AleXandar Lambros
Tekst Mišela Onfrea, francuskog mislioca, autora ozloglašenih knjiga
Umetnost življenja,
Vajanje sebe,
Politika pobunjenika,
Teorija zaljubljenog tela,
Ateološka rasprava (iz koje je i preuzet ovaj odlomak) ... Osnivač Narodnog univerziteta u Kanu na kome predavanja drži besplatno ....
Brak iz ljubavi između katoličke crkve i nacizma uopšte ne dolazi u sumnju: primera ima u izobilju, i to ne sitnih. Saučesništvo se ne temelji na ćutanjima koja odobravaju, na eksplicitnim kazivanjima, iako punim značenja ali neformulisanim do kraja ili na proračunima koji polaze od pristrasnih hipoteza. Činjenice svedoče onom ko ovom pitanju priđe ispitujući istoriju: to nije brak iz računa, poručen interesom da Crkva preživi, već zajednička deljena strast prema istim nepomirljivim neprijateljima: prema Jevrejima i komunistima, izjednačenim većinom u konceptualnom skladištu judeo-boljševizma. Od nastanka nacional-socijalizma do sklanjanja ratnih zločinaca III Rajha posle pada režima, od ćutanja Crkve o tim pitanjima oduvek, pa čak i danas - uz nemogućnost da se arhiva o toj temi u Vatikanu ispita - područje svetog Petra, Hristovog naslednika, bilo je i područje Adolfa Hitlera i njegovih nacista, francuskih fašista, kolaboracionista, višijevaca i ostalih ratnih zločinaca.
Činjenice, dakle: Katolička crkva odobrava ponovo naoružavanje Nemačke, idući protiv Versajskog ugovora, zacelo, ali i protiv jednog dela Isusovih učenja, naročito onih koji veličaju mir, blagost, ljubav prema bližnjem; Katolička crkva potpisuje konkordat sa Adolfom Hitlerom od dolaska kancelara na čelo države 1933. Katolička crkva ćuti o bojkotovanju jevrejskih trgovaca, ona ćuti povodom proklamovanja rasističkih zakona u Nirnbergu 1935, drži zatvorena usta za vreme Kristalne noći 1938; Katolička crkva dostavlja svoju rodoslovnu arhivsku knjigu nacistima koji, prema tome, znaju ko je hrišćanin, dakle, nejevrejin; Katolička crkva traži zauzvrat "pastirsku tajnu" da se ne saopšte imena Jevreja koji su se preobratili u Hristovu veru ili stupili u brak sa jednim ili jednom od njih; Katolička crkva podržava, brani, podupire ustaški pronacistički režim Ante Pavelića u Hrvatskoj; Katolička crkva daje svoj oproštaj kolaboracionističkom režimu Višija od 1940; Katolička crkva, mada obaveštena o političkom istrebljenju započetom 1942, ne osuđuje ni privatno ni javno, ona nikad ne naređuje nijednom svešteniku ili biskupu da žigoše zločinački režim pred vernicima.
Savezničke armije oslobađaju Evropu, stižu u Berhtesgaden, otkrivaju Aušvic. Šta radi Vatikan? On nastavlja da podržava potučen režim: Katolička crkva preko ličnosti kardinala Bertrama, naređuje misu Rekvijem za spomen na Adolfa Hitlera; Katolička crkva ćuti i ne izriče prokletstvo prilikom otkrivanja masovnih grobnica, gasnih komora i logora za uništavanje; Katolička crkva, štaviše, organizuje za naciste bez Firera ono što nikad nije uradila ni za jednog Jevrejina ili žrtvu nacional-socijalizma: organizuje kanal za izvlačenje ratnih zločinaca iz Evrope; Katolička crkva koristi Vatikan, izdaje dokumenta sa pečatima svojih viza, aktivira mrežu evropskih manastira kao skrovišta, da bi obezbedila sigurnost velikodostojnicima srušenog Rajha; Katolička crkva postavlja u svojoj hijerarhiji osobe koje su zauzimale važne funkcije u hitlerovskom režimu; Katolička crkva neće nikad ni za čim žaliti - utoliko pre što ništa od svega ovoga ona ne priznaje.
Ako bude pokajanja jednog dana, biće potrebno, po svoj prilici, sačekati četiri stoleća, vreme neophodno da neki papa prizna grešku Crkve u slučaju sa Galilejem ... To utoliko pre što dogma o papskoj nepogrešivosti, proklamovana na prvom Vatikanskom koncilu 1869-1870 -
Pastor Aeternus - zabranjuje dovođenje u pitanje Crkve pošto papa, kad govori, donosi neku odluku, ne čini to kao čovek koji može da se prevari, već kao predstavnik Boga na zemlji, stalno nadahnut Svetim duhom, čuvenom milošću Božijom pomoći. Treba li prema tome zaključiti da je Sveti duh u suštini nacista?
Dok Crkva i dalje ćuti o nacističkom pitanju za vreme i posle rata, ona ne propušta da preduzima inicijative protiv komunista. Što se marksizma tiče, Vatikan pruža dokaz o angažovanju, o izvesnoj borbenosti, o silini koju bismo voleli da smo kod nje(ga) upoznali u suzbijanju i iznošenju na zao glas nacističkog Rajha. Veran tradiciji Crkve koja, milošću Pija IX i Pija X, osuđuje prava čoveka kao protivna učenjima Crkve, Pije XII, famozni papa prijatelj nacional-socijalizma, masovno isključuje iz crkve komuniste celog sveta 1949. godine. On navodi dosluh Jevreja i boljševika kao razlog za svoju odluku.
Da se pamti: nijedan nacional-socijalista iz baze, nijedan nacista iz hijerarhijskog vrha ili koji je učestvovao u Generalštabu Rajha nije bio isključen iz crkve, nijedna grupa nije bila isključena iz nje zato što je obučavala rasizmu i primenjivala ga, zastupala antisemitizam ili puštala u rad gasne komore. Adolf Hitler nije bio isključen iz Crkve, njegova
Moja borba nikada nije stavljena na Indeks.
Podsetimo se da je posle 1924, datuma objavljivanja te knjige, čuveni Index Librorum Prohibitorum dodao svojoj listi - pored Pjera Larusa, krivca za Opštu enciklopediju - Anrija Bergsona, Andre Žida, Simon de Bovuar i Žan Pol Sartra. Adolf Hitler u njemu nikad nije stajao. Jedno opšte poznato mesto koje ne može izdržati ni minimalnu analizu a kamoli čitanje tekstova, pravi od Adolfa Hitlera paganskog ateistu, opčinjenog nordijskim kultovima, ljubitelja Vagnera sa kacigom sa rogovima, ljubitelja Valhale i Valkira bujnih grudi, jednog antihrista, tačnu suprotnost hrišćanstva. Osim teškoće da se bude ateista i paganin, da se poriče postojanje boga ili bogova, a u isto vreme veruje u njih - treba zanemariti sve one pasaže u pisanom delu -
Moja borba - u političkom delovanju - da u Rajhu, nasuprot Jehovinim svedocima, recimo - nije bilo progona Katoličke crkve, apostolske i rimske - kao i privatna Firerova poveravanja - objavljene razgovore sa Albertom Šperom gde Adolf Hitler nedvosmisleno i stalno najlepše govori o hrišćanstvu.
Je li to odluka Firera ateiste da naredi da se na opasaču boraca iz trupa Rajha upiše:
Gott mit uns? Zna li se da ova rečenica potiče iz Svetog pisma? Između ostalog, iz pete knjige Mojsijevog Petoknjižja, jedne od knjiga Tore, u kojoj se može eksplicitno čitati: "Bog je sa nama" (peta knjiga Mojsijevog Petoknjižja, XX 4), ta je rečenica izvađena iz govora koji Jehova upućuje Jevrejima koji kreću da se bore sa svojim neprijateljima, Egipćanima, kojima Bog obećava istrebljenje bez bližeg objašnjenja (peta knjiga Mojsijevog Petoknjižja, XX 13).
Je li to odluka Firera ateiste da prinudi decu iz državne nemačke škole da počnu dan u nacional-socijalističkom Rajhu molitvom Isusu? Ne Bogu, što bi mogao uraditi deista Hitler, već Isusu, što ga eksplicitno označava kao hrišćanina. Isti taj Firer, tobože ateista, traži od Geringa i Gebelsa, u prisustvu Alberta Špera koji izveštava o tom razgovoru, da ostanu u krilu Katoličke crkve, kao što će on činiti do po
slednjeg dana.
Odnosi u znaku dobrog slaganja između Hitlera i Pija XII prevazilaze saučesništvo ličnosti. Te dve doktrine imaju više konvergentnih tačaka. Nepogrešivost pape koji je, podsetimo na to, i šef Države, mora se dopadati Fireru koji je, tako isto uveren u svoju nepogrešivost. Mogućnost da izgradi Carstvo, jednu civilizaciju, kulturu sa najvišim vođom kome je data sva vlast, kao Konstantinu i izvesnom broju hrišćanskih careva posle njega, to opčinjava Adolfa Hitlera kad piše svoju knjigu. Iskorenjivanje od strane hrišćana svega što spada u paganstvo? Razaranje oltara i hramova? Spaljivanje knjiga - Pavle poziva na to, setimo se toga ... Proganjanja onih koji se opiru novoj veri? Odlične stvari, zaključuje Hitler.
Fireru se sviđa to što hrišćanstvo postaje teokratija: "fanatična netolerancija" koja stvara "apodiktičku veru" - po njegovim sopstvenim rečima (stranica 451, francuskog prevoda
Moje borbe); sposobnost crkve da ne ustukne ni pred čim, čak ni pred naukom, a naročito kad ova protivreči izvesnim njenim stavovima i udara na neke njene dogme (strana 457); postojanost ove duboko uvažene institucije, uprkos ovom ili onom žalosnom ponašanju crkvenih ljudi, što ne sputava opšti pokret (strana 119). Zbog svega toga Adolf Hitler poziva da se "uči od katoličke crkve" (118, 119, 457). Kakvo je "pravo hrišćanstvo" (str 306), o kome govori Hitler u
Mein Kampfu? Hrišćanstvo "velikog osnivača novog učenja", Isusa, onog istog kome se mole deca u školama Rajha. Ali koga Isusa? Ne onoga što podmeće drugi obraz, ne, već kolerika koji bičem isteruje trgovce iz Hrama. Hitler se izričito poziva na taj Jovanov citat u svom kazivanju. A uz to, da podsetimo, taj Hristov bič služi da se oteraju nevernici, nehrišćani, ljudi koji se bave trgovinom i drže menjačnice, zapravo Jevreji, razlog ovom saučesništvu između Rajha i Vatikana. Jovanovo Jevanđelje (II, 14) ne zabranjuje Hitlerovo filohrišćansko i antisemitisko tumačenje, štaviše, ono ga omogućuje ... Pogotovu
ako se skupe navodi koji Jevreje osuđuju na večne muke u paklu, a kojih je Novi zavet prepun. Jevreji, narod bogoubica, to je ključ ovog kobnog udruživanja: oni se služe religijom da bi se obogatili, kaže on; oni su protivnici celog čovečanstva, dodaje; oni stvaraju boljševizam, precizira. Svako će izvući zaključak. On, Hitler, pruža svoj razlog: "verske ideje i insitucije sopstvenog naroda moraju ostati nepovredive za političkog vođu" (strana 120). Gasne komore se, znači, mogu zapaliti na ognju svetog Jovana.