Na otvaranju izlozbe bilo je sireva. Znala sam da ce ih biti. Bilo je i cokolade. Nje se nisam setila, a trebala sam. Belo i crno vino, naravno. Voce kao garnir, ali ne samo jagode i grozdje - niko vise ne moze da zamisli sir bez jagoda i grozdja. Krekeri leze izvaljeni na ledjima i guraju se sa tanjira uz sir, jagode i grozdje. Ovo im je ko zna koji po redu gig. Kad izadju iz skladista gde sabiraju sir, jagode i grozdje, te krekere, ako i izgube adresu nikad nece stici na pogresno mesto - svi na njih cekaju. Sa cackalicama. Da ne verujes, jos su u upotrebi cackalice. Volim kad me stvari iznenade.
Kao recimo Laura. Cim se malo rascistilo, prisla mi je i zapocela hrabro: sta mislis da je umetnik hteo da kaze? Slika je bila apstraktna, na sta je Laura sigurno racunala, jer je to znacilo da cemo moci da pricamo i pricamo. Naizmenicno smo pricale Laura i ja, obisle sve slike, popile po casu vina, i njoj je pripalo da govori o tehnici i bojama a ja sam svakoj slici zakacila pricu, posto ne umem da crtam. Ne znam gde je bila pre nego sto sam ja dosla, ali otkad me je spazila drzala se na istom rastojanju - 5cm od mene. Mnogo blizu.
Laura nije bila neko koga bih ocekivala da vidim na otvaranju izlozbe. Umetnica je, nije da nije. Obucena je bezveze, ali prica sa iskrenim zanosom. Svi oko nje su obuceni bolje ali ne pricaju sa zanosom. Naprotiv. Ima cudne, malo previse ispupcene oci, sto je moguce od nedostatka nekog vitamina, ili ljubavi, ali ima lepo lice, jasno, otvoreno, i predano objektu u koji gleda. Sto smo naizmenicno bili okacena platna i ja. Nisam ni ja bila obucena nesto narocito dobro, ali meni se svidjalo, i tako me je spazila Laura. Imala je, dakle, lepo jasno lice, ali nije bila lepa. Mozda zato sto je izgledala kao da je luda. Ne mnogo, ali dovoljno da pokvari lepotu. Nije ta lepota bila bas neka narocita, ali dosta je sramotno ocenjivati lepotu - bar ja tako mislim - medjutim, steta je bila videti lepo lice koje nije umelo da bude lepo. Mozda je bilo i straha na tom licu. Da, sigurno je bilo straha.
Pricom i polako koracajuci ka izlazu, pa dalje uz ulicu, Laura uvek na 5cm od mene, shvatila sam da je Laura siromasna. Poznaje mnoge tehnike, uci i zeljna je jos umetnosti, ima klavir kome treba dobro stimanje, i uzasno je uzasno siromasna. Nije se Laura zalila, samo ja umem da prepoznam te ponizavajuce znake dugotrajnog siromastva. I sama sam bila siromasna, ali mislim i da se meni ne vidi siromastvo. Ili oni oko mene to nisu hteli da mi kazu. Ali dosta o tome, Laura me ceka.
Sve vreme sam se pitala da li ce me pitati kako se zovem. Ali nije. Nije smela, ili.. - nisam ni ja nju pitala, ona mi je sama rekla, umotano u neku pricu, ali ja nisam pitala zato sto nikada ne pitam, a ona nije smela da pita. Laura i ja smo bile iste visine otprilike; meni je izgledalo da sam visa od nje. Ili je ona tako gledala u mene, kao da sam jako velika. Laura je bila inteligentna, lepa i pomalo luda, i da sam ovom izjavom zapocela ovu pricu - ko zna, mozda bih o njoj napisala pesmu umesto price, u stvari verovatno ne bih jer bi ona bila u drustvu drugih ljudi, i fotograf bi je slikao, i neko od prisutnih umetnika bi je zapamtio i naslikao u buducnosti i ona bi to znala, jer takve Laure ovek znaju, i ona bi se usudila da mi kaze ono sto je zaista htela da kaze kad je prisla, jer bi ona prisla da mi to saopsti a ne da precuti - ali ostaje da sam napisala ovu pricu i sada je necu zaboraviti, i mislim da je to dobra stvar.