeha, ostavljene same sebi, one, ako nista drugo i bukvalno razgolicuju svo vladajuce drustveno licemerje, koje ih, kao sto je to uvek bio slucaj, ne vidi, ne poznaje i ne priznaje njihovo postojanje koje, samo po sebi, svojom masovnoscu recitije govori o drustvenoj klimi nego sve celomudrene naucne analize i nadripoliticarska prazna obecanja.
Neka: zivot je, kao i uvek, na njihovoj strani. 

CalleCuauhtemocztinMexico1934.jpg

 Henry Cartier Bresson: Calle Cuahtemocztin, Mexico, 1934.

TONKA VESALA

„Amin, kazem vam da lopovi
i necasne zene stizu pre vas
u Carstvo nebesko...
Evandjelje po Mateju

Retko sam igde našao tako zapuštene noćne lokale kao u Pragu oko Piljarskog i Kasapskog trga. To prvobitno, nisu bili noćni, već jutarnji lokali gde su rano izjutra mogli da popiju kafu ili pojedu čorbu od škembića kočijaši, seljanke, prodavci riba, cvećarke, kasapski pomoćnici i trgovci. Samo ova mesta počela su vremenom da posećuju noćne ptičice, jer su se vrata ovih lokala otvarala u vreme kada su se zatvarali barovi. Zbog toga su se u njima okupljali svi oni kojima se nije išlo u krevet: kelneri, muzičari, slagači, novinari, prostitutke, pijanice, ljudi bez krova, šverceri. A seljaci i trgovci potisnuti su u pozadinu.
Te krčme nalazile su se u zgradama starim nekoliko stotina godina i svaka je imala svoju istoriju. O najvećoj pijanci koja je;ikada održana u „Zelenoj žabi" priča još i danas gostioničar svakodnevnim gostima. Prošlo je već više od tri stotine godina od dana kada je dželat Midlarž propio deset vreća srebrnih talira koje je zaradio na pogubljenju češkog plemstva.
U krčmi „Bataljon" nemaju tanjire, nego samo udubljenja u stolovima. U ta udubljenja se sipa čorba. Plehane kašike pričvršćene su lancima za stolove, da ih gosti ne bi slučajno odneli.
Ovde je prebivao doktor Uher, docent medjunarodnog ustavnog prava i poslanik zemaljske skupštine, kada je saznao da njegova žena priredjuje sa kolegama orgije.
Pre no što se namerno opio do smrti, svoje imanje je testamentom ostavio devedesetorici stalnih gostiju „Bataljona" pod uslovom da mu dodju na sahranu — tako je pisalo u testamentu — da svaki ima po flašu rakije, usput da se napiju za spas njegove duše i da mu otpevaju omiljenu pesmu „Nestala je, nestala, čitava moja nada". 
I zaista. Za crnim kolima stupala je udovica pod crnim velom, iza nje najviši maršal Češke u dvorogom šeširu i fraku optočen zlatom, zatim rektor i dekani visokih škola u talarima preko kojih su padali zlatni lanci, dok su na kraju povorke poslužitelji nosili grbove pojedinih fakulteta. A pored povorke i kroz nju provlačila se raspojasana, pijana, bučna gomila naslednika. Posle nekoliko koraka udovica se od sramote onesvestila. Kod rake, rektor je pokušao da održi govor, koji je melodramatično prekidalo urlikanje pesme „Nestala je nestala..." Njegova preosvećenost nije mogla da završi, dekan pravnog fakulteta se takodje onesvestio pa su morali da ga odnesu, ostali ožalošćeni panično su se razbežali, a braća iz „Bataljona" su ovladali bojištem, i ridajući od žalosti otpevali pesmu preminulom drugu, zatim mu pobacali fiaše u raku i otišli.
Sličan lokal bio je i „Mimoza". Ovo skromno ime poteklo je iz doba bidermajera, ali kako je to za goste bila strana reč, nazivali su ga „Fimoza". Lokal je imao veliko dvorište na kome su ležale gomile praznih sanduka, koji su bili vlasništvo „Brumlikove platnare", i čim je pao mrak gostioničar „Fimoze" ih je iznajmijivao ljubavnim parovima. Kelner Honza „luft" koga je bio glas da je atleta, bio je veliki specijalista za vadjenje trnja iz mekših delova tela. Nalazio sam se u „Mimozi" za vreme opasnih gužvi, i uvek je Honzi „luftu" polazilo za rukom da ih izgladi pre no što je potekla krv. Samo jednom je njegova intervencija žalosno propala. Bilo je to onda kada su se sukobile dve veteranke prostitutke. Jedna od njih je mucala a druga psovala takvim divljačkim žargonom, da sam od svega razumeo samo to, da se radilo o gostu koga je mucava htela da preotme od one koja je psovala. Odjednom, mucava je počeia da viče:
— Tonka „Vešala", Tonka „Vešala". Po ovu dolaze kada hoće nekoga da obese!
Tada je ona, koju je mucava nazvala Tonka „Vešala", skočila na suparnicu, povalila je na zemlju i tako tukla i mlatila dok ova nije ostala nepomično dn leži. Tada je policija došla i odvela Tonku.
Nije mi pošlo za rukom da opišem ovaj dvoboj žena kome sam bio svedok, jer nisam znao na šta se odnosi nadimak koji je tako raspalio onu ženu. Hteo sam, po svaku cenu, da se o tome raspitam kod protivnica, čim mi se ukaže prilika. Ali ni jedna ni druga nisu se više pojavile u „Mimozi". Možda je jedna od njih bila osudjena zbog tuče a druga mrtva, ili im je zabranjen pristup u lokal. ..
Druga jazbina zvala se kafana „Melantrih". I ovde su sedele individue koje se nimalo nisu razlikovale od svakodnevnih gostiju „Bataljona" ili „Mimoze". Pa ipak oni su u neku ruku pretstavljali elitu prema onima koji su se tiskali pred ulazom. Ovim jadnicima, gospodin Isidor Načeradec, zvani „Mungo" nije dozvoljavao pristup u lokal. Oni su morali da ispiju svoju čašicu stojeći i da prave zavidljivi špalir odabranima koji su smeli da slobodno ulaze i izlaze iz svetinje.
U tom špaliru jednom sam spazio obe protivnice. Prišao sam Tonki „Vešala" i naš razgovor je započeo njenim pitanjem da li sam voljan da platim jedno piće. Platio sam piće ne samo njoj, nego i njenoj mucavoj suparnici, pa čak i susetki koju su zvali „Uspijena" Barbara. Uskoro smo postali pomalo prijatelji. Ali kada sam postavio pitanje Tonki „Vešala" zbog čega se onako razbesnela, ućutala je neprijatno pogodjena. Uzalud su je „Mucava" Betka i „Uspijena" Barbara nagovarale — jedna psovkama, druga ulizički, da mi ispriča svoju istoriju. S vremena na vreme oko nas je nepoverljivo prošao Mungo Načeradec jer mu se činilo da intervju sa najizrazitijim stalnim mušterijama neće napraviti nikakvu reklamu njegovom lokalu.
Tek kada su doneli treću turu rakije, odlučila je Tonka „Vešala" da mi ispriča čega ima zajedničkog sa vešalima, samo mi je postavila jedan uslov: da moram doći kod nje u stan gde će mi sve podrobnije ispričati. Ova poseta je za nju pretstavljala veći znak prijateljstva nego rakija i novac, jer je tako htela da dokaže svojoj gazdarici i sustanarima da još uvek prima posete.
U jednom užasnom, bednom sobičku u Kožnoj ulici prosedeo sam mnogo noćnih časova kod Tonke „Vešala". Morao sam teško da izvlačim detalje iz njenog života, ali kada je počela, tako da se izrazim, pred zamišljemm sudijom svoju odbranu i optužbu protiv poljakinje Vande, „Mucave" Betke i „Uspijene" Barbare, Mungo Načeradeca i policije za nadzor morala iz nje je pohrlila prava bujica reči. Zahtevala je od zamišljenog sudije ne samo oslobodjenje za sebe, nego i presudu za sve svoje navedene neprijatelje.
Njena sudbina se kretala izmedju najsuptilnije romantike i najtamnije realnosti i pretstavljala je pad iz njoj zamišljenog raja u najgnusniji brlog, kao i njenu želju da se ponovo vrati u taj svoj raj.
Kroz nekoliko nedelja hteo sam opet da razgovaram sa Tonkom „Vešala", ali nisam uspeo da je pronadjem ni u hodniku kafane „Melantrih" ni u njenom bednom sobičku. Tamo su mi rekli da je u bolnici, a iz bolnice sam saznao da je umrla.
Dakle, sada putuje svome zamišljenom sudiji za čiju se odluku tako dugo pripremala. Sigurno se to uznesenje odigralo onako kako je to Tonka predvidela. Prijatelji, ne sumnjajmo u to! U stecištu duša gde se završava periferija sveta, čekaju obična policiska kola. Pa ipak ne sasvim obična. To su policiska kola za vožnju u visine, jer kljusina upregnuta u kola, ima bela krila, ista kao i policiski narednik koji se šeta tamo-amo. Ne mora dugo da čeka na putnike. Pogledajte, evo jedan dolazi. U noćnoj košulji, na glavi bela kapica, u jednoj ruci venac, u drugoj upaljena sveća, i u toj pozi „Uspijena" Barbara se klanja policajcu. Ide pravo kolima jer hoće direktno u raj.
— Andjelčiću, stražarčiću — pišti Barbara, — hoću pravo na nebo. Obećao mi je to pre jednog sata velečasni kada mi je davao poslednju ispovest. „Gospodjice Barbara, vi ćete stići pravo na nebo" rekao je velečasni gospodin...
Policajac joj ljubazno objašnjava da niko ne stiže pravo u raj, već da sve duše moraju prvo u čistilište. Ovo Barbari mnogo ne smeta jer je gospodin župnik garantovao da će stići pravo na nebo. Ali zašto se ne kreće, kada je već ona stigla.
Moraju da čekaju do ponoći.
„Ovo je danas poslednji transport. Ko umre do ponoći putuje sa nama".
I zaista stiže i sledeći putnik. Gospodin Mungo Načeradec. Izvinjava se što su gospoda njega čekala i traži kartu prve klase, direktno za raj, po mogućstvu i spavaća kola. „Koliko to košta gosn' kondukter?" — pita samouvereno.
Koliko li je puta gospodin narednik davao slične informacije. Ne postoje nikakva direktna kola za nebo. Gospodin Načeradec odgovara sa ironičnim osmehom: ,,To kažu oni, čini mi se da ne znaju koga imaju pred sobom!" Zatim počinje da čita objavu o svojoj smrti: „Duboko žalimo što smo u preminulom izgubili čoveka kristalno čistog karaktera, najviših, prvoklasnih kvaliteta..." Zatim, siguran u učinak koji je morao da izazova ovaj tekst hoće da otvori vrata na kolima. No policajac ga u tome sprečava a „Uspijena" Barbara dodaje sa uzdahom: „Moramo da se naoružamo nebeskim strpljenjem".
Mungo Načeradec je iz dubine duše iznenadjen što tu vidi Barbaru, srdačno joj pruža ruku, ali „Uspijena" Barbara ne želi da pokaže da poznaje vlasnika ozloglašenog lokala.
,,Ne poznajem vas" — potsmešljivo ponavlja za njom Mungo Načeradec — „a dvadeset godina dolazi u moj lokal da bi ufaćkala mušterije".
Sada se „Uspijena" Barbara uplašila. Šta će biti ako je to čuo policajac, pa sve ispriča onima gore, a to bi moglo da joj mnogo naškodi i pored preporuke gospo-dina velečasnog. Besno šapuće Mungu Načeredcu da je prošlo već mnogo vremena kako ne odlazi u njegovu kafanu, tj. od onda, otkada je njen verenik tamo prokockao sav novac. Sada se opet uplašio g. Načeradec jer za optužbu da je držao kockarnicu mogli bi u paklu da ga stave na pravu pravcatu paklenu vatru.
Na sreću od njihovog razgovora, policajac nije ništa čuo, jer se iz daljine čuje otrcana pesma, koju izvikuje istrošeni promukli glas. Da li se to uopšte može nazvati — glas? Da! I Mungo Načeradec i „Uspijena" Barbara zajednički izjavljuju da im je taj glas nekako poznat.
U tom trenutku, obasjana mesečinom pojavljuje se Tonka „Vešala". Ona prestaje da peva tek kada primeti poznate konture policiskih kola. Po običaju, udara nogom u vrata da ih otvori. Izgleda da ovde to nije red, pošto je policajac grubo gura. Tonka „Vešala" mu to ne uzima za zlo. Ona je presrećna što se izvukla iz bolnice, toliko srećna da nijedan policajac ne može da joj pokvari raspoloženje. Sada je samo nestrpljiva da što pre stigne na nebo. Njoj nije potrebna karta, pošto ima godišnju reži-kartu koju je svake nedelje kontrolisao policiski lekar prilikom pregleda uličnih devojaka.
Sa zgražanjem „Uspijena" Barbara šapuće Mungu Načeradecu da je to Tonka „Vešala".
Ovo saopštenje gospodin Mungo Naeeradec smatra za genijalno. Pa gospodin Načeradec je nije puštao u lokal, nego je kafu ili rakiju morala da popije stojeći u hodniku. A sada i ona hoće u raj.
A Tonka „Vešala" baš to i želi, i to po mogućstvu što pre. „Šta? Zar treba još da čekamo da neki Hotentot u Italiji otegne papke?!"
,,S takvim ponašanjem misli da će dospeti u raj!" mumla sebi u bradu Mungo Načeradec.
Tonka je ovo čula. Počinje da sipa: da on ovde više ne može da naredjuje, da je bolje da ćuti, jer će inače, pre putovanja u nebeskoj „Marici" morati da mu prilepi jedan po njušci, i to tako da će posle čuti hor svih nebeskih andjela. Zatim primećuje, da ova nebeska „Marica" po svoj prilici ima reumatizam, pa zato nikako da se odlepi od zemlje.
,,Pa ipak ovde neću izaći na štraftu" — pomisli naglas. — „Ovo nije moj rejon. Ovakvo mesto za posao nikada ne bih izabrala. Pedeset i dve godine se kao malo dete radujem da ću na nebo, a sada moram da čekam u redu. Polazi... dodjavola... inače će se svašta desiti!"
„Uspijena" Barbara se krsti, svi sveti spasite nas, počinje da se moli, a policajac maše pendrekom. Tonka ga upozorava da postoji opasnost da svojim krilima rastera vazduh. Njena poslednja stanica je nebo i tamo je već svi očekuju.
„Ili pakao" — dodaje policajac, zbog čega je pohvaljen od Munga Načeradeca, pošto je Tonki rekao ono što valja.  
Njoj je to svejedno, dernja se Tonka, samo ne želi da joj ovde promrznu tabani, pa bi u tom slučaju neko mogao da preotme nebesku štraftu. „Ako sa tim sandu-kom odmah ne krenu, tako ću mlatnuti ovu ragu da će poleteti pa će se ceo mlečni put raspasti u paramparčad".
„Takve izraze nisam čuo odkada sam umro" — busa se Mungo Načeradec. Policajac besni „Cutite — kaže. — Inače. . ."
Tonka zavrće rukave. „Inače!? Inače šta? ..." — šišti. „Uostalom sada je otkucala tvoja ponoć".
Mungo Načeradec se gura napred. Tonka ga muva, pa mu se zato ne može uzeti za zlo kada veli: „Sta, zar nemaju prvu klasu!? Zar moram s tom devojčurom da putujem u istom vagonu!?"
,,S takvom osobom" —odobrava Barbara. — ,,Eh da mi je to neko rekao dok sam bila živa". Još se nikada nije vozila policiskim kolima.
,,Da si mi živa i zdrava" — kaže Tonka ,,Vešala". — „Neka gospodjica „Uspijena" Barbara onda uzme taksi za sebe i svoj nevestinski venac, da joj ga ne bi gospodin Mungo Načeradec izgužvao".
Mungo Načeradec se pravi da nije čuo. S nepoverenjem gleda u kola: „I to mi je neka karoserija. Čoveka hvata strah da će se to pod njim raspasti". Tonka „Vešala" ga potsmešljivo umiruje: „Šta može da mu se desi, vi mrtvi jevrejčiću!"
Putnici su se konačno smestili. Bič zafijuče a krila mršave rage se šire i voz odlazi sa stanice „Zemlja" kroz oblake prema čistilištu.
Čistilište liči na sudnicu na čijem se kraju nalaze dve kapije. Jedna je išarana plavo-zlatnim prugama, isto tako je obojena i stražara, iznad koje blista svetlosna reklama „Nebo". Druga kapija i stražara su crno-crvene a u istoj boji je tabla sa natpisom „Pakao".
Pred nebeskom kapijom šetaju se dva andjela-stražara naoružana palmovim lišćem, a pred drugom stoje dva djavola sa dugim repovima i metlama u ruci. U blizini svetle se mesec i zvezde a kroz sudnicu promiču oblaci.
Napred u sudskoj fotelji drema pretsednik najvišeg suda gospodin u godinama sa velikim brkovima i bradom od vate. S desne i leve strane nalaze se dva pre-suditelja, nebeski i pakleni, i pošto su videli da je stari zadremao, vredno rade. Ali zatim naglo prekidaju posao, bacaju spise ustranu, pale o srp meseca cigarete i razgovaraju o bogu i svetu. Dogod diskutuju o bogu i svetu nekako se slažu, ali čim počnu da diskutuju o politici dolaze u sukob. Nebeski presuditelj, ugladjeni gospodin sa monoklom, brčićima i odlikovanjima, besno prska kroz zube da je to skandal što moraju da se bakću sa svakom dolutalom dušom, umesto da s njom svrše po krakom postupku. I uvek kada želi da se udubi u Rimsko pravo, prinudjen je da sluša večitu kuknjavu iz pakla. Uplakane babe! Najbolje da ih čovek sve postavi uza zid.
Suprotno tome, presuditelj pakla je za demokratiju, neka svako kuka koliko želi.
Bučni spor budi pretsednika suda. On udara u zvono: „Tišina! Ne poznajem stranke, imam posla samo sa dušama!"
Tek što su oba presuditelja ugasila cigarete i zauzela svoja mesta, čuje se kas konja, kloparanje kola i pucketanje biča, što znači da stiže prinova — prinova nama već poznata. Naša tri prijatelja sedaju na klupu. Mungo Načeradec uzima slobodu da se što učtivije pretstavi i zamoli za dozvolu boravka na nebu, te zbog toga napominje da ga po mogućstvu što pre saslušaju jer mu se, naime, mnogo žuri; šapuće pretsedniku na uvo da mu za koji groš nije ni najmanje stalo.
„Šta vam pada napamet" — počinje da viče nebeski presuditelj. — „Ovde udišete čist nebeski vazduh!" Pa i g. Mungo Naeeradec nije protivan nekom čistom nebes-kom posliću, pa ipak mu pretsednik strogo naredjuje da sedne, i pozove „Uspijenu" Barbaru.
Pretsednik suda lista predmet „Uspijene" Barbare i proglasi je krivom za podlost. Pre no što Barbari polazi za rukom da pokaže pismeno obećanje gos'n pope da će stići pravo u raj, hvataju je oba djavolska stražara. Ona se opire, psuje, preti, ali ništa ne pomaže. Bez milosti provaljuju kroz vrata iz kojih suklja plamen.
Kao sledeći je prozvan g. Mungo Načeradec, a to baš nije pravo Tonki „Vešala". Dosta dugo, pune pedeset i dve godine čeka na ovu komediju i sada još da propadne. Slabo je oni poznaju. Nebeskog presuditelja koji je opominje naziva majmunom sa monoklom. Pakleni stražari počinju da se tresu i plaze jezike ne bi li je uplašili. Tonka prska u smeh: ,,Da nisu pobegli iz liciderske radnje? Neka samo još jednom mrdnu svojim repovima, pa će biti..." Djavoli podvlače repove i sklanjaju se za stražaru.
Pretsednik suda mirno se obraća Tonki: „Budite jednom već mirni". I ona mirno seda. Dovraga, misli u sebi, napisala sam dobru propusnicu za raj.
Mungo Načeradec dobija pitanje šta ima da kaže u svoju odbranu! U odbranu! Da je znao da će mu biti potrebna odbrana uzeo bi sobom advokata. Tužnim glasom počinje da čita svoju umrlicu: „Obuzeti dubokim bolom javljamo tužnu vest, da je na večita vremena otišao gospodin Isidor Načeradec, šef čuvene kafane Melantrih, Melantrihova uli. . ."
„Taj stari ćumez..." dobacuje Tonka.
„Govorite tako jer nisam hteo da vas pustim unutra!" odgovara Mungo Načeradec i hoće da nastavi sa čitanjem. Pretsednik suda mu oduzima umrlicu i predaje je paklenoj straži koja je baca kroz paklena vrata sa primedbom „Parče papira za specijalne svrhe".
Načeradec počinje da viče: „Šta zar moju umrlicu hoćete da koristite kao neznam kakav papir?"
„Možete odmah za njim" — kaže pretsednik suda. ,,Vi ste osudjeni kao kupler".
Pre no što se zatvara kapija pakla čuje se glas, Načeradeca koji se tamo pozdravlja sa poznanicima: ,,Vidi, vidi, Šlezinger i Sinajberger, zar ste i vi stigli".
Sada je pozvana Antonija Havlova — to je gradjansko ime Tonke „Vešala". Donose njen dosije. Imaju šta i da nose. Presuditelji, svi stražari i policiski narednik nose čitave kamare. Pretsednik suda čita natpise: „Tajna prostitucija", „Povrede na telu", „Narušavanje noćnog mira", „Zagadjivanje javnih mesta". Tonka „Vešala" preplašeno sluša ovu litaniju. „Baš im hvala. Znači ova piskaranja su isto tako dobili".
Kuku, izlazi na videlo da je 32 puta krivično osudjivana. „Uvek bez krivice, slavni sude" — umiruje Tonka. — „Uvek nevino, živa ja!"
,,Ko je živ?" zgraža se sud.
,,Ah, da, pa ja sam mrtva. Čovek u uzbudjenju zaboravi na tu sitnicu".
Pretsednik suda postavlja pitanje: „Antonijo Havlova, imate li neko drugo ime?" ,,Da" — odgovara ova nepoverljivo. — „Svaka od nas ima nadimak". Na sledeće pitanje kaže: „Govore mi Tonka „Vešala".
Pretsednik suda odbacuje dosije i pita zašto je tako zovu. Samo sada je naišao na minu. To su njene čisto privatne stvari, to ne piše ni u jednom dosijeu, to se ni-koga ne tiče, o tome neće ništa reći. Ne dozvoljava da je mako šikanira, ni policija za moral o tome nije ništa saznala, o tome neće da govori makar je bacili i u najužareniji pakleni kotao.
Pretsednik suda je mirno sluša i napominje da je ipak za života ponekad ispričala svoju istoriju.
Da, ali to je t bilo nešto drugo. Kada je neko posetio ili platio tri čokanjčeta, to je taksa, onda sam mu tu istoriju ispričala.
Ovde na nebu bar imamo dosta etera. Na znak pret-sednika na jednom oblaku se spušta boca, i Tonka „Vešala" ne može da se načudi da i nebeske sudije ponekad nategnu. Protiv ovakve sumnje oštro protestuje čitav nebeski sud.
Hoće da joj daju čašicu, ali Tonka pošteno nategne flašu. „Dobro! Gospodine moj to je klasa. I u paklu imaju isto?!"
Umesto odgovora pozivaju je da počne sa pričom.
,,Pa onda, slavni sveti sude, to je stara priča. Tako stara da više nije ni istinita. Dogodilo se to 12. avgusta 1881. godine.
„Znači danas je tačno trideset godina od tada" — dodaje pretsednik i Tonka opet postaje podozriva. „Zaista trideset godina. Pa šta? Zar se nisam zbog toga dosta napatila na zemlji!? I ovde žele da mi bace kladu pod noge". 
  „Samo Tonka, mirno pričajte!"
„Dakle', tada sam bila zaposlena u Salonu Kauckog u Platnarskoj ulici".
,,Hm" dodaje pretsednik suda. „Na uglu Zatecke ulice, zar ne!?"
„Vidi, vidi, pa oni poznaju taj lokal. Možda su nas takodje posećivali?"
Presuditelji i paklene straže počinju da se cerekaju.
,,Ne moraju za to da se stide, gospodine sudijo, to je bilo veoma nobl preduzeće, dolazila su nam gospoda iz najboljeg društva. To moraju da potvrde, gospodine sudijo, samo ako su nam ikada ukazali čast.
Presuditelji uzalud pokušavaju da uguše smeh, a pretsednik ljutito naredjuje tišinu. Tonka „Vešala" nastavlja priču:
„Dakle, radila sam kod Kauckog i bila sam jedna od najlepših dama..."
Pretsednik suda se nakašljuje.
„Neka ne kašlju. Mogu da se uguše. Kad kažem da sam bila jedna od najlepših. onda mogu da veruju...Zna se, danas sam islužena, stara raga, šta imam od toga da se hvalim. Ali onda sam bila „Plava Tonka", jer sam imala plave oči i nosila plavu ampir-haljinu, lemovane čarape i lakovane cipele. Kada sam stigla dole u salon, uvek su me «čekala gospoda, a u četiri izjutra, kad se lokal zatvarao, pravili su špalir pred mojom sobom. To treba da znaju. Sve dame — nešto kao koleginice, da bi im bilo jasno, — zavidele su mi."
,,A šta se dogodilo 12 avgusta?"
,,Da, tada, 12 avgusta, sve su dame sedele u kuhinji na ručku. U tom trenutku stigao je gospodin inspektor policije sa jednom momčinom iz odeljenja čuvara zatvora, i počeo nešto da šuška sa gospodjom Kaucki. Čuli smo kako se stara uzrujava, i kako inspektor kaže da je njemu dosta jurcanja, od jednog kupleraja do drugog, i ako mu gospodja Kaucka bude pričinjavala 'teškoće, počeće on njoj da uzvraća. Zna se, gospodja nije htela da ima nikakve neprilike, zato je došla k nama u kuhinju, a inspektor je počeo da se raspituje da li bi neka od nas, dama, htela da se prošeta do zatvora kod Ferdinanda Prokupke. A gdja Kaucka je rekla, da će dotičnoj dati još pet kruna pride. Zna se, nijedna se nije prijavila'".
„Jedna se ipak prijavila" — prekida njeno pričanje pretsednik suda.
,,Ne visoki sveti sudski zbore, nijedna se nije prijavila. Čitav Prag je znao da će Prokupek biti sutra obešen, jer je zadavio tri devojke, jednu iz Brandejsa, jednu kod Krča, a treću je vukao do šume u Hodkovičkama. Sve tri je zadavio a njihove leseve obeščastio. Gnusan tip. A tako je izgledao i na fotografiji koju je objavio
„Praški kurir". Čudovište sa izjedenim licem, čovek da se pobljuje kada ga samo vidi.
Srećom flaša se ljuljuška na oblaku tako da Tonka može da spere svoju gnusobu, i nastavi priču: „Inspektor od tajnih, tražio je damu jer je Prokupek hteo poslednju noć da ima devojku, pa kad već treba da bude obešen, mora da mu se ispuni i poslednja želja".
Rajski presuditelj ne želi da propusti priliku da se pohvali znanjem Rimskog prava. Ponizno kaže pretsedniku da je to staro scortum scorto.
„Ništa. To je iz starog Rimskog prava." — kaže joj rajski presuditelj.
„Onda nek se ostave takvih primedaba. Kod nas to ne važi, a uostalom nijedna se nije prijavila".
„Ali Tonka" dodaje pretsednik suda. „Jedna se ipak prijavila".
,,Ne, visoki sveti zbore, ja to moram da znam bolje od njih. Ni Ludmila nije htela da ide, ni za hiljadarku, rekla je. A od svih nas bila je najružnija, vi se velečasni sude sigurno sećate, kada ste dolazili kod nas".
„Molim za tišinu" opominje pretsednik jer su presuditelji opet prasnuli u smeh.
„Pošto nijedna od nas dama nije htela da ide Prokupeku, rekla je gospodja Kaucka gospodji Petršikovoj, da se obuče i podje sa inspektorom u zatvor. Pani Petršikova je blia kod nas služavka, iako je ranije bila dama, to vi, slavni sudski zbore, sigurno znate?!"
„Tišina!"- . 
„Tada se zvala Olga. Ali posle se razbolela, pa kad se vratila iz bolnice, bila je tako stara i ružna, da je nikako nisu mogli pustiti u salon. Imala je tako upale i ro-šave obraze, crvene oči, kosa joj je ispadala i bila je sasvim promukla. Ukratko, nešto strašno".
Novi gutljaj iz flaše pune etera sprao je ovu grozotu.
„Gospodja Kaucki nije htela Olgu više da primi, no pošto je ova toliko plakala, pretila da će se ubiti, ostavili su je da spava u lekarskoj sobi i dali joj da se na¬jede. Zato je morala da sprema, i nisu je više zvali Olga, nego samo gospodja Petršikova. I pošto nijedna od nas dama nije htela da ide kod Prokupeka, trebalo je da bude ona. Samo počela je da lomata rukama i viče, promuklo, gadno ... Da će radije skočiti u Vltavu, rekla je, i tresla se kao pihtije... Tada mi je palo napamet da kažem: Ja ću ići kod Prokupeka..."
,,Ah tako, tako ..."
,,Da. Pa sam posle otišla sa inspektorom u zatvor. Tada sam tamo bila prvi put. U prijemnoj kancelariji je nekoliko čuvara glupo lupalo: „Želimo lepu zabavu gos'djice, a posle su me opipavali, da navodno ne nosim Prokupeku neko uže ili nož. Pa, možda su zaista strahovali, da im ne pokvarim tako lepu zabavu i pogubljenje. A jedan mladi čuvar mi je žalosno rekao: „Tako lepa devojka, a nema stida?" Verovao je da to radim zbog onih pet kruna. A zatim su me odveli Prokupeku u ćeliju. Njegovu fotografiju sam još znala iz Ilustrovanog kurira, mislim, da sam vam to već rekla. Ali bio je još strašniji nego na fotografiji. Na sebi je imao zamazano kažnjeničko odelo a na licu čitav šibljak i neke ospe".
Gutljaj iz flaše svedoči da je utisak koji je na nju osudjenik napravio bio zaista ogavan.
„Čim sam ga spazila, pomislila sam: samo da opet izadjem napolje. Ali nisam htela to da pokažem. Kada sam već tu, neka malo na meni uživa. Znam šta sam dužna s obzirom na svoju profesiju. Onda sam mu rekla: „Videla sam vašu sliku u ilustrovanom kuriru, odmah mi se dopala i zato sam došla". Odvalio je nešto prosto: ,,da mu. . ."
Ovde pretsednik suda smatra za potrebno da završi rečenicu sam „da mu poližem zadnjicu..."
Ali taj izraz nije originalan. „Gluposti" ostaje na svome Tonka „Vešala". „Rekao je nešto mnogo prostije. Posle, kao što znate sudski zbore, o tome ne moram mno-go da pričam, jer bi mi bilo neprijatno, bila sam sa njim pola sata. Posle mi je rekao: „Možeš da ideš . . ." „Bila sam veoma srećna što je sve gotovo, jer sam se plašila da će me zadaviti kao i one tri devojke. Ali, kada sam pružala ruku, bilo mi ga je žao. Pomislila sam: sutra će po njega doći dželat, i zato sam rekla: „Htela bih još malo tu da ostanem". Rekao je nešto slično onome ranije, vi već znate šta..."
,,Da, ne morate to da ponavljate".
,,Ne, neću to da pominjem, samo primećujem da je opet rekao nešto nepristojno. Ali ipak ga je mnogo obradovalo što sam htela da ostanem. No, i u dva časa po ponoći sam pošla kući, otišla pravo u svoju sobu, jer sam htela da legnem. U tom trenutku opazim, da su moje koleginice dame, te svinje, postavile na noćni stočić vešala od papira. Sa takvim stvarima se ne tera šega, zar to nije istina visoki sudski zbore? Bila sam tako besna da sam jedva zaspala. Kada sam popodne sišla na doručak, svi su u novinama čitali izveštaj o pogubljenju, te su počeli da me zavitlavaju: Propustila si priliku da vidiš kako su ti dragana povešali! — Samo nemoj da nam dovedeš u kuću nekog malog Prokupeka! Može još sve da nas zadavi. Što sam se više ljutila, to su mi se više potsmevale, tako da sam u besu pobegla u svoju sobu".
,,Pa ipak ste sišli u salu, zar ne Tonka?"
„Tek uveče, kad je počeo posao. Čim sam sišla u salu u plavom ampiru, koji mi je, ipak se sećam, tako dobro stajao...
„Dobro, dobro, nastavite priču",
„.. .sve devojčure su vikale na mene: Tonka „Vešala", Tonka „Vešala". A zamislite i takvu prostotu: gostima su, takodje, pričale gde sam sinoć bila. To je ipak prljava konkurencija, zar nisam u pravu, visoki sudski zbore? Moji najverniji gosti me nisu ni pogledali".
I sada Tonka oživljuje uspomenu koju neće oprati ni etar ni suze. Jeca, kada priča o plavokosom Mirku: ,,U jedan sat je došao plavokosi Mirko. Preko devet me-seci je bio moja prava i jedina ljubav. Volela sam toga dragog vašljivka zaista mnogo, nikada neću više nekoga tako voleti. Lep dečko, elegantan, uvek ću ga se sećati, visoki sudski zbore, sedeo je stalno kod srednjeg stola. Imao je žute rukavice i zeleno-belu prugastu kravatu. Hoću da sednem do njega a on urla da čuje čitava sala: „Kada bude dželat došao po mene, pozvaću i ja tebe".
Od bola Tonkino telo počinje da se trese. ,,A posle... posle. . . otišao je u sobu. . . sa Vandom... onom Poljakinjom. S tom bednicom koja je prema meni bila uvek tako prosta. To nije smeo da mi učini. Nikako!"
„Nategnite Tonka, i pričajte dalje!"
„Sledećeg dana sam pobegla iz Platnarske ulice. Uzeli su me kod „Plave knedle".
„Plave knedle?"
„Vi to sigurno ne poznajete. To je sasvim mali kupleraj u Klarovu, prema Ulici slepih".
Nebeski presuditelj potvrdno klima glavom.
,,Da to će oni sigurno znati. Ah bože, to sa salonom Kauckog nije moglo ni da se uporedi. Tamo nisam imala nikakav plavi ampir, nikakve lemovane čarape, i ni-kakve lakovane cipele. A znate šta mi je najviše nedostajalo — gramofon! Sećate 11 se onog velikog gramofona kod Kauckog. Tako sam volela da igram kada je svirao:
,,Ti si moja curica, tralala...
Ti si moja curica, tralalala!"
Zbog srećne uspomene pruža ruke, počinje da peva i igra:
„Curica, tralala, tralala..."
A sudski zbor zajedno sa stražama peva i klati se u taktu pesme; čak se i oblaci klate u taktu:
,,Ti si moja curica,
curica, curica, , 
tra la la la la..."
Pretsednik suda prvi dolazi k' sebi. „Pst, tišina!" viče. A kada su svi ućutali, dodaje: „Skandal!" Tonki naredjuje: „Dalje!"
Ona počinje ponovo da peva.
„Tišina. Da li ste poludeli!?"
,,Pa, sudski zbore, naredili ste dalje!" ,,Da, ali da pričate..."
,,A.. . tako. Pa, gde smo stali. Aha, kod gramofona. Dakle, taj gramofon mi je mnogo nedostajao. Ne, Kaucki i Plava knedla, to vam je bilo nešto kao nebo i zemlja. Ta razlika se ne može ni opisati. Bila sam onde, sve skupa, svega tri noći: treće noći došao je tamo gost koji me je poznavao iz salona Kauckog, i odmah je sve natru-ćao. Dame su mi ionako sve zavidele, jer sam bila nova i imala najlepše telo. Tako je to stiglo i ovamo: Tonka „Vešala", Tonka „Vešala"! Pod takvim okolnostima bil'o j'e teško raditi u lokalu. Zato sam otišla iz Plave knedle i prešla na ulicu. Recite, šta mi je sem štrafte ostalo? Trideset godina sam po njoj šetala. Iz večeri u veče, bez odmora. A takodje sam, hvala bogu, svake večeri našla frajera".
Ovde rajski presuditelj mora sebi da dozvoli zajedljivu primedbu: „Nulla dies sine linea".
„Šta je sad opet to?" pita Tonka.
,,To znači, ni jedan dan bez crte, bez štrafte. To je rekao stari grčki slikar Apeles".
„Bez crte, kao bez štrafte... Da tačno je to. Trideset godina nisam falila na štrafti ni jedan jedini dan. Na kraju mi je jedan gost obećao bundu da bih mogla u nobl kafane. Ali to nisam doživela. Zar je to čudo. Ulica je najsurovija stvar koja postoji!"
„Zašto?* pita pretsednik suda i stavlja do znanja da se to unese u zapisnik.
„Sta čovek sve pretrpi od policije. A šta tek od gazdarice. Svakog dana od čoveka traži nešto novo, svakog časa povećava kiriju, a čovek to sve mora da dozvoljava. Sve moraš sam da nabaviš, i to u toku dana, kada svi pošteni spavaju. A kada podješ u kupovinu, po šešir, ili da kupiš bluzu ili pikantni veš, ne možemo da obijamo kaldrmu u flanelu, prodavci oderu golu kožu. Svako veruje da sa nama može da radi šta hoće. Pitam ja vas zbog čega nas bije rdjav glas?"
„Šta mislite zbog čega?"
,,To mogu sasvim tačno da im kažem, gospodine sudski zbore, a onaj gospodin tamo može sve da zapiše. Sav naš rdjav glas dolazi zbog onih gospodjica sa korzoa, od onih devojčura. To su šmrkavci koji ništa nisu naučili, ne znaju ništa, a uobražavaju da su kurve. I da znaju: one ne odlaze nikada na lekarsku kontrolu i od njih dolaze sve boleštine. A baš te fukse imaju najviše mušterija. A mi, mi moramo da lutamo čitave sate da pronadjemo mušteriju. U vlazi, hladnoći, — ukratko, ulica je zaista užasna. To nije kao u salonu, gde čoveku sve pripreme, gde oko čoveka poskakuju i spreda i odpozadi".
,,To vam se zaista tako svidja?"
,,Ah, kupleraj je nešto najlepše na svetu! Da, ali to je već sve davno prošlo. Na štrafti me niko nije poznavao, pa je i nadimak Tonka „Vešala" skoro nestao".
Pretsednik suda lista po dosijeu i pita: „Zaista, zauvek nestao?"
,,Ne, zauvek ne. Ljudi su ipak tako loši. Jednom, tako sedimo u „Fimozi", gde se izjutra dobijaju najbolji škembići — bila sam onde sa jednim momkom sa kojim sam se vucarala čitavu nać i jedva čekala da odem i da se odmorim. U lokalu je bilo nekoliko devojaka, koje još nikoga nisu uhvatile, a sa njima je sedela i „Mucava" Betka, koja me je poznavala iz Plave knedle: Mrcina jedna, znala je veoma dobro da sa čovekom tumaram već celu noć, pa ipak je počela da mu zaljubljeno namiguje. Znate, ipak nisam smela da dozvolim da mi preotme robu. Pozvala sam je u toaletu i rekla: „Tako nešto ne smeš da uradiš". A ona će na to: ,,Ta bit-t-t-anga me ne in-n-ntere-s-suje ni malo". Ali čim smo seli, počela je ispočetka. Samo sada je ta naivčina zaista htela sa njom da počne, pa sam morala da je upozorim. „Ako ta komendija ne prestane odmah, razbiću ti stolicu o njušku, da će ti, govno smrdljivo, zubi kroz stražnjicu da izlete i to sa dvostrukim saltom". Tek što sam to rekla, pomislite, ta osoba je počela da bude prosta. „Iidi svoojoj mumušteriiiji za pppogubbljenje, iidddi svommme ubbbici!" dernja se da se lokal trese. A kada su ostali počeli da pitaju šta to treba da znači, „Mucava" Betka, ta stoka, poče da se dernja na sav glas: Zaaar ne ne znnnate da je to TTTonka „Vešalla". Nju pozzzivajuu kkkada nekkoga hoćće da obebese, da ode sa ovoga sveta zaddovoljen! „Svi su se smejali, meni se napravilo crno pred očima, od silnog besa. Skočila sam i zalepila joj jedan po njušci..."
Tako se uživela u bes koji ju je tada spopao pa sad udara pred sudijama u sto takvom snagom, kao da je tamo njuška „Mucave" Betke. Dosije pada na zemlju. Ali to ne smeta Tonki da nastavi priču:
„.. .tako da je toj mucavoj svinji odmah iz nosa potekla čorba. Zatim sam je stegla nogama i mlatila ne gledajući gde udaram. Sve dotle dok je nije odvela hitna pomoć. To će lako naći... — pokazuje rukom na zemlju gde leže razbacana akta ... — u spisima. Od tog vremena „Mucava" Betka se čuvala da kaže nešto o Tonki „Vešala", iako smo se čitave noći svadjali u hodniku kafane Melantrih. Taj glas se ipak proneo. Konačno, to mi je bilo već svejedno, pa zato kada sam bila dobro raspoložena i neko mi platio tri krune, ili došao kod mene u stan, ispričala sam mu čitavu istoriju sa Prokupkom, pa čak i sve detalje iz njegove ćelije, kako me je..,-"
Sada je pretsednik suda prekida: Tonka, hoćete li da mi odgovorite još samo na jedno pitanje?
„Kako da ne! Sa najvećom radošću jer su oni tako drag, dobar mačor. Samo mirno nek pitaju šta ih interesuje!" ,
„Antonrjo Havlova, zašto ste onda išli kod Prokupeka?" Tonka razmišlja. 
„Ustvari, ni sama ne znam" odgovara posle duže pauze.
Pretsednik suda ustaje i zvoni. Smračuje se i samo se vidi svetli prozračni ključ. Uz zvuke orgulja i crkvenih zvona čitava sudska dvorana se pretvara u lokal sa malim okruglim stočićima oko kojih sede devojke i gosti. Nad lokalom promiču oblaci.
Tonka je opet mlada, u plavoj ampir haljini, sa velikim belim krilima. Ona oduševljeno pljeska: „Kako je divno... ja sam opet u salonu Kauckog".
Svi gosti se raduju što opet vide „Plavokosu" Tonku, a debela i debelo nafrakana gospodja Kaucki sa preterano izrezanim dekolteom joj nudi cigaretu.
A ko je još ovde!? Plavokosi Mirko takodje. Kao uvek, sedi pored srednjeg stola u žutim rukavicarna, i sa zeleno-belom kravatom i zove: „Draga, hvala bogu, što si opet ovde!"
„Plavi Mirko" šapuće u zanosu Tonka, koja sve to ne može da shvati.
Rajski presuditelj sa potcenjivanjem podiže nos i na takav način cedi kroz zube: „Opet je gospodin pretsednik postupio po principu: svakome njegov raj. Ukus ove osobe, gospodin pretsednik je savršeno pogodio".
Gospodin pretsednik se pravi kao da nije čuo ovu ironičnu primedbu. „Uvereni ste u to gospodine presuditelju, zar ne!?"
„Naravno", odgovara presuditelj. „Gospodin pretsednik je skoro nepogrešiv".
Pretsednik to želi da čuje iz usta same Tonke: da li je srećna.
„Ah, koliko srećna" jedva uspeva da odgovori ona. „Imaš li neku želju, Tonka?"
,,Ah, imam, tako bih rado slušala onaj gramofon".
Pretsednik mahne rukom. Gramofon počinje da svira pesmu ,,ti si moja curica." Piava Tonka uzbudjeno sluša. Zatim baca cigaretu, hvata Plavog Mirka za ruku i igra sa njim.
Ona je u Raju.

Egon Erwin Kisch 

 

AlicanteSpain.jpg 

 Henry Cartier Bresson, Alicante, Spain, 1934.

 

 

 



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

margos margos 01:25 30.07.2009

Uh, ne znam odakle da krenem...

Pročitala sam tvoj tekst, a Kischa ostavljam za jutro.
Tema je odlična... nedavno na nekom blogu gde se pričalo o deci, pa sve nešto neki dele savete, pa pametni, pa tako to - lomila se da l da pišem o jednoj bivšoj kurvi koja se 12 godina bavila poslom dok nije odškolovala decu - i onda prestala. Upoznala sam je negde na pola njene prakse, kada je paralelno s tim poslom učila za masera, bavila se jogom i mnogim korisnim stvarima. Ja sam je i u njenom poslu doživljavala kao isceliteljku.

S druge strane, prijateljica je radila na jednom NVO projektu gde su kombijem obilazili devojke po najznačajnijim punktovima - išao je lekar i psiholog s njima u ekipi, razgovarali, savetovali, pregledali ih i delili male plave nesesere sa ogledalcetom, češljem i 10 kondoma. To je jedini projekat te vrste koji znam - verovatno bih i zaboravila na njega da nisam iskamčila jedan neseser za uspomenu.

I treće što mi sad pada na pamet je onaj komentar ''Od ovih poštenih, mi kurve nemamo posla''.

Tol'ko za sada :)
fender_bender fender_bender 10:24 30.07.2009

Re: Uh, ne znam odakle da krenem...

To je to, otprilike.
Prosao sam skoro, put me naneo kroz onaj cuveni nazovi park, prepoznatljive siluete koje se vide duz autoputa ne racunam: dogodilo se da je kroz park covek proneo, u nekom providnom omotu, velike znake, one koje su sad u modi sa precrtanom cigaretom i koji znace zabranu pusenja.
Ne budi mi bilo zamereno na banalizaciji, ja davno u Beogradu nisam video vecu eksploziju zezanja i duha nego tom prilikom. Svelo se na masovno zezanje na temu ‘e bas si nasao gde ces da postavis…’. Taj smisao za humor, zezanje na sopstveni racun, u zemlji u kojoj i politicar koji jos nije napunio trideset godina sebe shvata smrtno ozbiljno, a dojucerasnji vodje studentskih protesta postaju uvazeni i, opet, smrtno ozbiljni drzavni sekretari, koji se ne libe da, iduci na posao valjda, sa svojom pratnjom blokiraju saobracaj na najprometnijim gradskim raskrsnicama…. Istovremeno sam bukvalno mogao da osetim, video, bilo je u vazduhu takoreci, sta je prava drustvena margina. Margina koja nije u modi.
Posmatrao sam i prolaznike: muskarci smatraju za obavezu da na lice stave izraz koji bi se, uprosceno, dao prevesti sa: ‘… da nesto imam potrebe i vremena, vi biste MENI platile….’
Cudan je to park, ali nije polusvet: konacno, radi se o najstrozem centru Beograda. Improvizovane tezge na kojima se prodaju modeli mobilnih telefona bajati da bajatiji ne mogu biti, pokazuju da i za tako nesto – postoje kupci. Bas kao sto postoje i za uslugu koja se okolo, po parku, nudi.
Cudno je, a mozda je i slika drustva bolja nego mnoge nazovi strucne analize trzisna sizofrenija kada je delatnost o kojoj pricamo u pitanju: trziste i bukvalno ogoljeno do elementarnog, s jedne, i moralisanje, drustveno licemerje s druge strane.
U medjuprostoru se krecu one, svaka sa svojom pricom ili ‘pricom’ svejedno.
Konacno, njihova delatnost je (pravnici ce znati bolje) jos uvek krivicno ili prekrsajno sankcionisana sto ih na neki nacin gura u kriminal. Nekada se to resavalo takozvanom ‘knjizicom’, nekom vrstom legalizacije koja je, koliko-toliko pruzala neku vrstu kakve-takve – zastite.
margos margos 10:50 30.07.2009

Re: Uh, ne znam odakle da krenem...

U medjuprostoru se krecu one, svaka sa svojom pricom ili ‘pricom’ svejedno.

Obavljaju ozbiljan i važan socijalni rad - ja to tako kapiram.

Kažem - velika tema - od marginalizacije preko raznih (zlo)upotreba u policijske i političke svrhe do promocija u medijima - kao 'nisam ja kao one uličarke, ja to za kuću, kola, status'.

Zahvaljujući onoj dami koja se nije libila da mi priča detalje, znajući da je ne osuđujem, ta tema mi je postala prilično bliska, a opet, kapiram, toliko je velika da nemam jedno generalno mišljenje. Što voše razmišljam, sve više razumem, sve više imam pitanja a sve manje odgovora.

U seriji 'Vratiće se rode' - kad su doveli prostitutke u selo, kaže im Bosanac:
'Tako i ja kad sam doš'o, ljudi me zvali prost Bosanac - a sad sam samo Bosanac... tako ćete i vi postati samo tutke...'

Bi mi smešno i tužno u isto vreme - i uvek je tako nekako kad se dotaknem ove teme.
Posmatrao sam i prolaznike: muskarci smatraju za obavezu da na lice stave izraz koji bi se, uprosceno, dao prevesti sa: ‘… da nesto imam potrebe i vremena, vi biste MENI platile….’

Da... taj muški pogled je rečit jednako kao žensko zgražavanje i okretanje glave.:(
medjutim92 medjutim92 12:38 30.07.2009

Re: Uh, ne znam odakle da krenem...

margos
Pročitala sam tvoj tekst, a Kischa ostavljam za jutro.


takodje

inace sam u potpunosti za legalizaciju, i verujem da bi ona pomogla svima koji posteno rade svoj posao..
dunja73 dunja73 14:35 30.07.2009

Re: Uh, ne znam odakle da krenem...

Uvek sam se divila petlji te Domenica Niehoff poznatije kao Domina , poznate licnosti iz " kvarta crvene svetlosti "nemackog sveta erotike i prostitucije .
Verovatno cu i ja jedan blog o njoj da postavim ( htela sam jos ranije ,ali nisam..
Odlucna je bila da izboksuje "mnoge stvari" za svoju bransu i uspela .
Nije medju zivima vise (pocetkom ove godine je napustila ovaj svet)
Inace sam ranije pratila seriju "Die Rote Meile" u kojoj toliko toga se vidi i prenosi
iz zivota Hamburga (St.Pauli)
zivota stripera, prostituiranih i zuhaltera ..
Slagala bih da Leon Boden nije doprineo mom nepropustanju ni jednog dela..

ps
Da se legalizuje , jasta
( eh ,sad "drug clan" kad bi naleteo ovuda.....
fender_bender fender_bender 09:02 01.08.2009

Re: Uh, ne znam odakle da krenem...

margos

...sve više imam pitanja a sve manje odgovora.


Toliko.


I, samo podsecanja radi: nema (direktne) veze sa temom, ali je svakako jedan od cinilaca koji uticu na rast prostitucije - najvece zrtve tranzicije su zene. U specificnim srpskim uslovima - dvostruke. Dvostruke, jer su morale da preko glave (i ledja) preture, pored tranzicije i jedan (ili vise) (ne)vodjenih ratova.
Zeni 'izvesnih godina' koja je ostala bez posla je prakticno nemoguce da nadje posao.
Podatak nije zvanican, ali je cifra tu negde: 160,000 nasilno prekinutih trudnoca u Srbiji. Godisnje. Moze li iko ma i da pokusa da zamisli kakvim je sve ponizenjima izlozeno tih 160,000 zena? Pocev od mogucnosti da padnu saka nekom od novokomponovanih pravoslavaca - sledbenika jos uvek vladajuce crkvene doktrine o nedopustivosti abortusa, do placanja. Placanja dzavi za sopstveni neuspeh.... I nemogucnost i besperspektivnost podizanja dece...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana