Ne postoji jednostavan način da se objasni tema koja sledi, prosto iz razloga što je i sama vrlo delikatna i kontraverzna. Između krajnje liberalnih sa jedne i izrazito konzervativnih stavova sa druge strane, teško je biti medijator i pokušati pomiriti suprostavljene stavove, kada je u pitanju odnos homoseksualnosti i hrišćanstva. Zato će nekima ovaj tekst zvučati veoma liberalno, dok će drugi u njemu videti odraz konzervativizma.
Smatram da ovaj tekst može poslužiti kao uvod u širu javnu raspravu u kojoj bi se razgovaralo o odnosu hrišćanstva prema homoseksualnosti. Uveren sam da se u našem društvu ovakvo pitanje treba dublje analizirati uzimajući u obzir i uvažavajući različite stavove i mišljenja.
Svima je dobro poznato da se organizacije koje se bore za prava seksualnih manjina pripremaju za Paradu Ponosa, koja bi trebalo da se održi 20. septembra u Beogradu. Nije do sada poznato da li će ova manifestacija imati i zvaničnu podršku vlasti, ali je sasvim izvesno da će ona proći u znaku velike medijske pažnje i verovatno incidenata koji mogu da poprime formu fizičkog nasilja.
Postoji realna mogućnost da pripadnici ekstremnih organizacija koje su 2001. godine fizičkim nasiljem sprečile održavanje do sada jedine manifestacije ovakvog tipa u zemlji opet na sličan način pokušaju da izraze svoje mišljenje. Konstantna stigmatizacija, etiketiranje pripadnika seksualnih manjina kao „moralnih nakaza", neretko pozivanje na fizičko nasilje prema pripadnicima LGBT populacije sve je intezivnije kako se bliži datum održavanja manifestacije.
Imajući u vidu najavljeni događaj i oprečne stavove koji se mogu čuti u našoj javnosti smatram da je veoma je važno zauzeti adekvatan i uravnotežen stav po pitanju odnosa hrišćana i osoba koje pripadaju seksualnim manjinama.
Pre svega, sagledavajući pitanje homosekskualnosti iz bogoslovske perspektive sasvim je jasno da svetopisamsko, pa samim tim i svetootačko - crkveno učenje karakterišu homoseksualno ponašanje, najblaže rečeno - kao nešto što je strano prirodnoj ljudskoj seksualnoj orijentaciji. Svetopisamski okviri jasno naglašavaju brak kao zajednicu muškarca i žene, te u delovima gde postoji izvesni erotski naboj, kao što je to slučaj sa Pesmom nad Pesmama, nedvosmisleno se ističe veza između suprotnih polova. Sa druge strane, na nekoliko mesta jasno i nedvosmisleno je izražen negativan stav prema homoseksualnom ponašanju.
Dakle, Svetopisamska perspektiva jasna je u vezi homoseksualnosti ali je još jasnija kada je u pitanju učenje o milosti i ljubavi. Ono što želim naglasiti jeste činjenica da Sveto Pismo na samo četiri mesta govori o homoseksualnosti, dok neuporedivo više govori o ljubavi i načinu na koji se trebamo ophoditi prema nekome kome je potrebna pomoć.
Ljubav i milost su centralna tema Novozavetne poruke i Isusovih naracija. Ovo je veoma važno naglasiti u kontekstu prema kojem se vernici trebaju odnositi prema pripadnicima seksualnih manjina. Osnovna poruka jevanđelja jeste poruka mira i ljubavi, poruka brige za bližnjega svoga, a bližnjeg predstavlja svako ko je na neki način u potrebi. Bližnji je i onaj odbačeni, prezreni i napušteni, neko koga svakodnevno srećemo a okrećemo glavu kada ga vidimo. Bližnji je i onaj je neretko žrtva etiketiranja i osuđivanja.
Važno je napomenuti da u procesu izvršenja nasilja uvek postoje četiri osnovne kategorije: žrtva, počinilac, spasilac i posmatrač. Kao vernici ne možemo biti počinioci, a legat jevanđeoskog učenja nam ne dopušta da budemo posmatrači. Zato je neophodno u javnosti istaći da je hrišćanstvo pre svega religija mira i ljubavi koje je otvoreno za sve ljude. Ono ne sme odbacivati one koji su po svojoj seksualnoj orijentaciji drugačiji a žele biti blizu svoje hrišćanske braće. Imamo li pravo da takve osobe lišavamo hrišćanske ljubavi?
Nephodno je pre svega iz ovakve vizure posmatrati pitanje homoseksualnosti, dakle i same pripadnike LBGT populacije. Homofobija koja neretko eskalira mržnjom ne može biti hrišćanski odgovor na pitanje homoseksulizma, niti može na bilo koji način doprineti tome da neko koje homoseksualne orijentacije promeni svoj stav.
Setimo se nedavnog pokušaja da se održi parada u Moskvi za vreme Evrovizije. Policija je privela između 20 i 30 aktivista a gradonačelnik Moskve potrudio se da čitavoj priči da i diaboličan tonalitet kada je okarakterisao paradu kao „satanističku". Ako je dotični gradonačelnik stao u odbranu hrišćanskih stavova postavlja se pitanje da li je represija izraz hrišćanske ljubavi ili netrpeljivosti?
Mora biti sasvim jasno da ispravan hrišćanski stav prema homoseksualnosti isključuje svaku vrstu nasilja, mržnje, netrpeljivosti ili odbacivanja. Naprotiv, on mora biti prožet pre svega strpeljenjem i jasnom porukom da osoba koja je drugačije seksualne orijentacije uvek može naći oslonac u okrilju svoje porodice i prijatelja, čak i onda kada oni ne smatraju njegovo homoseksualno ponašanje prihvatljivim.
Ovde dolazimo do momenta kada možemo zamisliti situaciju u kojoj je neko iz naše porodice homoseksualne orijentacije. Od tog momenta to više nije apstrakni karakter koji proizilazi iz negativnog stereotipa već nama veoma bliska osoba koja je po svome seksualnom opredeljenju drugačija od nas. Seksualni identitet nije jedini apsekt koji karakteriše čoveka, već je samo jedan od niza činilaca koji kreiraju socio-psihološki profil osobe.
Neophodno je šire sagledavati stvari kako bi izbegli odbacivanje i stigmatizaciju i nekritički usvajali ustaljene negativne stereotipe o homoseksualnosti. Zlatno pravilo glasi „Čini drugima ono što želiš da drugi čine tebi", iz čega proizilazi jasna konstatacija da one koji su drugačiji od nas posmatramo istim očima kakvim bi želeli da drugi vide nas.
Kao dodatak prilažem nekoliko linkova koji su u kontekstu teme: