Nja nja nja (FOTO: Bane Bumbar) Englezi, koje “bije glas” da su izmislili fudbal, ubedljivo su najbolji na tribinama, kada su navijacke pesme u pitanju. Niko ne moze da porekne da je, recimo, ona Liverpulova
"You'll never walk alone" najbolja na svetu.
“Walk on, walk on with hope in your heart,
And you'll never walk alone.
You'll ne-ever walk alone.”
Kada su, pak, u pitanju koreografije, sale i podvalice, e to je vec druga prica! Ruku na srce, tesko da se njihov navijacki humor moze meriti sa nasim (nja nja nja).
Kada navijaci Celzija gadjaju navijace protivnickog tima celerom, neke preterane inventivnosti i fudbalske ironije i nema, jer jednostavno taj celer ne znaci nista.
Sve je pocelo pre ne vise od 20 godina od lako pevljive, podrugljive, pomalo i vulgarne pesmice u kojoj se pominje celer:
“Celery, Celery;
If she don't cum i'll tickle her bum with a lump of Celery!”
Scena ko iz Alo, Alo! Fali jos samo avijaticarska kapa!
Mozda bi bilo i simpaticno da povrcka nije u kolicinama zasipala teren. Umesala se FA Engleske, opomenula Celzi (iako su zapravo “celermaniju” zapoceli navijaci Gillingham-a), pa je klub kurtoazno morao da reaguje i upozori navijace: bacanje bilo cega na teren, znaci i celera, kaznjivo je!
Necu da im kazem, ali reci navijacu da nesto NE SME, isto je kao gurnuti ga da bas to uradi!
Fanovi Bristol Rovera su se opredelili za drugu vrstu hrane ali samo kada im je protivnik Shrewsbury (ubise me imena engleskih klubova, ovo prihvatite u originalu). Na gostovanje ponesu Weetabix, cerealije kojima naprosto zasipaju protivnicki sesnaesterac.
Sve je pocelo nekad u proslosti (sto se niko ne seca kad), kada se grupica navijaca spremala na spomenuto gostovanje. Kako to biva, skupili su pare za prevoz (verovatno kombi) i preostalo im je nesto funti. Posto u pabu u kojem su utoljavali zedj nije sluzena hrana, jedan od njih, naravno pijan, krenuo je da kupi nesto za jelo. I vratio se sa cerealijama marke Weetabix kupljenih za cirka 75 funti! Primera radi, pakovanje od 48 biskvita kosta manje od 3,5 funte! Znaci, izgledno velika kolicina.
Kad su dosli na stadion Shrewsbury-ja, primetili su da su okruzeni pticama kojima je ocigledno prijao Weetabix! Sto iz pijanstva, sto iz ludila, zasuli su protivnicki penal cerealijama i namamili poveliko jato.
Bacanje Weetabix-a je postalo tradicija, kada se vec sledece sezone pojavila primamljiva majica sa natpisom “Weetabix Invasion Of Gay Meadow”. Tvrdi moj kolega iz Engleske da je jednom cak utakmica i prekinuta da bi se oterale ptice i pregrabuljao teren!
Doduse, u poslednje vreme policija oko stadiona ima upozorenje da ODUZME sve vrste celeralija!
Mozda najmladja navijacka tradicija koju su preuzela cak dva kluba je bas u duhu engleskog crnog humora. Iako su navijaci Sanderlenda (crvno-beli) i Njukasla (crno-beli) veciti rivali (sto se dalo i ocekivati prema bojama), kada bilo koji od ova dva kluba gostuje Midlsbrou, nose – gas maske. Naime, veliki kompleks hemijskih postrojenja i te kako zagadjuje Midlsbro (izgleda recimo kao Sabac iz najboljih dana Zorke) nad koji je uvek nadvijen crni oblak.
Navijacka pesma je posve jednostavna:
“do we need a gas mask? (clap clap)
do we need a gas mask? (clap clap)
do we need..
do we need..
do we need a gas mask?”
I gle cuda, nekako se tu lista zavrsava. Postoji mozda jos neki pojedinacni primer navijacke originalnosti, ali posmatrano u celini, situacija je zalosna. Navijaci u Engleskoj i nemaju nesto maste!