Zašto volim da radim sa decom?
Zato što je to jedan, krajnje neozbiljan posao, puno se smejem i ne moram da jedem plazmu - ne pušta me da odrastem.
U mojoj učionici postoje razna pravila. Dva, iz kategorije "nema..." su:
(1) ustajanja kad neko želi da mi se obrati, (2) uslovljavanja kroz nagradjivanje (manipulacija) i kažnjavanja (vredjanje, omalovažavanje, zastrašivanje ili nametanje krivice).
U mojoj učionici pravila prva poštujem ja, a jedno od prvih (iz kategorije "ima...") je, da tičr ne zna sve i da mora da proveri.
Decu sa kojom radim, već uveliko brusi vaspitno-obrazovni sistem predškolskih i školskih ustanova, gde razni vaspitači i predavači iznalaze najlakše metode da bi ih kontrolisali, jer kad držite konce u svojim rukama, lutke rade ono što vi hoćete i nemate problem. (lutka nema život, ali ima svoje mesto)
Jedna profesorka mi je rekla da je za nju najveći problem kada dete nema nikakvog poštovanja prema autoritetu; takva - surova i nevaspitana deca su van kontrole i ona ne zna kako da im se suprotstavi.
Postavka da je predavač autoritet koga se mora poštovati, dok sa one svoje strane zahteva i propisuje standarde, kojih se deca slepo pridržavaju i još za to bivaju nagradjivana (ili im se, u suprotnom mora suprotstaviti) je direktan generator problema, kog se gore navedena profesorka užasava.
Paradoks: grupa vs. pojedinac (meni zanimljivo: The Human Zoo)
Naviknuta na vergl, gde se kao - njih radi, individualno podredjuje grupi, a sve to, da bi se ista podredila samo jednom pojedincu (autoritetu), deca ne mogu klikom miša da promene mentalne settings i restartuju sistem.
Kada je jedno od prvih pravila da nema „peglanja po mojim šavovima", kada se uvidi da nema sankcija, (a to je, već posle dva-tri časa) u učionici počinje da vlada ujedinjeni haos. (svi hoće sve, u isto vreme i uglas)
Paradoks „JA hoću" situacije je, da kada od njih javno i pojedinačno zatražite mišljenje - njega nema.
Situacija 1.
U učionici galama, prvo zaćutim i sačekam da se smire i kažem: „E, hajde kada izbrojim do tri, da svi kažemo nešto."
Onda oni pitaju: „Šta?", a ja kažem: „Bilo šta - šta hoćete."
Izbrojimo do tri, a onda tišina - svi osluškuju jedni druge i niko ne progovara.
Situacija 2.
Pitam da li hoće da čitamo priču, pevamo ili igramo neku igru. Stavljamo predlog na glasanje, treba da se digne ruka - kreće osvrtanje, niko neće da je u manjini. Čak i ako je glasalo za neku od opcija, nastavlja da glasa i drugi i treći put, ukoliko većina nije na njegovoj strani.
Doći do ovoga:
Naša deca se ne boje nastavnog osoblja. Jedno od školskih pravila glasi da posle deset uveče na gornjem spratu poštuju red i mir. Jedne večeri, oko jedanaest, u hodniku na gornjem spratu bio se boj jastucima, tako da sam na kraju bio primoran da napustim radni sto i odem da se bunim. Kada sam stigao gore, začuo sam još samo užurbano tapkanje bosih nogu, a zatim je u praznom hodniku zavladao muk. Odjednom, začuh razočarani glas: „O, to je samo Nil!", posle čega je bez zastoja nastavljen provod. Pošto sam im objasnio da na donjem spratu pokušavam da napišem knjigu, pokazali su razumevanje i odmah se složili da prestanu da galame. Prethodno se behu razbežali jer su pomislisli da im je na tragu noćni dežurni ( i sam njihovih godina).
zahteva vreme.
Strah, ljubav i moć - ili: „Ako deca nemaju čega da se plaše, kako onda mogu da budu dobra?"
Deca koja se boje roditelja opsedaju dnevnu sobu nastavnika. Deca istinski slobodnih roditelja nikad nam ne prilaze. Uplašena deca stalno oprobavaju naše reagovanje. Jedan jedanaestogodišnjak, čiji je otac strog čovek, dvadesetak puta dnevno otvara vrata moje sobe. Zaviri unutra i, ne rekavši ništa, ponovo zatvara vrata. Ponekad mu doviknem: „Ne, nisam mrtav!".
Mnogo je lakše živeti sa decom koja vas se boje nego sa onom koja vas vole. Hoću da kažem da sa onom prvom imate mirniji život, jer, kad vas se boje, deca ostaju na pristojnoj udaljenosti od vas.
Vilhelm Rajh je ukazao na to da, od iznenadnog straha, svakom čoveku za trenutak zastane dah, a dadetetu koje živi u strahu stalno zastaje dah. Znak da je dete dobro odgajeno je njegovo slobodno, neinhibirajuće disanje, koje pokazuje da se dete ne boji života. (opet...Neill)
U mojoj učionci su deca dobra, ne zato što su lepo vaspitana, ili zato što tako treba, već zato što tako žele.
U potrazi za „kako?", od onih koje podučavam naučila sam mnogo. Još uvek učim.
Mnogi roditelji su me, gledajući kako radim, pitali: „Kako samo imaš strpljenja!?" (?)
Ne umem da odgovorim na ovo. Ono što mogu da napišem je, kakvi su rezultati prilikom praktične primene nepostojanja pristojne udaljenosti, kao i koja pitanja bi roditelji trebalo da postave sebi i onima koji rade sa njihovom decom.