Iz Rima su u vodenim sportovima stigle tri zlatne medalje (vaterpolo reprezentacija , Milorad Čavić, Nađa Higl) i jedna srebrna (Čavić). Bilo je tu i svetskih i drugih rekorda. Nastupali su i mnogi drugi plivači koji redovno osvajaju medalje (npr. Lenđer i Silađi), ali o njima nije bilo previše novinskih izveštaja.
Prvo licemerje onih „koji slave" ove uspehe i onih „koji se raduju" je upravo u činjenici da ih sve zajedno ne zanima u kakvim uslovima ovi ljudi treniraju. Naravno, situacija je malo bolja sa vaterpolistima, ali je i tu daleko od nečeg što bi se moglo nazvati „normalnim". Što se tiče plivača, poražavajuće je da niko nije digao glas zbog totalno katastrofalnih uslova u kojima oni treniraju. Svako koga zanima,može pitati sve ove ljude (ako ništa, a onda na Facebook-u) koliko putuju da bi stigli do bazena, kakvi su bazeni u kojima treniraju, na kakvim se bazenima kod nas održavaju takmičenja i još mnogo toga.
Što se tiče vlasti, tu je tek licemerje na visini. Dragan Đilas je za sutrašnje „Večernje Novosti" izjavio da ga „ ne zanima visoka politika", već rešavanje životnih problema. Što se tiče bazena, u njegovom mandatu je krov pao na Tašu. Nisam primetio da li je predsednik njegove partije i „naše" države bio večeras u Rimu na utakmici, ali bi svakako mogao da porazgovara sa plivačima i vaterpolistima o onome što su osnovni uslovi za treniranje. Gle čuda, Predsednik nam je nekada igrao vaterpolo, pa valjda zna nešto o minimalnim uslovima.
Verovatno će se naći oni koji će zaključiti da „država nema para" za bazene i slične stvari, ali zašto onih milion dolara koji su dati za Miladina Kovačevića ne bi makar delimično bili utrošeni za bazene ? Da li je isto prebiti čoveka i osvojiti zlato ? Kapiram ja da je Miladin „razbio Amera", ali za njegovu kategoriju bi trebalo da dobije zatvor, a ne novac. Zašto i 85.000 dolara koje dajemo iz budžeta nekoj totalno nepoznatoj lobističkoj firmi u USA ne bi makar delimično bili utrošeni za ove „vodene ljude" kojima se svaki klinac sa „Srbija, joj,brate, najjači, šampioni, Milorade care, joj, brate, najbolji smo, Srbija" ponosi.
Licemerje je prisutno i u tretmanu medalja i uspeha. Na svaki uspeh vaterpolista i Milorada „nacija je na nogama", što se baš ne bi moglo reći za uspehe i gomilu medalja koje donose Ivan Lenđer, Čaba Silađi, Nađa Higl i ostali. To nije pitanje bilo zakona i propisa, već dvostrukih aršina društva koje inače voli da čuje „neke dobre vesti o Srbiji".
Naravno da će doček biti lep, da će pasti neka obećanja, možda i neka materijalna pomoć koja
će biti gromoglasno promovisana u medijima, ali niko iz tih medija neće otići i objaviti priču o uslovima u kojima su se medalje stvarale.
Naravno, imamo druge sportove, druge prioritete, ali ovo je bila noć za vodene.