Danima pada kisa. Svako posle podne pocne da grmi. Danas se nebo spojilo sa zemljom. Svetla od automobila osvetljavala su mi put koji je vodio preko nadvoznjaka povezujuci dva nepoveziva kraja grada. Zeleno zuta boja pocinje da mi se svidja. Boja oluje.
Na radiju je Nina Simon pevala o gresnicima. Sedela sam nepomicno u automobilu; nije mi se izlazilo iako sam se vec parkirala ispred kuce.
A juce je bio lep dan. Taman kad sam pomislila da je cudo da nema kise i da nista ne moze da mi pokvari to osecanje uzivanja koje me je u trenutku preseklo, naletim na mrtvo kuce dok sam se vracala iz svoje sprint jutarnje setnje. Lep, veliki braon pas lezao je izmedju dva zbuna. Valjda je samo zaspao. Imao je crvenu Georgia Bull ogrlicu oko vrata.
Pozvala sam policiju koja me je povezala sa odeljenjem za slucajeve koji nisu urgentni, a ovi sa sinterima koji se zovu Animal Control. Objasnila sam im gde sam, na uglu ulica tih i tih, preko puta parka.
I dok sam veceras slusala Ninu Simon, kisa je polako prestajala.