moje pesme, moji snovi

Vesna Knežević Ćosić RSS / 20.10.2007. u 10:11

moj odnos prema poeziji sve do jedne godine bio slican mom odnosu prema padobranstvu. dakle, posmatracki, ok, s adrenalinskim uzivanjem voajera koji prati let i prizemljenje. a onda sam se te jedne godine otvorila i ispisala 40 komada, kao cetrdeset razbojnika s alibabom i pecinom pride. slabo sam ih pokazivala, jos manje objavljivala, valjda jednu drugarica pustila kao predgovor svojoj knjizi. imala sam osecaj da je pisanje poezije kao skidanje gaca na sred terazija. vadila sam se da su preterano licne, bodljkave, stilski neujednacene, neupeglane, nepofajtane.... pa, red je da to prevazidjem i da ih pustim u svet, tj ovaj blog. ko je gadljiv na neredigovanu poeziju nek se odstrani, molicu lepo. evo prve...

Atačmenti



Komentari (48)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 11:13 20.10.2007

U POSETI KOD Z. KUBUROVIĆ


"Drugarstvo ima neverovatnu moć
kad ja uveče idem u Hitnu pomoć"
- pomislih sa smeškom žureći kroz noć
ulica Kneza Miloša kao da se produžavala
muž mi je ostao kod kuće, deca su spavala
hladan vazduh štipao me je po licu
nisam baš obožavala ovu ulicu
nigde žive duše, samo žaca ispred MUP-a
brzo produžih dalje i videh u daljini svetla auto-puta
žičana ograda, neugledna zgrada i parkirana kola
pomislih setno, znači tu radi drugarica moja
pa polako otvorih vrata i oprezno provirih unutra
u čekaonici beskrajni krug juče-danas-sutra
čovek sa vunenom kapom sedi na drvenoj klupi
Bože, šta ja tražim u ovoj hiperrealističkoj rupi
pomislih na trenutak i duša mi se od teskobe skupi
na vratima je pisalo da je to za odrasle ambulanta
pokucah oprezno, ruka mi je bila ledena ko santa
- izvolite, uđite, začuh glas čist kao zvono
trgoh se, hm, duh mi je baš bio klono
i videh drugaricu moju u belom mantilu
širokog osmeha sa knjigom u krilu
"ovo je mirna noć" ona mi vedro reče
i "videćeš kako ovde vreme brzo teče"
pa "možda ću moći da te odvedem u kantinu,
nećeš verovati, imamo klopu finu"
u to je već u ordinaciju banula neka baba
joooj doktorka, kreštala je i psovala ko baraba
dok ju je moja drugarica nežno pregledala
stara veštica ju je ispod oka vrebala
i žalila se baš na sve od glave do pete
onda u ordinaciju još jedan doktor ulete
i reče mojoj drugarici da će je zameniti
tako smo mogle na 15 minuta u kantinu krenuti
i babac se obradovao i ponudio da se skine skroz
veseli doktor namignu i kaza da je njemu već prošo voz
i da je ovo do pola sasvim dovoljno
što kreštava baba prihvati zlovoljno
vidim, mnogima stvarno i nije do leka
samo ih, usamljene, muči potreba preka
da sa nekim brižnim čovekom razgovaraju
i teško bi se moglo reći da ti nesrećnici varaju
nije joj ništa ništa, rekoh glasno i napravih ružan gest
moja drugarica me pogleda i reče da je i strah bolest
i da ima puno napuštenih, izgubljenih i uplašenih ljudi
ali, rekoh, gledati ih svake noći to je da čovek poludi
onda smo smazale kolač i cugnule kolu u papirnoj čaši
ja sam vozila tezu da je ovo horor da se čovek uplaši
sirotinjska oprema i taj neon od koga te oči zabole
a ona mi reče da su joj kolege sjajne i da se u smeni vole
onda joj ja pokazah na brzaka moje nove pesme
i pomislih, "ovde noću mora neko nekoga da kresne"
i još "nije lako čoveka spasti, za to treba puno strasti"
jer kako drukčije da preživiš gledajući smrti u lice
dok ti kroz ruke cure bolesni i zlostavljani, žrtve i ubice
ludaci, narkomani, alkosi i nesrećne Noćne Ptice?
15 minuta nije prošlo, a već su je preko razglasa zvali
u prizemlju je bila frka, doktori su od sebe sve davali
automobili sa plavim svetlom dolazili su i odlazili u noć
beskrajna traka poziva i odziva, da, to je Hitna pomoć
uigran tim što vadi ljude iz najgroznijeg čabra
i gnjavi se sa rodbinom, loži je da bude hrabra
i ubeđuje pacijenta da ne paniči
jer zaboga/dođavola našta to liči
nekima su, opet, tepali kao deci
uopšte, dobro su plivali u toj reci
ljudi koje je neki težak šit slomio
ili pak mučan i jadan život zgromio
onda je bilo zatišje pa smo sa načelnikom i kafu pili
a ja sam se posle čudila kako su dobri frajeri ti doktori bili
(uvek sam se pitala gde su se u gradu zgodni momci skrili)
- Pa u noćnoj smeni Hitne, zna se! zezala se drugarica moja
bilo mi je super, samo mi je na živce išla blještavo bela boja
onda su mi pričali iz svoje prakse najneverovatnije fazone
puno smo se smejali i malo ogovarali neke gradske morone
posle sam gluvarila dok su oni neke sa hipertenzijom krepili
priznajem, neon mi se u zenicama komešao, a očni kapci lepili
u čemu je tajna, pitala sam se već pomalo u stratosferi
ja nisam normalna, ovaj provod u Hitnoj baš mi je po meri
dok se smenjuju bolesni i hipohondri, ugroženi i usamljeni
s druge strane auto-puta Pivara je kunjala u noćnoj tmini
iz Pekare neko donese vruć hleb, pa smo malo žvakali u tišini,
pričali su mi kako nalaze mrtve ljubavnike ugušene u automobilu
i prilično često odapele starce sa mladim curama u krilu
i kako se svake noći bore sa Visokim Krvnim Pritiskom
a ja sam gledala u plastičnu zavesu i osećala se bliskom
sa tim čudnim orkestrom i više mi ništa nije smetalo
pa hitro obukoh jaknu, jedno vozilo u moj kraj je kretalo
tresak vrata, hladan vetar, tmurno nebo i mesec bled
Beograđanka kao kula od domina, a onda poznat drvored
zahvalih se na vožnji, u to mi i kuća izroni iz mraka
udjoh u dvorište i pomislih, jebote, čoveče, koja šljaka
Milan Novković Milan Novković 11:23 20.10.2007

Frka

frka

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 11:16 20.10.2007

TAMO GDE ŽIVI GAVRANOVO PILE


"Sinoć sam ja napravila salatu"
reče mu mala kobajagi nehajno
i bolje se namesti
u dnu bolničkog kreveta
"stvarno? šta si koristila?"
nasmeši se moj dragi
i skloni ruku modru od infuzije
"pa, volju i maštu, znaš valjda"
odgovori mala pomalo nabusito
i odmahnu rukom, nameštajući kosu
"to su prave stvari"
reče joj otac nežno
i sede u krevetu
polako prebacivši noge
preko gvozdene ivice
"tebe su ovde smanjili"
pogleda ga mala strogo u oči
"ma, nisu, činiti se"
nasmeja se moj dragi
pa ustade iz kreveta
"evo, pogledaj, vidiš da nisu"
i uspravi se nasmešenih očiju
"otkud znaš, nisi se merio"
tvrdoglavo će mala
gledajući u zid
"e, jesam, samo da znaš"
namignu joj moj dragi
ali ona to nije videla
jer je ljutito piljila u zid.
"i?"
upita strogo
"186 centimetara, ko i uvek"
"eto, vidiš, a imao si dva metra".
* * *
Lipe su cvetale ko blesave
i mešale se s mirisom
intezivne nege
"nemoj da gledaš u levi krevet,
komšija je riknuo pre 5 minuta"
šapnuo mi je čim sam sela
a onda se iscerio i namignuo
"vidiš, još juče sam bio unplugged
a sad sam baš hevi metal"
reče i podesi kontakte na grudima
bip-bip-bip-bip-bip-bip-bip-bip
čulo se njegovo srce sa zelenog ekrana
"ah, najzad si uspeo da se prikačiš za kompjuter"
uzvratih mu kez od uva do uva
čvrsto ga držeći za nogu
(samo na filmu, pomislih,
imaš to sranje od držanja za ruke)
"bleso, ovo ti je više osciloskop"
nasmeja se moj dragi
a ja ipak zvirnuh iza providne zavese
zaista, tipa su pokrili po glavi
samo su mu virile bose razmaknute noge
"ne boj se, ovde je prosek jedan na 4 sata
a ja sam s one strane vremena"
reče polako i zagleda mi se u oči
u to je prozujala sestra
i pitala "kako smo danas"
a ja sam buljila u njegove dlakave grudi
neobrijanu bradu i oči ranjenog jelena
srećna kao prase što je živ, živ, živ!
* * *
"Daj mi da povučem samo jedan dim"
reče mi svojim najubedljivijim glasom
mrk od pušačke krize koja ga je cimala
"ajde, bolje da mi ti daš nego da se grebem"
muvao me je kao dete njušeći vazduh
sobe broj osam koronarnog odelenja
"osećaš? ovde svi vise na prozoru i puše u klonji"
fiksirao me je svojim lepim očima
pun želje da se zamota u plavičasti oblak
odmah, tu, u zabranjenoj zoni
što bazdi na jod, narandže i urin
a ja sam se samo smešila i odmahivala glavom
stvrdnutog mozga u obliku kvadrata
gora od jebenih doktora i ružičastih bolničarki
i nije me pokolebao ni otvoren prozor
sa pogledom na trafike i švercere duvana
"vidiš! treba samo da siđem i kupim
ovde svi zuje u pidžamama i papučama"
isceri se sa sjajem u očima, gladan nikotina
a ja sam nekako znala da neće
i zato ga mirno upitah (u glavi mi je bio led)
šta treba danas da uradim (već sam grickala olovku)
"traži plan i izveštaj za Oracle konvertor
pošalji e-mail Polu K. i misli na časovne zone"
reče i zatvori oči, glave spuštene na jastuku
a ja sam samo mislila na njegovo srce
i molila Boga da sve bude opet okej
dok mi se u glavi topila grudva od kvadrata.
* * *
Sedeli smo u bašti bolničkog kruga
ja, moj dragi i njegovi novi ortaci
sjebanog srca, u hladu
i cugali mineralnu vodu
smerno, kako nalažu pravila
Instituta za rehabilitaciju
i gledali dva gavrana
kako kruže visoko
grakčući kao ludi
"ispao im klinac iz gnezda
eno ga dole u travi"
reče moj dragi
i otpi gutljaj mineralne vode
"mogla bih da ga pokupim
mora da se sjebao s te visine"
rekoh žmirkajući od sunca
koje je baš sad našlo da se pomeri
zagledana u lošu prognozu
ptičje budućnosti
kavez sa ptičurinom
ili mačka što se prikrada
doživotna robija
ili smrtna kazna
"nemoj, odlepiće mu roditelji
video sam, donose mu klopu"
nasmeši se moj dragi
zureći u belo nebo
"danas je trka trogodaca
ja brišem na hipodrom"
isceri se sedi gospodin
na čijim je grudim pisalo
teatar amsterdam
i poruči vinjak
pa zapali cigaru
zverajući levo-desno
"najebo sam načisto
ako me vidi doktor"
nasmeši se dečački
i cugnu piće, povuče dim
svi smo se pravili ludi
zagledani u nebo
debela gospođa u spavaćici
sa četom pokunjenih rođaka
gegala se stazom
najzad u centru pažnje
tu, među brezama i vrbama
Instituta za rehabilitaciju
"neće me ukebati"
reče sedi gospodin
sa očima kockara
kao da nam čita misli
"jel možeš da spavaš"
upitah mog dragog
zagledana u jato baba
što savesno kruži stazom
"aha, zaspim čim izbrojim do tri
a nekad, bogami i do pola četiri"
reče i pozva konobara
"jebi ga", dodade još
kao da se izvinjava
a ja sam u duši pizdila
na kruta noćna pravila
(autora bih odmah udavila)
kroz koja curi samo mesečina
tmina bensedina i uštirkane sestre
u štiklama sa bocama kiseonika
ako neko krene da riknjava
"ćao društvo, ja palim"
reče ljubitelj konja
i udalji se korakom igrača
"danas su ga klistirali
nije srao sedam dana"
isceri se moj dragi
"a on ih je zajebavao
da su mu deflorisali bulju,
smejala se cela soba"
"meni su uvalili nitroglicerin
da ga nosam svuda sa sobom"
mrko reče tip sa razmaknutim očima
i najdužim stažom intezivne nege
"srce se sjebe iz glave"
progunđa još sav nadrkan
"hajde da se prošetamo
izvan bolničkog kruga"
pozva me moj dragi nežno
i onda smo, ko i svako veče
kružili zagrljeni ulicama Dedinja
i zverali u otmene kuće
dok su riknute mačke bazdile
na sve strane da te Bog sačuva
ili su to bila govna, pojma nemam
u svakom slučaju baš je smrdelo
pa sam odahnula kad smo se vratili
u dvorište Instituta za rehabilitaciju
negde odozdo jezdio je tronogi pas
"čoveče, ovde nema ni celog džukca"
kezili smo se i cerekali kao ludi
odjednom fenomenalno veseli.

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 11:19 20.10.2007

izvini kaze

obrisah te slucajno
Kazezoze Kazezoze 11:43 20.10.2007

Re: izvini kaze

ma nema veze, nego naslucujem da ovde ima i nastavak, pa kontam da otvorim novu mapu pa da sve to fino upakujem i kasnije prochitam, onako natanane...))
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 11:51 20.10.2007

Re: izvini kaze

Kazezoze
ma nema veze, nego naslucujem da ovde ima i nastavak, pa kontam da otvorim novu mapu pa da sve to fino upakujem i kasnije prochitam, onako natanane...))

ima ima nego ne postizavam a mogao bi da mi ilustrujes poJeziju vish kako se milan isprsio
vucko vucko 11:50 20.10.2007

Zahvalno i pristojno

imala sam osecaj da je pisanje poezije kao skidanje gaca na sred terazija

Evo mi zahvalno gledamo i pristojno ćutimo
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 11:52 20.10.2007

Re: Zahvalno i pristojno

vucko
imala sam osecaj da je pisanje poezije kao skidanje gaca na sred terazijaEvo mi zahvalno gledamo i pristojno ćutimo


tjah, ovde zahladnelo bre vucko:) sad sam vodila kuche napolje smrzla sam se
vucko vucko 13:10 20.10.2007

Re: Zahvalno i pristojno


tjah, ovde zahladnelo bre vucko:) sad sam vodila kuche napolje smrzla sam se

Da, da, zdravlje na prvom mestu, svakako :)

Ovde je danas malo oblačno, inače je juče bilo fino, sunčano, sve šareno u bojama jeseni. Glazgov, inače, ima preko 70 parkova, a mi smo između ogromnog Pollok parka i Maxwell parka.
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 11:53 20.10.2007

MOJ UJAK



Moj ujak, Gustav Vrbanc
opasan čovek i strašan finans
obožavao je Mario Lanca
i umeo sjajno da danca.
Imao je dve žene i tri kćeri
živeo po svojoj meri
sa ljubavnicama bio je diskretan
mislim da je bio sretan.
Moj ujak, Gustav Vrbanc
večiti šmeker i super finans
rođen u Austrougarskoj devetsto pete
pričao mi je o otadžbini sa puno sete.
Kako je imao po četiri vučjaka
i kako ga muči nostalgija jaka
kako su ga voleli otac i majka
da nigde nema takvih banja i toplica
i da je mnogo teško kad ostaviš draga lica.
Moj ujak, Vrbanc Gustav
imao je čvrst stav
da kapitalista po rođenju
i životnom opredelenju
nema šta da traži u zemlji proletera i seljaka
(mnogo je cvikao od komunističkog mraka)
pa je odmah posle drugog svetskog rata
u tajnosti prešao granicu iz inata
sakriven u prastarom kamionu
i tako stupio u emigrantsku kolonu
sretan što ga nisu ukebali
a vrlo su ozbiljno vrebali.
Moj ujak, Gustav Vrbanc
bečka škola, divan za danc
celog veka bio je otmen
u biznisu obavezno frontmen
uvek zazirući od svake mafije
uspeo je da sačuva stare fotografije
na kojima on kao momak u daljinu gleda
i sav važan na Harlej Dejvidson seda
i onda po rodnom kraju zuji motorkotačem;
a ima i kako oholo pozira u uniformi s mačem
i kako je posle prvog rata vozio kola
znate ona na kurblu, otvorenog krova
i kako je u kraljevoj gardi vojsku služio
i po Evropi često kružio.
Moj ujak, Gustav Vrbanc
stari emigrant, sjajan za dans
kockar, švaler i nežni deka
pamti i danas, posle pola veka
kako je ženu izgubio, a imovinu nije spasio
i kako se tek na drugom kontinentu skrasio.
U dalekom svetu zaradio je reumu
i na računu pozamašnu sumu
moj ujak, buržuj i milioner
kanadski je penzioner.
I danas obožava Mariju Kalas
sa novom ženom ide u Dalas
vozi ogromnog linkolna
i žali se na leđa bolna
zato zimu provodi na Floridi
svog života se ne stidi.
U velikoj kući u Kanadi
(uvek je umeo dobro da zaradi)
na komodi, ispod bogorodice
stoje slike njegove porodice.
A između svih tih dragih mu lica
- starinska flaša i rakija šljivovica.
Priznajem, to me je u srce pogodilo
i strašnu misao rodilo
da ću i ja jednoga dana
zapaliti preko okeana.
I zato sam ga pitala da li zna
kakva je pa moja sudbina
a moj ujak je samo ćutao,
gledao me i suze gutao.
Oko nogu su nam se motala četiri kera
tamo, u toj zemlji dalekog severa
Kazezoze Kazezoze 12:05 20.10.2007

Da ilustrujem



samo da rucham, pa cu onda potrazhiti odgovarajuce ilustracije)))))
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 11:56 20.10.2007

Mister Z.



Na uglu Lexington avenije i 24. ulice
sedimo kruto i gledamo se popreko
u njegovom apartmanu na petom spratu
otmenog bildinga ispod neba od marmelade
sa servilnim portirom, saunom, bazenom
ja na džetlegu, u farmerkama, bosa
on u beloj košulji, kravati, sjajnih očiju
oran za igru "hajde da se kinjimo"
pametan i uzbuđen kao kavez majmuna
strogo traži the fucking news iz zavičaja
a ja se smrznuto smešim, u sebi cvilim
i tiho kažem: - prekrila nas ratna tama
- zašto ih niste umlatili, viče mahnito
poznatim glasom od lepka i peska
pa zuri u mene očima belim od besa
i sipa viski fluorescentnim prstima
dok skupljam kolena na vrhu stene
i žmurim, još leteći preko Atlantika
sa glavom u oblaku i tupim bolom
opsednutog posmatrača katastrofe
i užasom koji u meni kuca kao drugo srce
osećam pogled kaleidoskopskih zenica
i slušam kako se opija vlastitim rečima
ko nekad, davno, pivom
ha, imao je cug kao deva
a posle trećeg, četvrtog i gotovu pesmu
taj stranac što je bio rolling stone
pa se neumoljivo skotrljao sa Balkana
ostavljajući širok trag prvo na MIT
onda na merkantilnoj berzi Čikaga
(posle je postao mefisto Wall Streeta)
u armanijevom odelu od tečnog metala
zatvoren u svoj unutrašnji Auschwitz
gleda me mrko sa ludačkim osmehom
dok oko nas tinjaju balkanska brda
i miriše Njujork kroz otvoren prozor
menja temu, proba da me rastavi na sitne deliće
i prišiva grehe elokvencijom duhovnog teroriste
da sam majstor da unesem haos u njegov life
nisam praktična/pragmatična, pišem hermetički
na jeziku koji niko normalan ne zna
u zemlji manjoj od slova na karti sveta
izvan realnosti, izluđujuće ignorantna
- laku noć, dragi moj, kažem hladno
sa oblačićem iznad glave, dignuta nosa
- postao si pravo govno i smeješ se
mehanički poput patentnog zatvarača
plašiš me plastičnim krokodilima
na maternjem jeziku koji si zaboravio
drkaš u klonji na slike sa Interneta
ili si prikopčan na stok market infuziju
sanjaš šumske jagode, hrastove šume i vukove
i varaš samog sebe da su to noćne more
niko te nije poljubio sto godina
a sereš kako si uspeo u životu
čoveče, ličiš na klovna zapalog u govna
koji je upravo naručio još jedan čir na želucu
frkćem i zaobilazim ga pažljivo u velikom luku,
kao bosonoga princeza neocarinjenih snova
u izbledeloj majici s beogradskog buvljaka
tog njujorškog jutra što klizi poput sirupa
malkice zombirana od časovnih zona
i mutnih misli, kao da sam Hobit
(koji je živeo u jednoj rupi u zemlji)
- uvek si bila lajava, kaže pomirljivo
i hvata me za ruku hladnim prstima
a ja se osećam totalno neopisivo glupo
kao posle makrobiotičke pite sa tofu sirom
pa razvlačim usta u veliki zev i lažem
kako mi se užasno odvratno grozno spava
da moram da brišem odmah u krevet
- mala, još uvek imaš tako slatko dupe
čujem kako viče za mnom kroz smeh
dok odlučno zatvaram vrata spavaće sobe
i bacam se na džinovski futon, meko osvetljen
pa brojim, kao ovce, blede kvadratiće na posteljini
koju je, shvatam, samo za mene, pažljivo, namestio.
* * *
Trećeg dana je tvrdio da sam opet
unela strašan nered u njegov život
da je zbog mene napunio frižider
i da ne podnosi što doručkujem
kao gusenica samo voće i povrće
da su pepeljare pune pepela
i da u ovoj zemlji pristojan svet ne puši
i ne pije vodu sa česme u kupatilu
već kupovnu u proverenom pakovanju
da sam opet trošila smeđi peškir
umesto nebo plavog koji mi je namenio
da svi satovi idu naopačke i pogrešno
da nepažljivo rukujem sa aparatom za filter kafu
da ne može da misli dok se šećkam okolo bosa
smejem u radno vreme i hoću u jutarnju šetnju
da ga nervira što gledam u oči ljude na ulici
umesto pored/između/kroz ili tako nekako.
* * *
U glavi mi je tutnjalo hiljadu bubnjara
od te tmurne imitacije tipa koga sam znala
uf, bilo mi je smešno i bilo mi je muka
kako ga oni sa tu-i-tamo-jobom oslove
zato što ima lovu/pravi dobre poslove
(a rado bi ga gurnuli u Hadson i glumili nirvanu
pa onda zbrisali na Mesečevu mračnu stranu)
pored njega i na suncu hvatala me jeza
čoveče, pa on više uopšte ne ume da se zeza!
hiljadu godina nije pročitao dobru knjigu
nije posadio ni jedno stablo, usvojio mačku
napravio dete ili učinio bilo šta ljudski
a umeo je da pleše vrh trave, ludnica
danas pazi na marku svojih gaća
besmislen kao nafta na površini mora
guta vitaminske pilule i pali se na krupno tržište
s ledenim ukusom love i srcem pod suspenzijom
dok hiljade pokojnika žure niz Riverside
ornih da padnu s nogu od rada, popuše joint
i kao petao-vetrokaz jure TV kanale u večernje sate
zverajući u voditelja sa kosom od plastike
i silikonski dekolte dame sa konjskim zubima
on, iza svog glatkog odela zauzet samim sobom
više definitivno nije stvorenje u koje imam poverenje
sa taktikom nervozne argumentacije koja me razdražuje
i užarenim pogledom na kurve sa Medison avenije
pod cementnim nebom, zaglavljen u vlastitu kakofoniju
inspirisao me je da prvim avionom zbrišem u Kaliforniju
i tamo cunjam po San Francisku, L. A. i Santa Kruzu
gledam kako Walt Disney pada sa oblaka i izigrava muzu
slušam slaboumne songove i malo uživam u dobrom bluzu
a onda ni to nisam više mogla da podnesem
što da krijem, nostalgija je uzimala maha
pomisao na kuću ostavljala me je bez daha.
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 11:58 20.10.2007

VITGENŠTAJN


Otkačila sam na Ludviga W.
zbog njegove teorije sveta
i filozofskih briga
i pogleda koje sadrže
Plava i Smeđa knjiga
i zato što je pisao malo,
a objavljivao još manje
bio totalno nepredvidiv,
izazivao veliko dranje
kao onda kada je na skupu
engleskih filozofa napravio sranje
i umesto o logičkoj formi
govorio o beskonačnosti u matematici
jer po njemu činjenica, smisao
i model stvarnosti nalaze se u slici
uopšte, Ludvig Vitgenštajn uticajem
koji je izvršio bio je u prilici
da se smatra ocem dve značajne
filozofske škole dvadesetog veka
mada je po von Wrightu živeo
na granici duševne bolesti, bez leka
ipak je nalazio svrhu filozofije
u logičkom razjašnjavanju misli
od toga nije odustao
ni kada su ga u Donjoj Austriji pritisli
seljaci iz Trattenbacha,
gde je par godina kao učitelj radio
valjda je zato otišao kod monaha
jer mu se ljudsko zlo zgadilo
toliko da je Raslu pisao iz sela
"da su ljudi u Tratttenbachu zli"
ne kapirajući da je stvoren za velika dela
a filozof ga je iz Kembridža tešio
pišući mu "da su svi ljudi zli"
posle je živeo kao vrtlarski pomoćnik
blizu Beča, u jednom samostanu
gde mu je opet pukao film
pa je skroz gurnuo filozofiju u stranu
a studirao je kod Bertranda Rasela
u Kembridžu i svirao klarinet
bavio se eksperimentalnom psihologijom
i pomišljao da bude dirigent
ali je sve ostavio i otišao u Norvešku
i živeo na nekakvoj farmi
činjenica je, sve do rata,
ništa nije moglo da ga podjarmi
u Engleskoj je eksperimentisao sa jedrilicama
studirao aeronautiku u Mančesteru
i skroz bez plana
otkačio na čistu matematiku,
a onda u Jeni na Fregeova dela
zato je i otišao kod Rasla u Kembridž,
da ga pita, istina je cela:
"Molim Vas, hoćete li mi reći
da li jesam ili nisam totalni idiot?
Ako sam totalni idiot, postaću aeronaut,
a ako nisam postaću filozof."
Rasel mu tada savetuje
da aeronaut ne treba da postane
na šta on odlazi na sever,
živi u kolibi, posmatra vrane
i piše Logičko filozofsku raspravu,
ili je to u zarobljeništvu bilo
pojma nemam, ali znam
da mu je u to vreme
i nasledstvo palo u krilo
Vitgenštajn ga je brzo podelio,
deo je dao za literature unapređenje
i tako postao dobrotvor Traklu i Rilkeu,
sledeći svoje opredelenje
pa se bacio na vajarstvo i arhitekturu
i gradio za sestru nekakvu palatu
smešno, a bio je dobrovoljac
u prvom svetskom ratu
i stalno vodio dnevnik
i pripremao logičku raspravu
o objašnjavanju prirode stvari
imajući ideju zdravu
da se o filozofskim problemima
ne može smisaono govoriti
a o čemu se ne može govoriti,
kaže, o tome se mora ćutati
pa je ćutao deset godina
i mnogi su mislili da će prolupati
jer, činjenica je, troje mu je braće
život samoubistvom završilo
a i njegov je bio takav
da je pravo čudo
da ga nešto nije skršilo
počev od 1889. kada se rodio
u porodici jevrejskog porekla
otac mu je bio krupni industrijalac,
producent gvožđa i čelika
a Vitgenštajna je opsedalo
kako mi pravimo sebi činjenice slika
kontao je da se struktura činjenice
sastoji od struktura stanja stvari
uspeo je od filozofije i aktivnost
pokazivanja neizrecivog da napravi
za života je objavio jednu knjigu,
jedan članak i jedno pismo samo
iako mu lutanje kroz oblasti
ni najmanje nije bilo strano
time je sebe učinio sopstvenom metom
Ludvig Vitgenštajn, filozof s klarinetom
što je sebe povremeno držao za idiota
ipak je proživeo pravo čudo od života
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 12:11 20.10.2007

NERADNI DAN


Ja uopšte ne znam kako mi mine dan
znate, onaj koji se smatra za neradan
kao nedelja 18. februara devedeset šeste
da li to kućni duhovi vole da mi smeste
osećaj da vreme curi kao blesavo
koji me je, opet, celu potresao
jer, nisam se još ni okrenula
a zora je u mene blenula
ali, da krenem redom, od početka
i vidim dal ja to sanjam brzinu metka
kojom mi dan izmiče iza prvog ugla
ko da se preterano vrti ova naša kugla...
ustala sam u osam sati
i baš kao prava mati
skuvala jaja i postavila tanjire
osluškujući decu kako mile
peru zube i puštaju vodu u klozetu
tu jutarnju zvučnu paletu
usput sam sipala čaj u šolje
i već sam se osećala bolje
iako mi se, iskreno, još vrlo spavalo
(san je u meni još trajao)
a i nije mi se u kuhinji više stajalo
pa sam ih pozvala da dođu već jednom da jedu
i pitala jel hoće da im namažem nešto po hlebu
deca su se samo zgledala
a ja već samo što nisam ujedala
ćerka je rekla da joj je jaje hladno
sinu je hleb izgledao gadno
(tu sam već počela da se osećam jadno)
s razlogom, bio je od juče
za svež bi trebalo u redu da se pomuče
rekla sam pomalo pakosno
ćerka me je pogledala jarosno
a onda se nasmešila
videla je, valjda, da je pogrešila
a ja sam sipala kafu i otišla u sobu
dok mi se pas motao oko nogu
moj muž je još uvek hrkao
ali mu je miris kafe san zbrkao
žmirnuo je i pitao koliko je sati
i još je rekao da obavezno pati
kad otvori oči, a mene nema
pa me je smesta drmnula dilema
da li da se kraj njega odmah prućim
ili deci porodičnu idilu omogućim
i ispričam im jednu malu priču
o nekom izmišljenom biću
(kao što sam im bila obećala)
i zato sam se osećala kao poslednja budala
ili, kao da sam nešto ukrala
(a možda je to zato što nisam dosta spavala)
a sve zbog te savršeno glupe dileme
a trebalo je i razbacane stvari da se spreme
pomislih, sve to već dugo traje
kad i pas poče da laje
što me odmah pokrenu iz mesta
priznajem, od kad ga imam, pojava česta
pa zakačih kaiš za kuče
a ono me radosno povuče
(mogu i da vam nacrtam skicu)
kako se sjurismo niz ulicu
moj vučjak i ja u starom džemperu
odjezdismo u istom smeru
prema tašmajdanskom skveru
gde ja malo dođoh do daha
a pas se isra u tri maha
posle smo išli nogu pred nogu
ja, naravno, kući a on u svoju logu
što mu dođe na isto
vreme je bilo čisto
hladan vazduh i ulice u snegu
poneki šetač na tašmajdanskom bregu
osećala sam se super, kao da mi je neko probleme rešio
pas je mahao repom i skoro da se smešio
hodala sam žustro mokrih nogu
(desna cipela mi propušta vodu)
i niko mi uopšte više nije smetao
ni dosadni komšija koji je kreketao
zašto držimo kuče u stanu
na šta pas odmah lanu
ali ja sam već otključavala vrata
(stigli smo do trećeg sprata)
ni sama ne znam zašto i kako
ali i dalje sam se osećala lepo jako
deca su gledala film na teveu
ili je to ipak bilo na videu
muž je ko i uvek sedeo za računarom
pa ja uleteh u kuhinju punom parom
i prvo raspremih sto
i pomislih kakvo je to zlo
kad izgubiš osećaj za male stvari
pa misliš kako te sve davi
za to vreme pas je već knjavao
i kao da je u snu lajao
a onda je duboko uzdahnuo
sneno me ždraknuo i ljubavlju zapahnuo
a ja sam već šargarepu seckala
od luka su me oba oka peckala
u staroj šerpi voda je uveliko vrila
pa sam se pitala gde sam špagete skrila
i nije valjda da moram da trknem u supermarket
jer, planirala sam pre ručka i da očistim parket
na sve strane videla se mokra mapa
tragova od vlažnih psećih šapa
(što obično ostavljam za dane neradne
preko nedelje čovek nikad ne stigne)
zato isključih šporet i obukoh žute čizme od gume
ih, sa njima bi mogla peške i do Rume
i ponovo izjurih iz kuće
ali, sad su mi noge bile vruće
pa reših da svratim i do Kalenića preko Cvetnog trga
pazarim jabuke i možda neko voće s juga
he, ja u stvari volim da se između tezgi muvam
i ne lažem kad kažem da za moje volim da kuvam
samo mi je ponekad pun nos
kada je to svakodnevni štos
i eto, opet mi se prevršila mera
donela sam dva puna cegera
(a mogla sam da budem hetera)
deca su već pitala kad će ručak
a ja se pomalo osećam kao mućak
zato što klopa opet kasni
(mada mi nisu baš sasvim jasni)
kako im tako brzo zakrči crevo
pa sam ih pogledala belo
a muž je rekao da je to zato što deca rastu
i još da sam zaboravila da kupim zubnu pastu
onda je meni puko film pa sam ga oterala dođavola
i duša mi je skroz bez veze bila puna jada i bola
ali to srećom niko nije primetio
a i muž se baš pametno setio
da me obuzima jara
zato što nemam para
što je donekle bilo tačno
pa sam se i zato osećala mračno
i premeštala s noge na nogu, menjajući poze
još uvek ljuta zbog te dijagnoze
dok se jelo u tanjirima pušilo
moj svet se pomalo rušio
što je zaista totalno glupo
svi su me gledali tupo
i rekli da neću valjda sad sve da pokvarim
i sa čišćenjem/spremanjem/kuvanjem ih udavim
pa danas je nedelja, neradni dan
a meni se činilo da je sve to san
pa sam iz mesta zaćutala
i mislila šta bih sve dala
da uvek budu tako vedri
i da im sreća u susret jedri
posle sam opet prala tanjire i čaše
nisam ni videla da mi ćerka maše
pa je došla sa sveskom, knjigom i olovkom do mene
i rekla da za sutra moraju tri domaća da se spreme
na šta sam ja odmah obrisala ruke
i pomislila kakve su to školske tuke
što decu i preko vikenda udaraju na muke
pa sam je preslišala pesmu i pomogla oko matematike
a onda je došao sin i kazao da su mu se pocepale patike
muž je rekao da nema love
da sutra ode i kupi nove
uto se i pas dogegao
kao da je samo vrebao
po nekom samo njemu znanom daru
čim me vidi da sednem i zapalim cigaru
i stavio mi glavu u krilo
muž je rekao da je dosta bilo
da on sad mora da radi
da ne pomremo od gladi
i u kompjuter se zadubio
nije me ni poljubio
a ja sam se pitala koji me đavo tera
da umesto njega šetam kera
i pogledala sam ga mrko
progunđala da bog da crko
ali to nisam mislila stvarno
kajem se, bilo je to od mene kvarno
jer ja ga zaista volim
i zato se u sebi molim
da ne postanemo moroni
koje uguše kućni fazoni
zato sam pustila neki mjuz
mislim da je to bio bluz
i rešila da se više ne žderem
i do sutra tanjire ne perem
makar klopali i na papiru
važno je da živimo u miru
u to je i veče već palo
meni se iz fotelje nije dalo
al deca su htela da njupaju i da se kupaju
rekli su da će od gladi da prolupaju
naravno, u kupatilu je odmah bila poplava
ništa čudno što me je zabolela glava
pomislih, nisam valjda postala stara
šta mi smeta ta velika bara
pa opet uključih mjuz
bio je to neki drugi bluz
ipak smo mi dobar tim
skontah gledajući u dim
deca su u pidžamama zujala
dva hard diska su brujala
(to sam i ja uključila moj računar
dobila sam ga od muža na dar)
što da izigravam porodičnu frakciju
kad moram sutra u redakciju
da dovučem priču veliku kao kobasica
podrazumeva se, punu vesti i novih lica
svi su već uveliko spavali
na teveu su se dobri filmovi davali
a ja sam sedela i kucala
dok je zora kroz prozor pucala
negde u duši imala sam osećaj usran
da će mi sutra dan biti pomalo gnusan
ili možda ipak neće
nisam ja baš tako loše sreće
samo da se svi pomalo strpe
pomislih i uđoh u krpe
pa zađoh ispod duge
sva u frci da me odmah ne probude
Jelena Pavlović Jelena Pavlović 13:14 20.10.2007

Re: NERADNI DAN

Vesna,
Odlicna vam je ova bit-poezija.! Secam se one o ujaku sa jednog od vasih ranijih postova.
Hvala sto ste ovo sve podelili sa nama.
dracena dracena 12:55 20.10.2007

Draga Vesna,

Pozdravljam tvoju odluku, onu o gaćama, i to prvo iz sebičnih razloga: na Terazijama će biti manje upadljive gole zadnjice nas koji smo to ranije uradili.

Pesme su ti veoma interesantne i bilo bi šteta da ostanu po fijokama. Volela bih da vidim i neku tvoju štampanu zbirku.

Samo napred.

I ranije sam primetila i pominjala nekim ljudima da si veoma talentovana, ali tebi nisam stigla. Možda ti nešto znači da to čiješ (sigurna sam da ja nisam prva koja ti je to rekla, ali ipak...)
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 13:08 20.10.2007

Re: Draga Vesna,

e, fala fala Draco
Kazezoze Kazezoze 18:20 21.10.2007

Jazz

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 13:09 20.10.2007

DŽEZ


Kad sam švorc dibiduz
vrti mi se u glavi bluz
pa sam tako i ovog dana
hodala okolo puna elana
osluškujući u sebi predivnu muziku
nisam primećivala saobraćajnu riku
usput, smišljala sam raznorazne finte
kako da dođem bar do neke kinte
ni žutu banku u džepu nisam imala
hm, možda sam na računu nešto upecala
pa zato u Njegoševoj svratih u banku
i otkrih na tekućem neku sumu tanku.
Nervozna žena iza musavog stakla
pogleda me ko strogi đavo iz pakla
i dade mi teška srca jedva jedan ček
pa reče da je to zbog njene ljubaznosti tek
i da bi ona već po takvim osobama
zveknula nemilosrdno velikim globama
pa joj govnari bez love ni u redu ne bi stajali
i samo je, sirotu, po ceo dan zamajavali
da broji ko luda te smešne sume
(imala je vešte prste od gume).
Nisam odolela i rekla sam joj da ne sere
i kad već sedi u tom kavezu treba da ima mere
na šta je službenica besno počela da se dere
ali ja sam već uveliko bila na ulici
da je slušam nisam više bila u prilici
iskreno, odmah sam je i zaboravila
okrenula se oko sebe, cigaru zapalila
pa onda gledala malo u varnicu
i odlučivši, ušla u muzičku prodavnicu
i dok je na trotoaru dogorevala pljuga
ja shvatih da neću da budem Pepeljuga
i kupujem samo šećer, ulje i brašno
jer puko preživljavanje je strašno
i zato sam svu lovu iz mesta spiskala
i samo što od sreće nisam vriskala
jer našla sam CD sa legendama džeza
celu me je drmnula neverovatna jeza
znate, čeznula sam za ovakvom prilikom
da napunim uši i glavu dobrom muzikom
i zato sam odmah kući požurila
kažem vam, vrlo sam uzbuđena bila.
U stanu je vladala mrtva tišina
po stvarima videla se prašina
na podu pored prozora spavao je pas
samo se promeškoljio i nasmešio u taj čas
napolju je lagano padao mrak
ali sam ipak pažljivo spustila roletne
da mi se slučajno pogled mlak
sa zgradom preko puta ne sretne
i onda je zapevala Dajna Vašington
a mene je u srce dirnuo već prvi ton
Cry Me a River čulo se iz zvučnika
dame iz Harlema stvori mi se slika
u punom sjaju gospela i bluza
- nema ništa bez dobrog mjuza!
pomislih i ko na vatri počeh da se topim
znala sam, sve me je to uzbuđivalo
pa neću moći oka da sklopim
u glavi mi je baš jako šumelo
samo što nisam počela da slinim
"Nikoga se ne tiče ako ja to učinim"
pevala je do daske Dajna Vašington
zato nisam ni čula kada je polako ušao on
soba je i dalje bila puna Dajne Vašington:
čuh "vrba plače za mnom i šapuće za vetrom"
i jedna ruka me zagrli odmah potom
iskreno, kao da me je pogodio grom
a onda se iz zvučnika začula Nina Simon
u meni je već bio kompletan lom
muzika me je tako doticala
da sam se opasno spoticala
i zato se nisam micala
samo sam čudno trajala
ona je pevala "ja sam te začarala"...
i još "bolje da prestaneš"...
i "ti znaš da ja ne mogu da izdržim"...
- a onda više nisam mogla da odolim
pa sam morala iz mesta da se volim.
Džez legende i dalje su se čule sa CD diska
ni jedno sranje više nije moglo da me stiska
muzika me je ko i uvek sasvim oslobodila
osećala sam se ko da sam se ponovo rodila
na frku sa lovom više nisam mislila
tako sam presrećna u tom času bila.
A onda sam se uspravila laka poput pera
potražila upaljač i zapalila novu pljugu
uključila plejer, pomilovala kera
i našla među diskovima muziku drugu
With a Little Help From My Friends
Džo Koker samo što je nežno kveknuo
a u meni, ko da je nešto tiho reknulo
oh, kako me je ovaj dan divno zveknuo
bravar bravar 13:12 20.10.2007

bez naslova

za pocetak: jeeeee


Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 13:28 20.10.2007

RASTANAK


U urednom stanu s dobrim pogledom
zalepila se porodica za sobnu garnituru
i ćutke, svak sa svojom facom bledom
očekuje zabludelu kćer da završi turu
lutanja kroz nerazumljive krajolike
ne shvatajući da više neće da učestvuje
u mehurićima idilične porodične slike
da joj se od njihovih uravnoteženih rečenica bljuje
od brižnog i nepogrešivog osećaja za pristojnost psuje
i da za prave stvari po njihovoj meri više neće da čuje.
Postala je zločesta dok oni to još i nisu slutili
dok su joj uljudno na greške skretali pažnju
znalački se smeškali ludostima i odsečno ljutili
osećala se kao ulovljena životinja na ražnju
koji brižljivo manikirana ruka pravednički okreće
i sipa uravnotežene rečenice o cilju i pravom putu
začinjene kontrolisanim besom zbog ljudi koje sreće
njenih neobuzdanih misli i zato što je vide ljutu
zbog njihovih opravdanih sumnji i užasnutog tona
kada je nađu u zamračenoj sobi, kako usred dana
ćutke leži na krevetu i zuri, ko da je na ivici sloma
a sve su joj pružili - školu, vaspitanje, da bude dama
otmena letovanja, ukusne večere, odlazak kod frizera
zašto, zaboga, onda govori da od njih mora da se odmori
stišće zube, trese se i ćuti, kao da je neki đavo tera
da pravi gluposti, odbija da se prilagodi, ili bar pokori
i bude kao i druge devojke u susedstvu, poslušna i fina
i prestane da im odgovara da ona nije od plastelina
kad su se za nju žrtvovali, i sve što su imali joj dali
i zašto tužno sleže ramenima i kaže da to više ne pali
ili se bešumno iz kuće iskrade i luta ko zna kuda
kao da joj ne žele dobro, ili je, nedajbože luda
ta njihova mala koju opet očekuju zalepljeni za televizor
odbijajući i ovog puta da priznaju sebi zastrašujući prizor:
- ONA ODLAZI OD KUĆE ZATO ŠTO JE SA NAMA
ODUVEK, GODINAMA, ŽIVELA TAKO SAMA!
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 13:29 20.10.2007

Druga Strana



Zujao je stalno Data autostradom
muvao se elektronskim gradom,
Internet mu je bio infuzija
u glavi mu je rasla konfuzija,
posebno kada je na Mreži čuo
da postoji plavo-zelena planeta,
jer verovao je samo u ono
što dolazi preko Interneta.
Svake noći je posećivao
razna igrališta za hakere
pa je na Mreži upoznao
i druge virtuelne mahere,
sa njima bitove i bajtove brojao
da bi uopšte postojao.
Živeo je u čudesnom svetu
što kulja sa kompjuterskih ekrana
niko mu nikad nije kazao
da postoji i Druga Strana.
Prvo je saznao za mašinski jezik,
bilo mu je još rano za bejzik,
pa pisao sors kod za asembler
i bio sretan kao lovački ker
kada je provalio kompajler,
pa je još 10 hiljada jezika naučio
samo se na cobol nije sručio.
Mislio je da drži glavu
iznad košmarnog sveta,
krcat centrofenoksina,
hiderdžina i drugih tableta.
Sanjario je da u očne duplje
implantira refleksivne naočare,
pa je vodio interaktivne debate
nečujan i miran poput bare.
Čitao je Vodič do Novog Ugla
i lutao kroz polja Cinerame,
otkidao na Zvezdane Staze
i sci-fi moralističke drame,
lakši od pera i bezbrižan
u tajnovitom mestu između ušiju,
hranio se informacijama
opterećen jednom mišlju:
Zašto klizi pod vodom
i spašava jaja bića iz Loh Nesa?
Prečica kroz vremenski tok
dovodila ga je do besa,
a razne svemirske avanture
paf-mrtav-si vrste do vrhunca,
kada se, opet, pojavila 3D slika
malenog, neugledno žutog sunca
u zaleđima jednog krajolika,
bio je ubeđen da bunca,
tamo daleko, na zapadu
u spiralnom rukavcu galaksije,
kada je prvi put shvatio
da iz Interzone on nije,
da su mu preci sišli sa drveta
i da je majmunovo dete,
sa pticama i ribama stanovnik
sićušne plavo-zelene planete.
Tada je bacio kompjuterski šlem
i uzeo šešir pun trave,
pomislio kako je hiderdžin
mogao da mu dođe glave,
a onda, opet preterujući
seo ispred monitora/oltara,
i dalje tvrdo verujući
u spas pomoću računara.
Onda je kao lud počeo
da puni disk istorijom,
ophrvan tom klasičnom
ljudskom histerijom,
ali, mnogo toga je bilo
samo zaglušujuća buka,
pa mu je na tom Nodu
pripala teška muka.
Zato se vratio u budućnost
i na ljubičaste psihodelike,
opet otkidao na igre
pravljene za dečake velike.
Nije sebi dao još jednu priliku,
slušao je samo kiberpank muziku,
bio je dobar tehno di-džej
kao da mu je mašina mater.
Posle je budžio i sklepao
sopstveni virtuelni kompjuter,
pa je zaneseno gledao signale
kako putuju kroz logičke kapije,
gutajući pametna pića
u društvu sintetičke bratije.
Nikada se nije borio
protiv birokratske apatije,
samo je grafički vizuelizovao
objekte u 3 dimenzije,
živeći u svojoj spejsoperi
oslobođen svake tenzije.
Uredno je sa Mreže lovio
softvere novih generacija,
vičan hakingu, mnogo je voleo
da zeza policajce informacija,
putuje telefonskim linijama
i sluša milione glasova,
globalne elektronske zajednice
na koju je trošio mnogo časova,
ali nije mogao da zaboravi
malu plavo-zelenu planetu,
pa je kao lud na sve strane
slao poruke po Internetu,
i živeo zatvorski košmar
potresen manjkom Memorije.
Bez gomile RAM-a
nije mogao da učita storije,
komunikacioni suicid
visio mu je nad glavom,
i dalje se u duši mučio
sa planetom malom,
o kojoj, sem podataka,
baš ništa nije znao.
I bez interaktivne debate
intezivno je osećao,
kako mora da legne u travu
i bar jednom pliva u Okeanu,
i oslobođen interfejsa
upozna Drugu Stranu.
Zato se iz Mreže isključio,
sa kompjuterom se nije mučio,
samo mu je fajlove obrisao,
uzbuđen, jedva je disao,
očekujući novi smisao.
Iz hakerskog ugla gledano
tako je sve bilo sjebano
Spadalo Spadalo 13:50 20.10.2007

Jedna kratka...

Ponosim se ličnom kartom
koja nosi broj EB 222991
kad pogledam ličnu kartu
doznam ko sam
katkad moram da pokažem ličnu kartu
i ovlašćenom licu
tako i ovlašćeno lice dozna ko sam

Ako ti smeta, izbriši i izvini.
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 14:20 20.10.2007

Re: Jedna kratka...

Spadalo
Ponosim se ličnom kartomkoja nosi broj EB 222991kad pogledam ličnu kartudoznam ko samkatkad moram da pokažem ličnu kartui ovlašćenom licutako i ovlašćeno lice dozna ko samAko ti smeta, izbriši i izvini.


spadalo, ne smeta, taman posla bre!
:)
vucko vucko 14:32 20.10.2007

Volim fotos, mrzim fotografa

Vesna, ovaj fotograf očigledno ima isti omiljeni motiv na svojim fotografijama kao i ja - svoj prst
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 14:44 20.10.2007

Re: Volim fotos, mrzim fotografa

vucko
Vesna, ovaj fotograf očigledno ima isti omiljeni motiv na svojim fotografijama kao i ja - svoj prst


hehe:)
moja mama je uvek fotografisala, otkad znam za sebe. i to onim aparatima, na podesavanje, jos negde na tavanu imam neki njen stari alteks. e, ona, moja keva, ladno je fikarila glave. slika ona tako mog oca s unucima, tj mojim klincima, klinci ko upisani, njemu fali glava. pitam je, dobro bre, sto si mu otfikarila glavu, mislim, nije ok, deda je. kaze, nije bitan, on je tu samo da se klinci ne razbeze.

:)
angie angie 15:27 20.10.2007

The white

woman rap Belgrade-city poetry !

Bash mi se dopalo.
Vlasta Vlasta 17:24 20.10.2007

Uuuu,Vesna

čudna ti je forma, nagusta onako, ali super. Kad krene da izlazi neće da stane, a?
G r o f G r o f 22:54 20.10.2007

super

Baš volim "skidanje gaća"..:)

Moje pesme, moji snovi...

Uh, vesna, razvali me ovo u nedelju ujutro!
Nisam citala poeziju na srpskom, oooodaaavnoo...
Hvala
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 09:35 21.10.2007

tjah

izgleda jos nisam spremna, a kako stvari stoje i necu nikad, koja sam ja kukavica sinja. gledam pesmetine, sve mi frka da ih kacim, sve razmisljam kako licnu odluku da pregazim, sve bi da menjam, sredjujem, a nije fora, jer su ogledalo kako sam se osecala u beogradu 97.
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 10:23 21.10.2007

FARMERKE


Iz šezdesetih, dva cool mačora
u lee džinsu (za njih je to fora)
posle mnogo, mnogo vremena
ko dva izgubljena stvorenja
navratiše u pomodni disko klub
nesvesni da ih je načeo vremena zub.
Za šankom devojke su stajale
i nerazumljivim slengom lajale
(ćerki njihovih bila je to generacija
promakla im je ta informacija).
Kada su ih klinke spazile
od šoka jezik su isplazile
uh, ta nova piletina
uopšte nije bila fina!
Prva je kveknula:
- Palimo! Dolaze Pletersi!
Nisu ni pomislile
- sviđaš mi se, šmeker si
a oldtajmeri roka
oduzeti od šoka
(prevideli su prostu informaciju
da su upali u drugu džins generaciju)
prvo su samo belo gledali
kako dečurlija od njih pali
(devojčice u teksasu
zbrisale su u istom času)
a onda ćutke izađoše na pustu ulicu
povređene sujete, prebledeli u licu...
***
Prve farmerke kupili su mi roditelji
birali su ih po svojoj želji
indigoplave i veoma krute
imale su i štepove žute
a ja sam htela da budu meke i izlizane
pa sam ih ko luda ribala po cele dane.
Postupak beše više nego prost
trljaš ih dok te ne zaboli svaka kost
najbolje u ritmu rokenrola
gore/dole četkom do bola
a onda ih potopiš u kadu
i slušaš Dilanovu baladu.
Živela sam u Beogradu
više Slavije, u ulici punoj skromnih radnji
na poslednjem spratu u novogradnji
te daleke šezdeset i neke
kada su političari vadili fleke
hladni rat bio je na vrhuncu
(priča kao o zaklonjenom suncu)
a kubanska kriza najavljivala smak sveta
(svi su se bojali da ne budu meta).
Tada me ta žvaka uopšte nije zanimala
obučena u džins samo sam rolšue cimala
ladno sam se vozila po Bulevaru
bežeći od škole i kuće na prevaru
ponosna u svom teksas originalu
jezdila sam po ulici sa puno stila
tada je bilo malo automobila
pazilo se na glupe sitnice
vlast se ogovarala kriomice
matorci su cvikali da ih ne ćapi OZNA
domaća konfekcija bila je grozna.
A onda se zemlja malo otvorila
svaka misao nije se više krila
farmerke su sve manje status bile
i u novi simbol su se pretvorile.
Frulice su odstupale pred zvoncarama
skroz široke pred šargarepama.
Kreatori su smišljali modne zajebancije
ali, nije bilo baš puno tolerancije
dežurni aparatčici grmeli su protiv tuđinske mode
vlast i napaljeni roditelji u svemu su videli babaroge
zbog uskih farmerki letelo se i u more
a moglo se proći još mnogo gore
kulovi sa makazama presretali su dugokose dečake
i puni mržnje i agresije urlali argumente mlake.
Na teveu čepile su se dosadne pevaljke i pičile su vesti
oni od karijere cvikali su da im neko nešto ne smesti...
Sve moje farmerke pune su uspomena
sa dalekih putovanja i čudnih terena
bledelo ih je dubrovačko sunce
pamtile su moje padove i vrhunce
romantično kisnule u Ljubljani
ozelenele se na nekoj poljani
gurale se sa mnom u splitskom vozu
a za auto stop odvajale najbolju pozu.
U to vreme nisam osećala nervozu
niko te nije pitao za porodičnu lozu
kosmopolitizam mi je bio u krvi
rokenrol je umeo predrasude da smrvi
neki su koketirali sa budizmom
smučilo im se od muvanja sa marksizmom
drugi su se odali feminizmu
alergični na mačo čizmu
padalo se u vatru zbog rata u Vijetnamu
uopšte, život nije ličio na dramu.
Patilo se zbog obične ljubavi
intelektualni skor nije bio mali
nacionalisti su držani za zatucane jadnike
niko nije voleo šovinističke radnike
kulovi su se vrteli u svom krugu
zemlja je bila u velikom dugu.
U to vreme nosila sam adidas patike
glava mi je bila puna knjiga i matematike
slušao se Arlo Gatri, Pit Siger, Vejts i Koen
prijatelji po celom svetu bili su poen
u modi su bile vreće za spavanje
u njima, farmerke behu dobre za knjavanje
proza Frenka Murhausa neviđeno me je palila
domaća kinematografija ko i danas davila
inter-rail karte bile su hit
padali smo na zapadni mit.
Verska arogancija bila mi je odvratna
(tako je mislila generacija posleratna)
htela sam da budem građanin sveta
uvek sam bila gadljiva na etnička geta
ksenofobija mi je bila nepojamna
a nacionalna manija sramna.
U lee farmerkama sa tregerima
visila sam na koncertima
Erika Kleptona i Oskara Pitersona
moja generacija držala se rok i džez fazona
otkidala na dobar mjuz
drndala gitare i pevala bluz
kulovi nas nisu zanimali
drugi problemi su nas cimali
recimo, kako doći do love
a da ni u ludilu ne budeš bankar
u ušima nam je bio Ravi Šankar
posao od sedam do tri bio nam je gadan
uštogljen život bez slobode jadan...
Eh, kako smo bili glupi
da se zakopamo u ovoj rupi
jer, dani mladosti nam odoše
sad slušamo ratne doboše
na sve strane caruju kulovi
sa tim sranjem teško se plovi
jedni ćute i sležu ramenima
drugi žale za starim vremenima
a ja žmurim i slušam balade
ko i uvek alergična na sve tirade
Kazezoze Kazezoze 18:14 21.10.2007

Re: FARMERKE

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 10:31 21.10.2007

PESMA O PRLJAVIM ČARAPAMA


Svakoga dana stavim čarape u umivaonik
pa onda stojim kao porodični svetionik
dok voda iz česme po njima curi
a meni u glavi misao misao juri.
Ali, da krenem iz početka
i opišem u tri retka
da čarape prvo razvrstam...
ustvari, to je poseban ritam
jer ja uvek hitam
da sve čarape skupim,
uh, ako mislite šta ću sad da lupim,
ili da sa čarapama tupim,
moram vam obavezno reći
da se radi o posebnoj sreći,
ali, neću sad da iznosim osećanja
samo bih da istaknem svoja radovanja
kad čarape jurim po celom stanu
obično noću, nekad po danu
pa ih nađem i kada se zavuku
pa ih pažljivo uzmem u ruku...
iskreno, nekad mi je malo gadno
neću da kažem da se osećam jadno
ali, prljave čarape često smrde
to mogu svi koji ih peru da potvrde
zato se osećam pomalo bljak
dok gmižem po kući kao rak
i zavirujem ispod stolica i kreveta
i još strpljivo slušam vreću saveta
gde su ih frknuli moja deca i muž
pa se zavlačim svuda kao puž
i skupljam ta prljava blaga
a u glavi mi se muti nada
da ću ih ikad naći na jednom mestu
priznajem, imam tu želju čestu
plus što bih volela i da budu u paru
da ne moram da se gnjavim i sklapam svaku šaru
i mozgam čija je pa koja
jer, u pitanju je mnogo boja
a muž i deca nose čarape
čije me tkanje podseća na mape
a one u meni izazivaju bes
uopšte ne sumnjam da je u pitanju stres
ali, neću o tome da mislim sada
može mi se prepuniti kada
potopila sam majice i gaće
sve je puno ko pčelinje saće
šta ću, moram tako
znam, nije mi lako
al ne radi mi mašina
to vam je surova istina
izgleda, crko motor a možda i programator
reče mi majstor i iskezi se ko aligator
I još se namrštio na čarape u lavabou
iznenađen kao da se obraća mrtvom Marlou
a ja sam taman stavila da se čvari
i sve mi još bubnja u glavi
usput sam ih istrljala ajaksom
zato sam ga pogledala sa prefiksom
hu, ima tu još puno posla
samo se brinem da mi je svega dosta
moram da ih tretiram i mirišljavim sapunom
a on sa mnom priča kao sa rakunom
jer, ovo je, kao, moderno doba
i ko je video da se na ruke pere roba...
budala, zaista pojma nema
da to nije samo pitanje vremena
jer, čarape su posebna stvar
onako prljave traže specijalan žar
(primećujete li da ih uvek pere onaj ko posebno voli
mada ponekad gunđa jer ga nemar zaboli)
zato što, prljave, mirišu i na znoj i na suze
zato se sa njima petljaju porodične muze
pa ih peru, suše, ušivaju rupe i sekiraju kad se skupe
obično ne izbegavajući da pomere dupe
i nikad ne traže da im se kaže hvala
možda samo da ih ne gnjavi svaka budala
Kazezoze Kazezoze 18:02 21.10.2007

Re: PESMA O PRLJAVIM ČARAPAMA

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 10:36 21.10.2007

HOTEL


- E, moram da ti pročitam "Idiota"
rekoh držeći prst u knjizi
da ne zajebem stranu koja mi treba
dok drugom rukom pažljivo oblačim
crne, sjajne čarape od likre
(Vlajkovićeva, butik, dvesta kinte)
- Dostojevskog? - upita me blago my love
sa nevidljivim čuđenjem u obrvama
i vragolastim smeškom u okviru naočara
trpeljivo spreman na mali izliv zloće
koji uvek lansiram pred odlazak
na otmena/gnjavatorska/grozna mesta
- Ma jok, Bukovski, jebo te Dostojevski
smejem se, kašljucam i čitam naglas "Idiota":
"...zamišljao sam sebe kako stojim na
nekom uličnom uglu, sa rukama u džepovima,
i pomalo balavim iz
usta.
niko mi ne bi
dosađivao..."
-Božanstveno, zar ne? - galamim i meljem kao vodenica
(tako hladim sopstvenu nervozu što moram da klipšem
iz sopstvene kože, starih klompi, farmerki i sigurne sobe
sa razbacanim knjigama, Ninom Sajmon i psom koji spava)
- o, kako bih volela da izvedem neku sličnu fintu (brbljam)
pa se ratosiljam svih dosadnjakovića koji bi nešto da kažu
pišaju mastilo u mikrofon i njaču o krupnom tržištu
dok im čvarci ispadaju iz očiju, a lice odaje bezobzirnost i bezočnost
- baš mi se sviđa da budem intelektualno posrnula osoba
kenjam, sad već sebi u bradu, dok preko glave navlačim
vrisak žutu i tesnu Beneton mini suknju od streča
(u njoj dupe izgleda kao avion, što je obavezna/važna/presudna stvar na svim otmenim/gnjavatorskim/dosadnim mestima)
- Svi samo rade na tome da ti ukinu privatnost
laprdam kao manijak, češljajući se, spremna da citiram i sudije
Samuela Warrena i Louisa Brendaisa (jedine koje znam)
i Harvard Law Review iz 1890. godine (ispred ogledala)
zato što su u tim buđavim novinama, stvarno
pametni Sam i Lui stavili znak jednakosti, čoveče
između privatnosti i neuznemiravanja, privatnosti i neuznemiravanja, privatnosti i neuznemiravanja...
(što mi se ukucalo zauvek u mozak)
- znate onaj vrisak, RIGHT TO BI LEFT ALONE
(moj omiljeni citat za sva vremena)
vozim unutrašnji dijalog i pakujem AIWA kasetofon
u RUGGED, Original outback, torbu sa Brodveja
i sebe u ogromni džemper od pamuka toplih boja
SWETER SHOP - United Kingdom, (slaže mi se sa suknjom)
-hvala ti dragi što si mi ga poklonio,
u njemu se moje samopoštovanje sporije topi,
frkćem razneženo i kopam po mozgu
kako se kaže kad si onako, sav ispižđen/popižđen
ah, Gelegenheitsapparat što bi rekli Nemci
(gomilanje velike psihičke energije i napetosti
koja ima tendenciju da se pod uticajem spoljnih uzroka
odreaguje eksplozivno, ili odgovarajućim psihomotornim putem)
-Mogla bih nekom da zviznem šamar, isplazim jezik, kontam,
u klimavom taksiju kojim jezdimo u Hotel nakrcan zvezdicama,
na svečani skup o DOSADAŠNJIM AKTIVNOSTIMA I PLANU DALJEG RAZVOJA, STRATEŠKIM ZADACIMA U FUNKCIJI MODERNIZACIJE, PROGRAMIMA ISTRAŽIVANJA I METODOLOGIJAMA STANDARDIZACIJE, ili tako nekako
preslišavam se dok curim iz taksi šklopocije
kao čudovište iz STAR TRACK produkcije
među limuzine što se kupaju u halogenom svetlu
i portire sa facama drzavnika kojima se neodložno ide u klozet
mrgodno skidam vilsonsov kožnjak kome na leđima piše
srebrnim slovima PRO-TEC URBANACTIVE
u bednom pokušaju da strukturišem misli
pravilno ubodem baterije u AIWA kasetofon
stavim još malo karmina, piškim i progutam
na brzaka dovoljnu količinu recikliranog vazduha
za stapanje sa okolinom poput daždevnjaka
sad već preparirana za slušanje velikih tajni
kradljivaca ideja, naduvenih kreatora
softverskog knjigovodstvenog đubreta
i namazanih muvatora koji kruže kao orlušine
i melju o belosvetskim kompanijama
koje drže u džepu i ekskluzivno zastupaju na lošem engleskom
samo ne mogu, ovog časa, da se sete gde im je baš sedište
ni kako se ono zvaše dasa sa kojim su potpisali ugovor.
Programeri koji nikada nemaju dovoljno
prostora i vremena za svoje programe
žvaću kako softver truli ako se ne koristi
i kako čak i program od tri reda
mora (jednog dana) da bude održavan.
Naduveni Her sa licem Mrtvog Pacova
oholo prdi o virtuelnim kompanijama
sa piramidalnom strukturom i njače
o svojim mega uspesima u 52 zemlje sveta
belosvetski šibicar sa kuglicom od celofana
ispod manikiranih noktiju žutih od duvana,
bezobrazno, oholo govedo naviklo da isisava/pelješi/ drpiše
po ćoškovima sveta sa niskom proizvodnom stopom
i ogromnom produkcijom suza, tuge i prituljenog besa.
- Tom gadu bih gurnula plastičnu palmu u facu, šapućem
opsednuta željom da uteknem i ne slušam više
maskirane, zaražene ptičurine, kako čeprkaju po
DOSADAŠNJIM AKTIVNOSTIMA
I PLANOVIMA DALJEG RAZVOJA,
STRATEŠKIM ZADACIMA U FUNKCIJI MODERNIZACIJE, PROGRAMIMA ISTRAŽIVANJA
I METODOLOGIJI STANDARDIZACIJE
- Izrašće mi treće uvo ako čujem još jedan referat, kezim se.
Demonsko punjenje, Hotel pun muva što izleću iz džepova,
mermerni podovi, koktel, presovane mačke, vudu majstori vešti da glupost uvale kao vrlinu, sistematsko razgrađivanje
i najzad, rotirajuća vrata, doviđenja, bilo mi je drago, vazduh i noć.
- Idemo peške. Moram da dođem k sebi, mrmljam
i pružam korak, udišem ozon i polako oživljavam
u ritmu ulica, još uvek prašnjavog jezika.
-Bilo je odvratno! smejem se na stepeništu, otvaram vrata
okupana radošću psa koji maše repom
i gleda me najpametnijim očima na svetu
sa klasičnom neusiljenošću stvora koji nije u frci,
ne hvata beleške i ne zna šta bi sa aktn-tašnom
sem da je oprezno onjuši ili pažljivo zaobiđe
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 10:39 21.10.2007

BULEVAR


Sanjala sam da sam žena
iz vremena starih Slovena
pa, kao, ležim u visokoj travi
dok mi se grešne misli motaju po glavi
uh, i sada mi pod kožom prolaze mravi
a onda se, kao, kupam u Kaspijskom moru...
probudila sam se sva u znoju
i naravno završila ispod tuša
bila mi se zbrkala cela duša
glava mi je još u toj stepi
skuvala sam čaj da me okrepi
(nije vreme da se odlepi)
namerna da oteram glupe snove
iscedih kolinos i oprah kljove
sve misleći, ako promenim dah
uspeću san da razvejem u prah
a u stvari bilo me je strah
pa sam probala da ritualom
sve bude opet po starom
zato uskočih u farmerke, majicu i patike
(sa zida su me gledale porodične slike)
i sjurih se u dvorište
(negde je urlalo neko derište)
pređoh ulicu i zaustavih se u tašmajdanskoj travi
priznajem, odmah mi se zavrte u glavi
setih se sna da sam žena
iz vremena starih Slovena
ta fantazija me je strašno mučila
prosto sam se sva skvrčila
i zato zakoračih ka Bulevaru
ja mnogo volim tu ulicu staru
što se zvala prvo Carska, pa onda bulevar Revolucije
pade mi na pamet, možda je u pravu Konfucije
što je učio da kada se prostaci okupe u horde
ima razloga za zabrinutost, moj lorde
uzgred, tao pluta po prostranstvu dalekom
i vraća se s jutarnjim vetrom
zato sam hodala sve do Cvetka
gužva je tu već bila retka
gačci su ko i uvek srali iz svojih gnezda
da, celom ulicom cvetala je crna berza
neki krelac protutnjao je u starom bjuiku
panduri su ko zna zašto jurili neku luiku
dva mangupa nisu skidala oči sa mog ranca
ja sam hladno obilazila pseća govanca
i jezdila natrag, niz ulicu
kod Đerma sam čula frulicu
na sve strane momci su prodavali cigare
uredno poređane na kartone stare
na uglu, iz male pekare hleb je divno mirisao
kod Domovine neki tip je očigledno presisao
i smešno se teturao trotoarom
sav obavijen alkoholnom parom
a onda je zveknuo
i strašno jeknuo
pa trtljao nešto kao
da otkad je berlinski zid pao
svet je postao neviđeno zao
odmah su mu se našli neki marksisti
(sve su to posmatrali taksisti)
i glasno pitali zašto se o padu komunizma
obavezno govori sa toliko cinizma
i još su se pitali ko nas to na Balkanu truje
a meni od te priče odmah hoće da se bljuje
pa pobegoh glavom bez obzira
(sišla sam na ulicu da nađem malo mira)
a ne da na svakom koraku slušam tirade
kako se u ovoj zemlji neviđeno krade
zato sam ladno strpala u usta novu žvaku
ptice su sa drveća mirno lansirale svoju kaku
ništa me to nije zanimalo
moj san me je i dalje cimao
znate ono, da sam žena
iz vremena starih Slovena
stvarno, mnogo mi se više sviđalo
ono što mi se u snovima priviđalo
nebo, trava i poneka ovca
(nema čekova, ni traga od novca)
hu, evo doklipsah i do Pravnog
pitam se, odvaja li me fantazija od stvarnog
na ćošku beogradske neka budala se drala
kako mu je svega dosta i kako nema para
i još kako mu se smučio život na rate
i da ne može da jede od plate
e, tu mi je već skoro film pukao
vidim, svet je ozbiljno prolupao
svi vrte iste trake
uzgred, neviđeno mlake
niko neće ni da bunca
kako je divno kad dođeš do vrhunca
dobro je da sam se uopšte prenula
još da vidim gde mi se fantazija denula
zato zastadoh preko puta Madere
sa platana ptičurina pokuša da me posere
ali ja sam uporno stajala
u sebi sam polako bajala
tu, kod crkve Svetog Marka
da me opet mazne strast žarka
i budem ona žena
iz vremena starih Slovena
priznajem, hvatala me pozitivna jeza
usta mi se razvukoše od velikog keza
pa sad jedva čekam noćne sate
da još jednom preletim Karpate
Kazezoze Kazezoze 17:32 21.10.2007

Re: BULEVAR


Spadalo Spadalo 20:10 21.10.2007

Re: BULEVAR

Vesna Knežević Ćosić

Sanjala sam da sam žena
iz vremena starih Slovena
pa, kao, ležim u visokoj travi
dok mi se grešne misli motaju po glavi...


Gledao sam kako pod teretom kiše
Uspevaš da lebdiš na srebrnoj travi
Pružala si ruke sve više i više
Jahala si konja preplanula, naga
Nebo se nad glavom bezobrazno plavi
Priroda ti sama otvara sva blaga
Zoveš me da budem na oltaru prvi
Koga ćeš da jašeš iz ženskoga hira
Da l´ si stvarno žena amazonske krvi
Il´ si zalutala iz vremenskog vira

Kosa ti je mokra, slepljena uz telo
A kapljice kiše niz kameno lice
Gorelo ti telo ognjem uzavrelo
Silaziš sa konja, bacaš me na travu
U prepone snažno biješ nemilice
Razdireš utrobu, prodireš u glavu
Prosipam se bolno, ti nadmoćno stojiš
Okrećeš mi leđa, ka konju si pošla
Što te više gledam sve manje postojiš
Vraćaš se u vreme iz kojeg si došla

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 10:44 21.10.2007

SAMUEL


Moj drug Samuel živi u Belom Blatu
bogatom multietničkom selu u Banatu
(poznatom po čudnom ptičjem rezervatu
roda, čaplji i pataka u neviđenom jatu)
posvećen kompjuterskom zanatu
i mada bi mogao da ide u zlatu
on nikad ne nosi čak ni kravatu
mada je, ruku na srce, prvi gazda seoski
uh, uspeh mu je bio stvarno meteorski.
Ako ga baš zagledaš sa svake strane
moraš da priznaš da nije bez mane:
kad mu dune ume bogu da krade dane
ponekad hoće i ko baklja da plane
ili se ponaša ko da je sišo sa grane
pa baca oko na ženskaće sa strane,
a ima i dana kad bez prestanka pije
živa istina, nema tu šta da se krije
kada mu na živce ide učmalost seoska
tada mu društvo pravi obična pljoska.
Onda mu obično ništa ne ide od ruke
u glavi mu se vrti od te silne muke
što je ulica sve krivlja, a kuća sve dalja
čak i kad krene unatraške ništa ne valja
tako je jednom i skršio nogu
i ostao živ zahvaljujući Bogu
a događa mu se i da skroz pošizi
dok mu zadnje piće niz grlo klizi
pa priča da mu treba novog žara
i kako će da napravi još puno para
pa on je čovek tehničkog dara
kaže, i ispija piće do dna čaše
i još, da ne treba da ga se plaše
jer kad vreme sunca smene sati oluje
ako treba, on će i samog sebe da psuje
zato što pijan, znate, traži ono nešto
što mu, prokleto, izmiče tako vešto;
tada ga obično spopadne ljutina
pa liči na mangupa iz magazina
i što se, da objasni, više trudi
prosto mu dođe da izludi
pa pali cigaru jednu za drugom
i usamljen piči svojom prugom
jer i pijan vidi da govori zabadava
iako argumente sipa kao iz rukava
jer društvo za stolom svoju priču gura
uopšte ne kapira film koji on fura
ni zašto se smeje dođošima na foto safari
i strancu što sliku čaplje hoće da napravi
ni zašto neće sa kerovima da ide u lov
i zašto se ne pali na ribarski izazov
znam, u tim trenucima nije mu lako
pati, u duši bi skoro plako
zato što je sve to uvek ovako
pa nesigurno krene kući dok se pomalja dan
sa mislima koje mu posle liče na ružan san.
(tamo ga, uvek, čeka postelja spremna i meka)
i samo ga rođena narav, ponekad preka
ometa da vidi da u alkoholu nema leka
i da svo piće ovog sveta zaustaviti neće
bol, usamljenost i one druge nevolje veće
kad od rođenih misli ostaneš bez daha
kada strepiš, trneš i bojiš se vlastitog kraha
kada ružne slike i događaji uzmu maha
a svet što se povazdan vrzma oko tebe
samo čeka priliku da se o tebe ogrebe
a ti, druže moj, ceptiš i sam si sebi gorak
dok se ponovo uspravljaš korak po korak
spreman da za drugog staviš i ruku u vatru
ravnodušan što bi oni možda rado da te satru
jer tebi, u stvari, nešto sasvim posebno treba
možda znamenje, ili nekakav dar sa neba
misliš, onda bi sigurno i Mesec probušio
pa makar se ceo svet zbog toga srušio
al toga nema ni među snagatorima sa trokrilnim ramenima
ni među poslovnim ljudima sa uspešno poznatim imenima
svi ti govnari odmah bi te ostavili za malo pića
da ne pričamo da bi te prodali za šaku novčića.
Moj drug Samuel iz Belog Blata
rođen odmah posle onoga rata
pričao mi je da u njegovom selu u slozi i miru živi
sedamanest nacija, a da se nikom ni šešir ne nakrivi
sticajem životnih okolnosti pravi je poliglota
slovački, nemački, mađarski povazdan mota
plus engleski, rumunski, ciganski i tome slično
a i u svetu kompjutera snalazi se prilično.
Srećan je čovek, ima dve kćeri i sina
mezimica mu je najmlađa Kristina
žena mu je, svi se slažu, dobra i fina
ispred lepe kuće parkirana tri automobila
kad sve sabere, prosto mu izrastu krila
istina, s te strane nema zašto da se kida
od samog sebe čuva ga i supruga Mevlida
od toga mu dušu obuzima predivna milina
zato on pušta brkove sve do Zrenjanina
moj drug Samuel, kralj poker mašina
i samo nekad, kad ga cimne stvaralačka silina
ipak nema mira, sasvim ga obuzme noćna plima
pa kroz more duvanskog dima
suze roni, kašlje i kao da se guši
pa kaže da će i Mesec da probuši
makar ceo svet morao da se sruši
jer on se ničeg ne boji, takav je silan dasa
ako isključimo doktore i to što cvika od pasa.
I tako, dok premotavam flešbek u svom stanu
mog druga Samuela, božjeg sina, u gro planu
mislim, kako je baš zgodno što se ponekad otkači
bez tog šmeka ni ova pesma ne bi mogla da se sroči
Kazezoze Kazezoze 17:41 21.10.2007

Re: SAMUEL

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 10:46 21.10.2007

FOBIJA


Mnogi se posvećuju hobiju
a mi gajimo svoju fobiju
i zato mi nikad nismo obični
jer smo ljudi fobični
gajimo svoju nervozu
da potvrdimo dijagnozu
izdvajamo se od sveta zdravog
uklapamo u doktorski katalog
ne reagujemo na trku
ali gajimo svoju frku
jer uspela neuroza
životna nam je poza.
* * *
Muž mi je tehnoman
u kompjuter zuri ceo dan
a ja sam filmofil
ekran mi je stil
kum mi je pedofil
klinke su njegov gril
drugarica mi je skriboman
piše roman po ceo dan
drug mi je kleptoman
život mu je bio loman
ortaka mi drma agorafobija
ulica mu je robija
prijatelj mi je koitofob
apstinencije on je rob
kolega mi je farmakomanijak
zbog lekova zaglaviće u Padinjak
rođaci su mi gamofobi
usedelaštvo im je hobi
komšija mi je sasvim zoofobičan
strah od životinja mu je neobičan
prijateljica mi je fonogobična
tako je tiha i neobična...
* * *
mogla bih još dugo da ređam
ali ne bih da vas vređam
i bacam vas u neprijatnu frku
ako niste uključeni u fobičnu trku
mi smo do grla u medicinskom trendu
svakodnevno vežbamo u fobičnom bendu
i da nema tih silnih ozbiljnih dijagnoza
drmnula bi nas anticivilizacijska nervoza
a ja bih bila osobito besna
što u ova vremena stresna
nisam ni malo manična
a događanja su panična
jer traume su zbilja stvarne
ima mesta samo za kvarne
to nije život za normalne
i zato ću se zatvoriti u kutijicu
poneću samo moju fobijicu
da na miru čekam lepše dane
kad će svima da nam svane.
* * *
etnomophobia
scotophobija
aichmophobia
algophobia
anginophobia
atephobia
ballistophobia
hemophobia...
* * *
a onda ću da prođem kroz kapiju
i idem na psihoterapiju
jer moja duša nije od gume
povređuju je sve te traume
Kazezoze Kazezoze 17:42 21.10.2007

Re: FOBIJA

Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 10:52 21.10.2007

PISMO


Pitaš me šta ovde ima novo?
Ne znam, vreme prolazi sporo
većina samo gleda da posao otalja
zato, valjda i malo toga valja
sloj moćnih se uporno trudi
da ono malo pametnih izludi
ograniči kreativnost na bezbednu meru
o lepoj budućnosti stalno seru
poput klimavih pingvina na santi leda
ne misle da ispod brega valja se beda
ne vide da od sirotinje ulice vrve
i još se čude što se ljudi krve
mnogi nemaju moralnu branu
olako biraju pogrešnu stranu
neki ovde ne mogu da se skrase
misle da će beli svet da ih spase
uopšte, život je pun svakojakog stresa
kao da nam nisu sklona ni nebesa
svaki drugi je zbog nečega besan
prostor za delovanje je tesan
mnogi još uživaju u tuđoj krvi
i prebrojavaju ko je počeo prvi
a ima i onih što vole da podbodu
sve pod firmom da je to za slobodu
crne vesti se prenose od uva do uva
optimisti kažu da to demokratija duva
oštri se brzo troše
tupani vrbuju ološe
političari traže da ih narod sledi
za sve što nude oni tvrde da vredi
mrko nas gledaju dok im reči klize
kao kad zmija sama sebi rep grize
prosto ti dođe da zbrišeš u sklonište
iz straha da ti ceo život ne ponište
najgore je kad svak svoje licitira mrtve
a tebi bubnja u glavi da smo svi mi žrtve
i lepo vidiš da prave prostor za novu metu
da mogu, razjebali bi celu planetu
prosto, prijaju im te ratoborne role
zovu krvi i tla ne mogu da odole
iako su profurali sve rokove
da napuste te gnusne tokove
od kojih ti se koža ježi
od kojih svako normalan beži
uvek se nađe neka dileja
da pušta otrov preko displeja
kako sistematski treba
tabati kvarne kvarnjake
sve žute, crvene i pepeljaste
odmah proglasiti za ludake
i to brzo dok im se ne oladi Đoka
baš je zgodno da se frenetično roka
ili kunja okrenut naglavačke
kontaju nadahnuti spasomrsci
i gledaju te ko da si pečurka
pa te drže u ozbiljnom mraku
i hrane govnima, koja žurka
kao, život je i onako
samo apsurdna slučajna pojava
dežurni udav glumeći zaprepašćenje
po imenu Retko Lojalan ima objašnjenje
koje ispreda iz sluzave skromnosti
za to vreme pronalaze se najbolje metode
za neupadljivo uništavanje
dok vlastohlepni, askete, mali, nabijeni,
čarobnjaci, mračni, hedonisti, asocijalni,
produživači života, alhemičari, zatvorenici
i ljudi od ovog sveta nude život oh, oh, oh,
oh, oh, oh, oh, oh - krasni
pa jedino još želiš
da im svima serviraš
isplaženi jezik i vrisneš
da je kino-operater opet
izgubio kontrolu nad aparatom
bućkajući stručna mišljenja,
amfibije i zahteve sa stereo referatom
uz gorki smešak kako je sve uzaludno,
jer danas je red na tebe,
a sutra valjda na mene,
protivrečno, antinomija
pojava pojedinca u gomili
samog, okrenutog prema zidu
kao futurističkog Tarzana
što sanja da se zavuče
u malu dlakavu rupu,
kao džunglu
i kunja u pozi fetusa
dok stvar opet ne krene
i vrati se na početak
kao kazaljke na satu
i šekspirovski ne svane
da od novog jada
stara bol će proći.
Kazezoze Kazezoze 17:46 21.10.2007

Re: PISMO

ilustracije

Niko da pohvali Kazeoze. Care-ice! Cime se ti bavis?
Kazezoze Kazezoze 18:05 21.10.2007

Re: ilustracije

pa to je bio dogovor - vesna pesme, a ja ilustracije
G r o f G r o f 16:01 21.10.2007

komentar No2

Matere ti, ne prenemaži se tu..
POEZIJA TI JE ODLIČNA
Tvrdim sa punom moralnom..
i narafski,,
materijalnom, odgovornošću.
Nije licemerje
jer si, pretpostavljam, gadura
kojoj bi rado sasuo u lice
NOSI SE SA SVOJIM STIHOKLEPSTVOM
ali
poezija ima snagu
i tačka.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana