Već godinama unazad nisam posećivala beogradske bazene. A imam jedan pred nosem. Zašto nisam išla-nemam pojma.
Elem, ničim izazvana, juče mi došlo da odem do bazena. Maman počela da se pakuje kao da idemo u Tunguziju. Peškiri, ulja, kreme, slano, slatko, kafa u termosu, hladan sok.
Zvrcnula na mob sestru, da vidim gde je. Na starom mestu, ma šta joj to značilo.
Okružena gomilom dece, čekala sam da maman kupi karte. Jela se u sebi što nisam uzela, pre svađe, propusnice od jednog matorog kretena.
Stigosmo napokon do mesta gde su bile smeštene moja sestra i njena prijateljica sa sinom.
- Padaće sneg kad si i ti stigla na bazen, skoro u glas raskokodaše se one.
- Šta ću vam ja debela, ružna i nikakva, skrušeno upitah
- Ne lupaj, ajde da te namackamo kremama
Ubrzo potom otišla sam do bazena. Sedela na ivici, a onda se bućnula.
- Ej, ne beži mi, moram da budem blizu tebe, da ne padneš, drala se sestra iza mene
Toliko se uspaničila da su uskoro svi u bazenu znali da sam operisala kolena.
Tu nastaje čudo, kulturološko.
Neko me slučajno prsne i odmah se izvinjava.
Klinke, klinci, mladi, stari, svi su bili i više nego ljubazni i uplašeni zbog moje eventualne povrede.
Kao da sam deseto svetsko čudo. Kuku meni, došlo mi da vrištim od smeha.
Stvarno mi je voda prijala, a i taj bazenski bonton.
Onda sam ukapirala da su svi fini jedni prema drugima.
Hebote, kao da sam dospela na drugu planetu.
U sladoled redu, svi su mirno stajali, kao u vojsci postrojeni.
Na tuševima su se smenjivali uz obavezno
- Izvolilite ( izvoli) Vi ( ti ) ste na redu.
Onda sam kao pomahnitala sprovodila anketu " Iz kog ste dela grada? "
Rakovica, Banjica, Vračar.
Baš smo fin svet. Kad to hoćemo da budemo.
Nije teško biti fin.
Na istu destinaciju odoh i sutra.