Bits...
Već nekoliko dana ili nedelja prošlo je u mojoj ćutnji ovde na blogu, pa sam se baš čudila kako to naiđe. Neki dan pred san, pala mi je na pamet divna ideja za post na blogu. Htela sam da skočim i utipkam osnovne teze, tagove, ali sam se uplašila da ću se rasaniti. I onako je bilo kasno. Već sledećeg trenutka zvonio je sonofabitch od sata. Bilo je jutro, a od moje ideje nije ostalo ništa. Neka, tako mi i treba, ali doći će, vratiće se, znam o kome i čemu sam mislila, i kako sam rekla sebi...baš si ovo lepo složila, sister! No, ta "polica" sa složenim stvarima, malo me tresnula po glavi ujutro, ali ko zna zašto je to dobro. Onda bi ovaj post bio stvarno zakasneo, i ne bi možda bilo zgodno pisati ga sa još većim zakašnjenjem.
Pre neki dan, tačnije 6.8.2009. bilo je tačno godinu dana kako sam se skućila ovde na blogu B92. Sve to vreme provodim s vama u podizanju i odgajanju ovog malog mesta. Prošlog leta sam ovaj blog čitala jedno mesec dana, a onda se registrovala (i tebi srećan blogorođendan crossover, "vršnjaci" smo, remember?). Kad sam to uradila, pitala sam se - Šta ću sada? Da pričam, pomislila sam...možda zbog toga što u nekom momentu nemam nekog s kim bih razgovarala, ili ponekad okružena ljudima, nemam šta da kažem, đavo bi ga znao! Skućivši se na ovom blogu, okružena divnim sustanarima, ( a i gazde nisu loše, ne zakeraju previše), htela sam da ga uobličim, da pišem manje o sebi, više o aktuelnostima iz tehnologije i nauke, filma, o muzici, knjigama, hrani, lifestyle-u, a opet je ispao nekako ličan. Ne mogu protiv sebe, to vam je! Ne mogu da oćutim, da ne pišem baš o svojim osećanjima, on je mirror of my thaughts, moram uvek nešto lično i o sebi, ako ne danas, onda sutra ili neki drugi dan, ali ne mogu da zamislim da o sebi ne kažem baš ništa. Uostalom, ovo i jeste diary, dnevnik, journal on line...zovite ga kako hoćete, iako mnogi silom hoće da je on nešto drugo.
Htela sam stalno tokom ovih godinu dana da glavni povod pisanja postova na blogu uvek bude dobra komunikacija, kako sleduje, i dobra namera. Nikad ne bih volela da pokvarim nečiji dan.
...and pieces
Tako eto ova mala digitalna kolekcija ima svu moju radost, lebdeći negde u nevidljivom svetu algoritama, nula i jedinica, već godinu dana. Dostupna mi je gde god da krenem, gde god da se nađem. S mojim laptopom i internetom slobodna sam i mobilna, s raznim mogućnostima na dohvat ruke na internetu, a tu je i osećaj aktivnosti, koji i u trenucima odmora zadovoljava my usual energetic self .
I, da ...jedna od važnih stvari sa ovom kućicom, bašticom, okućnicom je što nikad nisam želela da bude neko dramatično mesto sa "teškim" temama, posebno ne političkim, toga je ionako previše. Nisam htela da bude ni neki spa sa autoterapijskim wannabe intelektualnim iživljavanjima. Jednostavno sam htela da vam bude ugodno, u razgovoru na različite opuštajuće teme, ( srednje ime mi je eklektika), da bude mesto za deljenje reči i osećanja, otvoreno za feedback.
Dosta, završavam...Valjda se ne ljutite što nekad ubacim po koju na engleskom, ha ? To ja onako...kao kad Unfuckable priča na hrvatskom, he, he, he...
Sedim pored prozora i gledam u mirnu nedeljnu noć, koja polako ispunjava moju sobu, kao i ova pesma, odabrana večeras samo za vas...Stay tuned, i čuvajte se.