Oliver Frljić, pozorišni reditelj
„Najodvratnija mi je ona umjetnost koja se bavi svojom čistoćom i koja se iscrpljuje u naporu ignoriranja društvene stvarnosti u kojoj nastaje. Tim zabijanjem glave u pijesak pred društvenim realitetom ili, u goroj varijanti, otvorenim podilaženjem jednoj političkoj opciji ono je čime se, između ostalog, pokušavam baviti u svom radu", kaže u intervjuu za „Blic" hrvatski reditelj Oliver Frljić (33), koji je svojim šokantnim, provokativnim i zabranjivanim predstavama doveo pozorište na naslovne strane novina, potresao političku i društvenu scenu Hrvatske i već počeo da slovi za jednu od najzanimljivijih umetničkih pojava regiona.
"Inspiriše me društvena stvarnost. Zanimljivo je vidjeti što se sve mijenjalo i što će se mijenjati, ali kako socijalna nejednakost ostaje nepromjenjiva. Svijet se još uvijek dijeli na bogatu, dekadentnu manjinu i većinu koja živi na egzistencijalnom rubu i kojoj su jedini kapital njezino nezadovoljstvo i radna snaga. Ta situacija zaziva one dvije predivne rečenice: „Tu proleteri nemaju što izgubiti osim svojih okova. A dobit će cijeli svijet." Međutim, proleteri koje ja gledam su ili oglupljeli ili se uplašili ili pristali na ideal sreće koje im je ponudilo neoliberalno tržište. Pristali su na svoje patuljaste državice, na nacionalističku retoriku svojih vođa, na ratove, etnička čišćenja i kolektivni zaborav. Oni svoju djecu odgajaju da budu poslušni građani, oni svake četiri godine izlaze na izbore, oni sanjanju EU dok gledaju sapunice nastale u regionalnoj koprodukciji. Ti ljudi i njihova stvarnost u meni bude podijeljene osjećaje. S jedne strane krajnju mizantropiju, a s druge beskrajno čovjekoljublje. Svaki dan se budim s istim osjećajem mučnine jer znam da zapravo ovaj svijet ne mogu učiniti boljim mjestom, a u isto vrijeme ga ne mogu gledati takvim kakav jeste. Zbog toga se valjda bavim kazalištem." (17. 8. 2009.)
Nebojša Romčević, dramski pisac
Za ovih devet godina nijedna vlast nije uspela da pridobije ni trunku poverenja građana koji svoj državni aparat doživljavaju kao protivnika, štaviše neprijatelja. Dokle god između države i građana postoji ovaj hladni rat, Srbija neće postati demokratska država - kaže u razgovoru za „Blic nedelje" Nebojša Romčević, dramski pisac.
- Ono što me je najviše razočaralo nije, začudo, neverovatan porast korupcije, uzlet ratnih profitera i trgovaca oružjem u sam vrh društva, totalni urbanistički haos u gradu, odsustvo pravde i neprimenjivanje zakona. Najveće razočaranje je sam narod i ontološka zla volja, pakost i inertnost, strah od rizika, rada, promene i ideje građanske discipline.
Najveće zlo u Srba je bio i jeste palanački mentalitet, prožet strahom od autoriteta, vlasti, stranca, promene. Taj mentalitet je sa kompleksima niže vrednosti stvorio eksplozivnu smešu samoizolacije i iluzije samodovoljnosti. Samodovoljnost ne postoji i to je samo iluzija u glavama ljudi koji misle da je dovoljno to što mogu u bašti da uzgaje krompir i luk, pa da im niko ne treba.
Politika mora da se meša u život svojih građana, i običnih i neobičnih. Problem je samo šta podrazumevamo pod politikom. Ako podrazumevamo viziju, ideju, duhovni podsticaj, afirmaciju pozitivnih vrednosti, ili makar civilizovano ophođenje kao primer, onda je politika nema. Ako, pak, pod politikom podrazumevamo osobe bez zanimanja koje sebe zovu političarima, oni se mešaju, upravo kao negativni uzori; oni su dokaz da ne morate znati ništa, ali ako u pravom trenutku uhvatite pravi vetar, poljubite pravu pozadinu, samo nebo je granica vašim željama. Od znanja srpskih političara manji je samo osećaj odgovornosti. Konačno, na sceni su samo liderske stranke, dakle gluvoneme vojske bezimenih sledbenika jednog lidera. Ako demokratije nema u partijama, gde će je biti? (16. 8. 2009.)
