Zašto li ga Rusi zovu sunčani Krim? pitao se mladi Eduardo, gledajući kroz prozor svoje hotelske sobe. Zima u Odesi te 1898.godine nije se razlikovla od prethodnih. More, luka i gradski krovovi već danima se uvijaju pod teretom guste magle. Kada se magla podigne otkriva još sivlje oblake i žućkastu kuglu koju ni jedan Napolitanac ne bi nazvao suncem. Nostalgija za rodnim Napuljem, za plavim morem, još plavljim nebom i sjajnim suncem pritiskivali su Eduarda više nego gusta magla Odesu. Dok je pisao suze su mu tekle iz očiju, a note iz srca.
Od kada znam za sebe voleo sam da pevam. Ne znam od koga sam nasledio tu veliku ljubav prema pevanju. Oca nikad nisam čuo da peva, a ni za majku nisam baš siguran.
U osnovnoj školi od svih predmeta najviše sam voleo Muzičko, posebno one časove na kojima se pevalo. Pevao sam sa takvim žarom, iz srca i tako glasno da je nastavnica muzičkog morala neprestano da me utišava. Sećam se, bilo je to u petom ili šestom osnovne, kada je u našu školu došao školski inpektor, nastavnica mi je rekla:
Ti ćeš u zadnju klupu i dok svi pevaju samo otvaraj usta. Ni glasa neću da ti čujem.
Zašto, nastavnice? pitao sam zbunjen i uvređen.
Zato što je tvoj glas počeo da mutira i što ne umeš da pevaš tiho, odgovorila je.
Kada je došao školski inspektor, dok je celo odeljenje pevalo, ja sam, kao preteča plejbeka, samo otvarao usta. Tako je bilo u početku, ali kada smo zapevali Padaj silo i nepravdo, nisam izdržao. Zapevao sam koliko me grlo nosi. Školski inspektor, čini mi se, nije bio baš zadovoljan muzičkim postignućima našeg odeljenja.
Nastavnica muzičkog me je kaznila reštom. Mislim da se ta vaspitna mera danas zove dopunska nastava. Kazna se sastojala u tome da u notnu svesku, mi smo je zvali kajdanka, ispišem dvadeset puta muzičku lestvicu. Dok sam ja nagnut nad kajdankom pisao note, nastavnica je na školski gramofon, umesto ploče sa koje učimo partizanske i revolucionarne pesme, postavila drugu sa meni tada nepoznatom melodijom. U zanosu je odslušala pesmu, a zatim je bar dvadeset puta, gramofonsku iglu nameštala na kraj ploče, i ponovo i ponovo slušala refren. Već kod treće reprize, ja sam prestao da pišem u kajdanku, i u sebi ponavljao taj, vrlo zahtevan refren. Potpuno uveren da mogu i ja jednako dobro kao i onaj pevač sa ploče, zapevao sam iz sveg glasa. Naravno, nastavnica me je odmah oterala kući.
Mladi Eduardo, sa početka teksta, je Eduardo di Kapua, kompozitor pesme O sole mio. Kao mlad student pratio je oca, tada poznatog muzičara, na turneji po Evropi. Oprhvan nostalgijom i inspirisan svojim rodnim Napuljom, muziku za tu pesmu je napisao u Odesi. Eduardo tada nije znao da je komponovao, večitu pesmu, jednu od najpopularnijih pesama svih vremena. Jer, pesma u početku nije bila zapažena.
Jedan drugi siromašni Npolitanac, odbijen na audiciji u operi rodnog
Napulja, pevajući O sole mio po napuljskim trgovima, zaradio je dovoljno novca za svoje prve cipele.Vremenom je neuspešni pevač Enriko Karuzo postao slavni tenor, a kancona O sole mio poznatija čak i od nacionalne himne Italije. Naime, na Olimpijskim igrama u Antverpenu 1920.g. zastava Italije podizana je na jarbol uz note kancone Eduarda di Kapua. Do sada je prodato više od 25 miliona ploča sa pesmom Napolitanca Eduarda di Capue, a broj izvođenja niko ne može izračunati. Nema ni jednog poznatog svetskog tenora koji u svom repertuaru nije imao i večitu pesmu O sole mio.
Eduardo di Kapua je umro 3. oktobra 1917.g. u rodnom Napulju vrlo siromašan. Njegova supruga je troškove bolničkog lečenja podmirivala prodajući stvari iz njihovog stana.
I danas, mnogo godina kasnije, ja tu istu pesmu rado slušam. I ne samo da je slušam, već kad god mi se pruži prilika iz sveg glasa je pevam. Doduše, pevam je samo onda, kada sam siguran da me niko ne može čuti - ja, naime, uopšte nemam sluha.