Bravo Milorade! Bravo B92!
Čaviću uručeni ključevi stana.
Ako je neko zaslužio da dobije stan, onda je to Milorad Čavić.
To je zaslužio pre svega rezultatima. Ali ne samo izuzetnim sportskim rezultatima, već i sportskim držanjem i patriotizmom (u najpozitivnijem smislu te reči). Već 5-6 godina je konstantno u svetskom vrhu, uz to mu je direktan protivnik najveći plivač svih vremena.
Jako je teško dostići ovakve sportske visine, naročito u današnje vreme, za to je pre svega potreban talenat, ali i uslovi i fanatičan rad. Čavić je rođen u SAD gde je imao sve, ali je hteo da nastupa za Srbiju i ne samo to, nego i da se vrati u Srbiju. Možda je zbog života napolju imao donekle idealizivanu sliku, ali kada mu prošle godine nisu dodelili stan koji su mu obećali, definitivno je dobio realnu sliku. Ovde čak nije imao uslove ni da trenira, pa je morao da ponovo ode van zamlje, ali opet se nije pokolebao. Nastavio je da trenira i da na najbolji način predstavlja svoju zemlju. Uspeo je ponovo da pomeri ljudske granice i da postigne najveći sportski uspeh za svoju zemlju. Nažalost, država je i tu po ko zna koji put zakazala, pa su morali da priskoče neki pojedinci i neke organicacije. Akciju "Čavića za komšiju" je pokrenuo Fond B92. Prikupljena su sredstva za stan i Milorad Čavić konačno neće više biti samo gost u svojoj zemlji. To je najbolji primer i poruka mlađim generacijama da se dobro dobrim vraća.
Zašto je to dobar primer mladima?
Ajmo unazad.
Zato što je patriota (ovaj pojam je žestoko devalviran poslednjih 20-ak godina, a označava osobu koja VOLI SVOJU ZEMLJU).
Čavić je rođen u Americi, ali se uvek izjašnjavao kao Srbin. Mogao je da se takmiči za SAD, ali je odabrao Srbiju. Studira na prestižnom univerzitetu Berkeley, ali hoće da se živi u Srbiji. Uvek je isticao da mu je Srbija inspiracija i uvek se trudio da svoju zemlju predstavi u najboljem svetlu, ali nikada nije omalovažavao druge (što je poprilično uobičajeno na ovim prostorima). Čavić je pravi primer onoga "Ne pitajte šta vaša zemlja može da učini za vas, već šta vi možete da učinite za svoju zemlju", nije on odabrao da se takmiči za nas zbog stana, već iz ljubavi (a zahvaljujući odličnim rezultatima i dobrim ljudima je i nagrađen).
Zato što je sportista. Mladi treba da se bave sportom; u zdravom telu - zdrav duh. Sportom se uvek teži da se bude bolji, pre svega od sebe samog. Bavljenje sportom sklanja mlade sa ulice. Bavljenje sportom donosi osećaj pripadnosti (po pozitivnim kriterijumima). Pravi sportisti znaju da pobeđuju, ali i da gube i da sportski čestitaju pobedu boljem (posle famoznog poraza od Felpsa na Olipijadi u Pekingu, Čavić je izjavio kako je to najveći trenutak u njegovom životu, kako prihvata poraz, i kako nema ništa loše u tome što je izgubio od najvećeg plivača svih vremena).
Zato što je vrhunski sportista. Bavljenje vrhunskim sportom iziskuje najveća moguća odricanja uz neizvesne rezultate. A Čavić je uspeo da se popne na krov sveta. Uspeo je da svoju zemlju predstavi na najbolji način. Naši sportisti su poslednjih godina učinili mnogo više za Srbiju, nego svi ostali (političari i drugi kojima je to posao) zajedno. Ovo se posebno odnosi na tenisere (Novaka, Anu, Jelenu i Nenada), a evo sada i na plivače (i vaterpoliste), njihov uticaj je dvojak:
1) Popravili si imidž Srbije u svetu više nego sve diplomatske inicijative, propaganda, lobiranje i ostale gluposti (Kako to u praksi izgleda? Pre nekoliko godina mom prijatelju se desilo da u Americi priča sa nekim likom i posle nekog vremena, lik ga pita odakle je, i kad mu je ovaj odgovorio da je iz Srbije, lik se samo okrenuo i bez ikakve reči otišao!?!?! U današnje vreme bi ga verovatno pitao da li igra tenis (umesto asocijacija: rat, zločini, kanibalizam..).
2) Sve je više mladih ljudi u Srbiji koji, bar rekreativno, igraju tenis (nekoliko mojih prijatelja se navuklo, klinci ispred zgrade su napravili improvizovani teren i igraju svaki dan, umesto da gledaju 48 sati granda i slične pokemone). Očekujem da posle ovih fenomenalnih uspeha, sve više ljudi ode na plivanje (još kada bi imali gde).
Odlična je vest i pomoć grada Pančeva Nađi Higl, koja je priredila najveće i najlepše iznađenje na SP u rimu.
Pored očiglednih prednosti i pozitivnih poruka, bilo je i čak negativnih reakcija (nekada ljudi jednostavno ne mogu da razdvoje stvari), pa neki pitaju (u komentarima) šta je sa npr. mladim matematičarima, kao da pomoć Čaviću i Nađi isključuje pomoć ostalima. Možda je takvo raspoloženje u javnosti, između ostalog, posledica kilavljenja vlasti oko sredstava za Petnicu.
Pre neki dan me je jako obradovala vest o 14-ogodišnjoj Ivi Nikolić iz Niša koja je iz požara spasila svoje dve mlađe sestre i "društvo" je nagradilo poklonivši joj stipendiju, letovanje, računar (naravno, najveći poklon joj je što je spasila sestre).
Činjenica je da i nagradama treba promovisati prave vrednosti. Zato što nagrađivanje Milorada, Nađe, Ive pokazuje da je dobro biti vredan, uporan, hrabar, požrtvovan, nesebičan, sve ono što su godinima devalvirale razne klike na vlasti i oni oko njih.
I uostalom smatram da ulaganja u zdravstvo, obrazovanje i sport nikad ne može biti dosta.