Namestim udobno pozu za naslućivanje; na koju stranu će krenuti.
mesec :: s.
Majstor kome sam sada u rukama smešta brzo – direktno. U minijature koje traju onoliko dugo koliko umem da čitam. Priče. I slike iza ispričanog. I tragove. I moje. Kao moje.
Dugo sam tražila beli: za malenog crnog, pronađenog na ulasku u grad. Stigla do kraja plaže i nisam uspela. Zahtevan si, mali moj, zahtevan: imali smo sjajne primerke. Gđice oblice, pljosnatice, šarolike… par pravih dama od šljunka i nekoliko retkih – providnih. Odmahuješ guzom i kažeš da nastavim. Dobro. A šta ako ne kucne onako kako očekuješ? Tako! Dobro onda, tražićemo.
Juče sam imala priču o moru i osećaj da će se dopasti. Ali je nisam zapisala. O sivom oblaku iznad nudističkog zatona i pitalicu: kakav bi kostim, kupaći kostim, kome pristajao. Mirisu borova (koji bih u poslednjoj ruci izbacila) i mesečini za koju se uplašim da je malo kome još potrebna.
Zelene iglice na plavoj pozadini mog pogleda. Kasnije ću ih zabeležiti, još kasnije prepisati, pa kucati u pasaž o pronađenoj uspomeni. I neko će to pročitati i odbaciti kao viđeno – negde već – bolje uklopljeno. A to su moje iglice.
I nečija pobeda. U nekom ratu koga se ne sećamo, jer još nismo stigli da rasporedimo. A već je sve rečeno. ? . Nekada se nekako kasnije, mnogo kasnije, saznavalo šta se živelo. Ime za sve.
Vilinog konjica viđam upadljivo često: tek sam nedavno, zapisujući o talasima, shvatila da biram bivanje pored vode. I krila koja vole da lebde.
Jeza: pronasol razmazujem bez nabora; dišem koliko god hoću, osmehujem se deci koja plaču i gledam kako ih lažu da “nije ništa” – jeste! ali će proći. I zapamtiti jutro kada su uhvatili želju da ne prolazi: ni suze. (čuvajte svoje iglice. bora. i druge.)
Jeza: od tačke u radosti: sve ide dobro. Pronasol miriše jedna osa. I odlazi....
Lepi ljudi. Tužni ljudi. Nemarni. Premarni. Mleko sa i bez “ij”. Sa i bez masti. U čaši. Bez meda. U kafi. Bez šećera.
<!--[if !supportLists]-->- <!--[endif]-->Gospodična?
<!--[if !supportLists]-->- <!--[endif]-->Makijato. Nadam se da pravite pravi.
<!--[if !supportLists]-->- <!--[endif]-->Pravi?
<!--[if !supportLists]-->- <!--[endif]-->Sa penom – bez mleka.
<!--[if !supportLists]-->- <!--[endif]-->Ta pena vam je od nekog mlijeka, gospodična.
<!--[if !supportLists]-->- <!--[endif]-->I čašu vode, molim.
<!--[if !supportLists]-->- <!--[endif]-->Svakako.
Miris dima cigarete podseća me na onda: kada sam ih volela. I ljutim se na ljude koji ne poštuju nepušače. ! . Da li znate da iglice bora imaju eleganciju plesača lakih nota: pritisnute na tvrdu podlogu, blago se saviju kao-u-kolenu, i mogu zaplesati……
Beličasta buba, veličine slova u knjizi, probija se kroz belo – meni čudnija, sasvim sam sigurna, nego ja njoj – i odbija da se popne na nešto što ne zna da je moj nokat – ne dopada joj se. Nožice prebiraju po papiru i – dok sam je zapisivala – nestaje.
Ne mogu da verujem da ću se vratiti: u trenutke na kopnu koji me troše prebrzo. Osećam kako me gledaju – iz jedne druge priče. Svakako ću napisati tu: o moru, i svakako preporučujem Trevora….. A imam i onu o nekoliko vrućina koje su se odvijale u meni i oko mene. Jedna je njegova. Nasmejana. Od ljubavi.
Ima ljudi koji umeju da budu mladi i onih koji se trude da se ne vidi koliko to nisu.
Koliko neotvorenih pogleda……. I zapitanosti o pravim mestima.
Igram. U njegovim mislima.
I najzad: ostavljam more da bude to što jeste.
70 glava katedrale sv Jakova: 70 likova i 70 vlasnika. I umetnik. Priče u krugu. U kamenu. A malo dalje: grad Marka Pola. Da li mu je važno to što mu ne veruju: da je njegov. “Marko Polo je bio putnik koji je u Evropu doneo izveštaj o kineskom carstvu. Niko mu nije verovao. Niko nije verovao da postoje mesta o kojima je govorio, ili ljudi – čak ni Kublaj Kan. To je čas istorije za danas gospo stara. Ili istorije i geografije ujedno. Nije važno kako mislimo o tome.”*
Davati vreme onima koje volimo.
Kolona na magistrali. Sirena hitne pomoći. Tišina.
Davati dobre trenutke onima koje volimo.
I sebi.
___________
*V. Trevor :: Nešto malo sa strane