Građu za ovo pisanje nisam hteo da tražim iz straha šta ću naći a veliki strah je opravdan.
Kao i sve ostale generacije, i generacija državljanja Srbije rođenih sedamdesetih početkom, će 2036 godine početi da podnosi zahteve za penziju i ako penzije ne budu preimenovane u socijalno izdržavanje nezbrinutih lica, naličje cele priče će biti poražavajuće ili bukvalno strahovito.
Masa državljana Srbije koja je sada u najproduktivnijim godinama uopšte nije nikada bila (do sada) u radnom odnosu a nema baš ni nekog izgleda da u bliskom (može i daljem) vremenskom periodu u isti (radni odnos) stupi.
Odnos kako države (kao veoma velikog poslodavca) i samih poslodavaca ovakav kakav je sada i kakav je bio u zadnjih dvadeset godina pokazuje nizak (ako ne i potpuno odststvo) stepen svesti i brige o budućem tovaru ove velike populacije izdržavanog stanovništva koje iz objektivnih razloga nije u stanju da se snalazi, a koja mera spada u ključne instrumente upravljanja državom sadašnje politike partokratije na vlasti.
Nastavi li se demokratsko zaduživanje i ćerdanje zaduženih para sa samo jednu milijardu Evra godišnje dug države Srbije, zači svih njenih građana za sledećih 25 godina porasti za 25 milijardi Evra (ako nam neko dozvoli ovoliko zaduživanje) pa će onda ukupan dug biti preko € 55 milijardi. Bude li demokratija kao do sada zaduživala narod sa € 2 milijarde godišnje, dug će biti: sadašnji recimo € 30 milijardi plus 25x2 = € 50 milijardi preko € 80 milijardi dok će broj stanovnika biti mnogo manji zbog već poznatog negativnog nataliteta i ekonomskog bežanja što dalje od države Srbije po svaku cenu, pojava koja je vidljiva i danas. Pošto srednjogodišnji omladinci preferiraju iseljavanje sa celom porodicom, matična veza sa državom Srbijom (ekonomska u smislu izdržavanja članova porodice) neće postojati kao osnov za guljenje vlastitog stanovništva.Ovaj talas novih iseljenika (bolje reći oteranih) neće graditi kuće i kupovati zemlju kao što je to radio talas koji su uslovili komunisti, pa priliva sredstava od dijaspore(?) neće ni biti a izvor finansija kako države tako i PUPS - a neće biti dovoljan kada su u pitanju ovi drugi (porodična manifaktura po nekim zlim jezicima) za kupovinu ni nivipazarskih farmerki dok o skupim odelima koje kako piše štampa, a i vlastitim izjavama obožava pater familias ove stranke.Mlada (40-45 godina starosti) generacija ima samo jednu mogućnost opstanka ali van Srbije.
Čekanje na neke Investitore koji ni do sada nisu dolazili u Srbiju (ozbiljnih investitora nije ni bilo) je traćenje vremena na praznoglava obećanja politikanata.
Rešenja po ovom pitanju ulaskom u EU nema jer su države članice obavezne (prema sadšnjem zakonodavstvu) da same regulišu pitanje penzija tj. brige o socijalnom statusu. Naravno do 2036 godine nema svrhe očekivati bilo kakve promene po ovom pitanju u EU jer je ista i sama opterećena mamutskim problemima slične prirode na ovom polju.
Tekst je napisan kako bi se otvorila polemika po ovom vrhunskom problemu a ne kako bi se dalo povoda za naklapanje. A svaka saradnja je ako je dobronamerna poželjna.
dragan7557 cerski