Ako zenamarimo putovanje započeto Leninom temperaturicom, vijugave užarene automobliske zmije na auto putu, zaustavljene u više navrata iz nepoznatog razloga, pogrešno skretanje u Rijeku i panoramski obilazak iste, dulje traženje i ćaskanje sa meštanima o izlazu za Učku i drugim prijatnim temama, te samog ulaska u Pulu koji nas je koštao dodatnih sat vremena, dve onemoćale bešike i dosta živaca, letovanje u Istri bilo je divno.
Jednogodišnji zamor učauren u ramenim i leđnim kvrgama otopili su so i sunce, a oni oštri mirisi i napete boje kao na platnu još uvek su ispred mene kada kroz prozor pogledam u prašnjavi bagrem preko puta. Žao mi je i nos da izduvam. Ne računajući preteran strah od razbijenih kola, psovanja i drugih nacionalnih incidenata koje, lično, nikada tamo nisam doživela, Istra ima nekoliko osobina koje većinu turista iz Srbije odbija, a mene naprosto očarava: na rivi ne mirišu nigde plejskavice već samo morska riba, peska ima samo na razglednicama iz južnijih krajeva, nema glasne muzike iz kafića.
Rovinjski stari grad je u sumrak kao grozd sa kojeg vise namirisani i pregoreli turisti, veliki narandžasti lampion boje zalazećeg sunca, tek popaljene noćne lampe, brodice između čijih se trupova za više prostora bori more, stvarajući onaj čudni potmuli zvuk, koji biva nadglasan samo kricima brojnih galebova. Poslednj put sam u njemu, možda manje grozdastom, bila devojački, sa još tri drugarice, negde krajem 80'tih, u kampu, sa bater lampom i dugim polupijanim šminkanjima u mraku za izlazak, stopiranjem, ne razmišljanjem, ne činjenjem, nebrigom za sve osim za dan koji kreće ili koji se završava, samo u cilju našeg užitka. Dođe čoveku malo žao, svega, njega samog što više nije onaj od pre, što nije ni vreme koje je bilo, što nisu ljudi isti, i što je sunce drugačije...Ali, onda pogled na sto za kojim štenčići veselo ispijaju tople čokolade sa lešnjacima, cole i ostale zdravotarije, učini da uzdahneš, ispiješ još koji gutljaj piva ili gemišta, rastaviš uspemene uredno na kockice za poneti i za neki drugi put, fotografišeš njihova lica na slici svojih uspomena i tako napraviš sliku novu i vredniju, sliku ljubavnu, životnu i neizbrisivu. Verovatno bake i deke koje su nekada davno znale drugačiji Rovinj, još davniji od mog, koje su išli na ples u Dom oficira u Puli i slali sinove da služe redovnu vojsku u kasarni na Stoji, imaju svoje načine stavljanja dečijih lica na požutele pejzaže mladosti, kako bi se zbog istih smešili, a ne plakali.
Sve je, dakle, osim puta, bilo krajnje ugodno. Obišli smo sve plaže da vidimo šta ne propuštamo kada nismo na svojoj, pentrali se po stenama, akva parkovima, bili sami, bili u gužvama, pili, jeli, spavali, ne spavali, plivali, ronili, roštiljali se zarad brončanog morskog tena. Divno. A, da, osim jednog celonoćnog suvog kašlja i još jedne neprospavane noći zbog opasne upale Leninog uha, koje se pretvorilo u bolno jutro sa traženjem otorinoranorinonanongologa, a koje će inače u nekakvim pulskim analima biti zabeleženo kao jedno od najkišnijih ikad, ostavljujući za buduće pokoljenja sliku blatnjave bujice koja stolice pulskih kafića svlači niz brdo dole, ka Uljaniku. Ali, to nas nije omelo. Lenki je već popodne bilo bolje pa smo se spustili na plažu i sjurili u kišom natopljeno more da se odlepimo onog lepka neprospavane noći i bilo nam je opet divno. Doduše, primetili smo da je voda boje Dunava, a ne boje mora, ali smo računali da je to valjda normalno posle tako velike kiše, koja sa obale sve svuče u more. Ili tako nekako. Srećom, deca odoše po sladoled i sa roze plastičnom tacnom sa tri makijata za mame donesoše i vest o tome da je zbog preobilne kiše noćaš izliven kolektor kraj plaže, te da je boja Dunava više nego autentična, a nama se odjednom raščistilo i zbog čega nema nikoga u vodi i zašto voda i miriše kao Dunav. Kao i uvek, došle smo prečicom gazeći kroz vodu pored nekog zidića, zaobišavši velike natpise na svom drveću i banderama usput, srećne skočile u govnavo more i dugo, dugo, plivale u suton. Toliko ga volimo i toliko je divno. Brzo smo se istuširale, a dijareja nas je srećom zaobišla, verovatno ju je struja odnela u zemlju južnije.
Za ručak smo svaki dan imali kuvano jer Zoran, ljubi ga majka, ne voli toliko plažu koliko voli da kuva, pa smo svakoga dana okolinu zasipali mirisima lagane mediteranske hrane: pilećeg paprikaša, bećar paprikaša, supe, sosa i pohovanog mesa. Ali ne mogu da kažem, jeli smo i morsko: orade, lignje, brancine, italijansku mortadelu, i pili neku novu Malvaziju koja se sa mehurićima pretvara da je šampanjac. Osim po laganim mirisima iz stana, Vojvođani su se raspoznavali i neuporedivom veštinom u svim vrstama ekstremnih sportova na vodi kao što su bacanje s ramena punih gajbi piva u orman ispod sudopere, ispijanje gabaritnih pića bez uzimanja vazduha, plivanje pedeset metara bez pauze, a najviše smo se proslavili kada su deca odlučila da učestvuju u igrama bez granica u nazovi akva parku na Verudeli. Taj vam park i nije pravi park, mada je akva prava. To su nekakva velika, gumena, naduvana čudovišta na koju se deca penju da bi skakala, i to je sve. Malo je teže popeti se, doduše, ali je činjenica da su druga deca nekako uspevala i samo je bilo pitanje kako će skočiti, dok je plaćeno vreme našeg podmladka prošlo u pokušajima da se guzice uopšte popnu gore i sa ponosom mogu da kažem da nijednoj drugoj momčadi nije uspelo da za 25 kuna ostane tako dugo u vodi, uspešno ne dižući guzicu niti jednog takmičara na vodene tramboline, uz jedno slavom ovenčano zadržavanje na pola puta do vrha, raširenih ruku i nogu, kao sasušena morska zvezda ostavljena na sunčanoj stijeni.
Mene je, ipak, od svega najviše oduševljavala Lenina potreba da zavuče ruku u svaku rupu u steni i ako može odatle izvuče bilo kakvog živog stvora. To mi je izuzetno prijalo jer se užasavam paukova, pa računam da sitni račići, koji na njih liče, na mom peškiru mogu delovati samo terapeutski. U početku mi se ledila i krv u žilama, ali posle nekoliko puta je ostalo samo blago gušenje. Podsetila me na onu scenu kada Flaš Gordon, radi potvrde hrabrosti, tura ruku u stenu u kojoj boravi čudovište. Lena je dokazala muškost, a ja sam iz najdubljih morskih dubina vikala: "Jaaooo, što je slaaaadak, dobro, hajde ga sad Lenka pusti, da ga ne traži njegova mama...Hoćeš? Ha? " Voli ona i da se kupa, doduše, ali samo sa maskom, da može i dok pliva da prebrojava morske živuljke, a najviše od svega dopalo joj se nešto što je do oca naučila, da pljune ispred sebe pa gleda kako se skupljaju šparići oko pljuvačke. Sunčice moje.
Poslednjeg dana bili smo na Kamenjaku, najjužnijem rtu Istre, a isto veče završili smo na plaži koja ima restoran, pa smo onako u mokrim gaćama večerali i još plesali uz klavijature i ženski vokal, baš kao nekada mame i tate. A, da, zaboravila sam da kažem da sam pred samu večeru žrtvovala podkolenicu ljubljenom moru, kada nas je, odjednom pobesnelo, počelo navlačiti na stene. Neverovatan osećaj. Čujete talas iza sebe i sigurni ste da ćete uspeti da se održite i dočapate suve stene, ali vas on samo povuče i baci na neku drugu, neplaniranu stenu. U jednom sam trenutku uspela da se dočepam visokih grbavih stena sa strane, odupirući se snažno rukama, ali sam ubrzo shvatila da more nije shvatilo čega sam htela da se igramo, pa me bacilo opet ne neku podvodnu stenu, kao kuče kad veselo baca kost. Srećom, u jednom trenutku mi je, da izvinete, od nazad prišao mladi meštanin, obgrlio me i podupro svoje ruke o stene, pa smo se nekako iskrali i otišli iza hote....a ne....pa smo se nekako iskrali od mora i izašli na suvo. Danas se peru stvari, skida sol sa majica i gaća, gledaju fotografije. Sutra ćemo sve udaviti ovim istim pričama kada se skupimo kod Kojicha na žurci, uz domaće pivo i vino koje se ne folira da je šampanjac. A od ponedeljka posao. Eh. Istarske su noći lepe, al je došo kraj, ja vam sada tužna mašem, baj, baj,baj, baj, baj, baj, baj,...