Elem, odjednom, izroni ovaj copor i krene skroz ozbiljno da se kezi i laje. U tim situacijama covek nije pametan da li da pusti svog psa, ili ne. Ako ne, a dodje do napada, ne valja. Ako pusti, to moze da bude shvaceno ko atak. Ne znam. Povukla sam se i otisla kuci.
Ali, nisam o tome htela da vam pricam. Susret sa lutalicama i nije vest cak i kada se neprijateljski ponasaju, sto mi je u ovom slucaju bilo cudno, jer na tom brdasetu uvek ima jedna dve lutalice, ali su skroz simpa i socijalne, igraju se s drugim psima i nemaju frku od ljudi i pasa. Ovi su, naprotiv, imali i frku i ponasali su se vrlo teritorijalno odbranaski.
Kod kuce mi je zvrcalo u glavi ono da "gradjani nisu prijavili lutalice u centru grada", sto rece onaj portparol iz veterinarske stanice Beograd.
I ja resim da prijavim ovaj copor. Zato sto nisu bezazleni, zato sto su ljuti i zato sto nisam bez razloga osetila frku, jer ja pse volim, a najcesca emocija koju imam kad vidim lutalice jeste da mi ih je beskrajno zao, a ne strah.
I tu shvatim da ja pojma nemam kome da to prijavim! Mislim, od sve medijske price posle slucaja napada na narodnu poslanicu Jelenu Trivan, mnogo reci je palo, al ja ne videh ni jedan apel gradjanima da se jave na neki broj.
Ok. Nacicu ga sama. Odem na sajt moje opstine Vracar, vidim da imaju kol centar. Okrenem broj. Automat me je drzao i drzao i uz to ponavljao da su svi operateri zauzeti i tako u krug. Nisam uspela nikoga da dobijem, mada mi je automat cvrkutao da rade do osam uvece.
Onda okrenem 988 i trazim broj za prijavljivanje pasa lutalica na Vracaru i dobijem broj 329 3099.
Okrenm taj broj i samo je zvonio na prazno. Dobro, vec je bilo pola sest posle podne. Onda opet pogledam na internetu neki broj zoohigijene i nadjem taj isti broj.
I da skratim, zvala sam jedan sat izmedju pet i sest, al nikoga nisam dobila.
Da ne zalazim sad da psi nisu klupe i zakucani za jedno mesto, vec da se krecu. I da treba i malo truda uloziti pa ih naci...
ps. psi na slici su s interneta, samo ilustracija za blog.