Firma u kojoj sam radio nalazila se pored velike banke. Svake dve nedelje mogla se videti ista slika: u 7:50 dolazim na posao, prolazim pored banke koja otvara u 8:00 i vidim stotine penzionera kako strpljivo čekaju otvaranje da bi podigli penzije. I tako godinama. Pričao sam malo o tome sa čuvarom u banci:
- Zar ovi penzioneri ne mogu da dođu oko podne ili sutra, a ne da dolaze pred otvaranje i čekaju po 2-3 sata u redu.
- Ko je tebi rekao da dolaze pred otvaranje ? - upita me čuvar
- Kad dolaze?
- Kako kad, najranije je došao jedan penzioner u 3 ujutru. On i inače dolazi prvi, nikada posle 4. Kada dođe kucne na vrata da vidimo da je prvi i čeka. Već oko pola pet ima ih desetak, do šest sati to je već grupa od pedesetak penzionera. I leti i zimi, često dolaze sa unučićima. U sedam je već gužva, u osam i sam vidiš koliko ih je. Oni se tu druže, pričaju viceve (one masne najčešće), nekada i pevaju (a dvoje su se tako i smuvali :-) ).
Uglavnom shvatam da penzioneri više uživaju u druženju nego što im je hitna penzija, pa mi je simpatično. Jedino mi smeta zašto unučad muče da rano ustaju, naročito zimi. Kroz glavu mi prolazi priča mog prijatelja koji je kretao na put, hitno je morao da podigne novac iz banke (u vreme pre bankomata), pa je "poludeo" čekajući. Posle nekog vremena ode kod svoje babe na selo i pita je: "Pa dobro baba, zašto ustaješ u 6 da ideš po penziju? Evo daću ti ja novac za taj jedan dan. Otiđi drugi dan i podigni penziju bez čekanja!" A baba mu reče da je to njena dužnost i da tako mora. Ne moram reći da baba na izbore dolazi tačno u 7. Red je red.
A veseli penzioneri su dolazili i do mog radnog mesta. Česta pojava je bila: "Dobar dan, može jedan vic". I pamtim vic koji mi je jedan deda ispričao: - Razgovaraju tri devedesetogodišnjaka na koji način bi voleli da umru. Kaže prvi: "Voleo bih da se brzim automobilom pri najvećoj brzini zakucam u neki zid". Drugi: "Voleo bih da vozim avion i da se zakucam u neku planinu". A treći devedesetogodišnjak kaže: "Ja bih voleo da me ubije neki ljubomorni muž".
Pričao mi je taj deda i o igrankama koje organizuju, kao i o izletima. Kaže da su dečiji nestašluci ništa naspram njihovih. Isto to mi je potvrdio i vozač autobusa koji ih vozi na te izlete. Svi doterani, gospoda obučena kao Klerk Gebl iz najboljih dana, gospođe sa novim frizurama, uredne i ne štede na parfemu. Sa malo novaca obilaze Srbiju. Nema gde nisu bili. Ispada da je od kolevke pa do groba najbolje u penziji! :-)
Nisam završio priču o razgovoru sa čuvarom. Gleda on mene kako se čudim što babe i dede vode unučiće sa sobom, pa mi reče:
- A nisu to ti unučići na koje ti misliš. To su oni mali, stakleni, u kojima je najčešće rakija. Oni to zovu antifriz.