Bila ja u Guči! Dobro, nije mi prvi put i nisam išla samo zbog trubača i svadbarskog kupusa, ali što mi je bilo lepo, nemam reči da vam opišem. A volim, bre, ta masovna okupljanja sa pevanjem i ožderavanjem i da sam neka vlast uvela bih neki zakon da sva punoletna lica MORAJU bar jednom u životu da posete i Guču i Exit. I nema – neću, ja ne slušam tu vrstu muzike. Ima da ideš, bre, pa posle pričaj šta hoćeš. Mislim, otkud znaš da l’ je glupo, ako nisi to doživeo?
Ej, a prvi put me jedva odvukli u Guču. Ma bre, kad su mi pomenuli da slušam trubače, kosa mi se digla na glavi. Do tad sam, uglavnom, slušala limene orkestre kako sviraju Bolan mi leži Mile Pop Jordanov i Konjuh planinom. Mislim, svirali na sahranama, a ja nabijala glavu pod jastuk kad naiđu kraj naše kuće.
Ko zna kol’ko bih živela u tom uverenju da su trube glasnici smrti, da ne bi kum Sićka. On rodom iz Jelen Dola, zamomčio se na Guči i jedva se od nje odvojio. Došao zbog posla i ostao u Mramorku, a jedno vreme stanovao kod nas. Moji mu kumovali kad se drugi put ženio, a živeli k’o jedna kuća i njegova Olja se gajila sa mnom. Kad ga uhvati tuga za rodnim krajem po tri dana ne izlazi iz kafane. Onda moj ćale ide da ga dovede, pa i njega Bog zaboravi. Dok se njih dvojica teše, moja mama i kuma uzdišu i krše prste. I kao šetaju, baš pored te kafane u kojoj ona dvojica utapaju tugu. Taman posla da uđu unutra ili ih zovnu! Posle njih dvojica malo boluju, pa kad se ove dve primire, opet se sete rodnog kraja.
Tamo negde, početkom sedamdesetih moje selo samodoprinosom izgradilo vodovod. Da me ubiješ ne mogu da se setim godine, al’ znam da je bio neki letnji državni praznik kad je trebalo da se svečano pusti u rad. Ozbiljna proslava, škola spremila recital i hor, tamburaši vežbali Kozaračko kolo i Druže Tito mi ti se kunemo, folklor spremao splet igara iz svih krajeva mile nam domovine. A moj kum Sićko zapeo da dovede dragačevske trubače ili da crkne. Ne daju oni iz protokola, kažu nije zgodno jer truba asocira na neke retrogradne elemente, al’ ne znaju s kim su se uhvatili u koštac.
Rano tog slavskog jutra, još nije ljudski svanulo, grunuše trube pred našom kućom Marš na Drinu! Aaaaaaaaj, mislim da sam se, od straha, za plafon zalepila. Jedva dođoh malo sebi, izađem napolje u pidžami i imam šta da vidim - moj ćale se raspištoljio, dere se: „Kumeeeeeeeeee, daj onu našu!“ Mama ih utišava, moli da uđu u kuću. Kum skinuo sako i vitla ga oko glave, a komšiluk se okupio. Kad počeše da sviraju Čačak, razvezlo se kolo od ćoška do ćoška. Malo falilo da se čitava proslava održi u našoj avliji.
Posle mi kum obećavao da će da dovede Dragačevce kad diplomiram. „Kumice, zamisli sliku. Kum Jovo nosi prasence na ražnju, ja balon vina. Iza nas orkestar. I pravo pred tvoj fakultet. Čim objave da si diplomirala ja viknem – udri! A oni zasviraju Svilen konac! A?“ A ja zamišljam i joooooooj, sve me strah da će to stvarno da mi urade. Vidi on da se ja nećkam i preseče: „Ima da te vodim u Guču i tačka. Kako znaš da ti se ne sviđa, kad nikad nisi bila?“. I odvede me.
Stigli mi tamo pre podne, ja gledam – vašar k’o vašar, samo što trube pište na svakom koraku. Ringišpil, desetak šatri pod kojima se narod davi u svadbarskom kupusu i jagnjetini s ražnja. Okolo džidžari postavili tezge, deru se da privuku mušterije. Naroda onako, k’o na svakom vašaru. Bazaju okolo, cenjkaju se, neki ulaze pod šatre. Ušli i mi. Seli za sto sa kariranim stolnjakom. čekamo da nas neko posluži, a konobari nervozni, provlače se sa visoko podignutim pladnjevima pečenja između gostiju i orkestara. Hvataju narudžbine u prolazu i nema tu da izmišljaš. Sva pića isto koštaju, a sad baš, da l' si naručio pivo ili kolu, jaka stvar. Ima da piješ šta ti donesu.
Glavni mesar satarom cepa po jagnjetu tek skinutom s ražnja. Znoj mu se sliva niz maljavi vrat i leđa, masne ruke briše o štrokavu kecelju. Zamahuje onom satarom i nešto viče, al’ ga niko ne čuje od zaglušujuće svirke.
Pod jednom šatrom 4-5 orkestara, svako svira drugu pesmu. Neki likovi već u transu, ubacuju im krupne novčanice u trube. Jedan bije šakama po stolu i urla, drugi stavio flašu piva na čelo, zavrnuo majicu i pravi osmice mlitavim stomakom. Oko njega se uvija crnpurasta klinka, u nečem drečavom što treba da izgleda seksi i dva broja većim papučama na štrokavim nogama. Zveckaju joj lažni dukati na bokovima i trese, trese i grudima i kukovima, namešta se da joj onaj pijani zadene novčanicu za pojas.
Ja se smrkla, mislim se, koji sam đavo ovde dolazila. Kum me gleda ispod oka, vidi da mi ne prija, al' se smejulji. U neko doba pogleda na sat i kaže: „Sad će kumica da živne. Aj'mo na saborište.“
I odvede nas na neku livadu, iznad koje se uzdiže brdo. Baš tu, gde počinje šuma, postavljena bina i par redova klupa ispred nje. Posedali mi, zvezda upekla, meni već muka pripala od one gungule i mirisa, samo mislim kad ću kući. Izađe voditelj da otvori takmičarski deo, a loše ozvučenje i ništa ga ne razumemo. Onaj narod se utišao, izvijaju vratove, a ne dišu. Čini mi se da je i pod šatrama sve stalo tog trenutka. Kum mi pokaže prstom prema bini i šapne: „Slušaj! Sad se doziva izgubljeno jagnje.“
Odnekud, iz dubine one šume savim tiho se oglasila jedna truba, kao da nekog doziva. Otegnuto, promuklo. Nekako bolno, kao da jeca. I lagano se pojačavao taj zvuk, titrao i propadao, pa opet izvijao, kao da se taj koji svira približava. Ili je ariju prepustio sledećem trubaču. Pa ovaj sledećem, pa tako redom do onog koji je iz šume zakoračio na binu. Onda tajac. Jedan sasvim jasan trenutak tišine, taman koliko da udahneš vazduh punim plućima. Pa kad je grunulo! Majko moja, stvarno je zemlja zadrhtala. Što bi rekao Sićko: „Šljive same opadaju kad trube zagrme!“
Ej, a meni nešto odapelo iz dijafragme, pa me zgrabilo za grlo. I sad se zagrcnem kad o tome pričam. Kakva je to radost! Tačno ti dođe da urlaš i da skačeš i da plačeš i da se smeješ i da...
Treba to doživeti.
......................................................
Prošle godine, taman uoči Sabora, moj kum Sićko otiš’o za nebeskim trubama. Kladim se da mu je moj ćale sačuvao mesto u prvom redu.
..........................................................
Pre desetak dana zove me njegova Olja:
- Nenče, tati je godišnjica u subotu.
- Znam. Dolazim.
- A znaš šta bih volela? Da posle parastosa odemo u Guču. Da se oprostimo od Sićka i tvog Jove na njihov način.
I otišle smo. Na ponoćni koncert. I znaš šta? Kad su grunule trube, učinilo mi se da čujem njih dvojicu kako se smeju.