Zena vs masina za pranje sudova

Ponovo sam donijela odluku, po ko zna koji put, da ću se malo više posvetiti sebi. Svaki put je drugačije, uvijek dodajem nešto novo ali mi još nije uspjelo. Sada sam odlučila da to javno saopštim, ne bih li cijelu priču shvatila malo ozbiljnije. Ne nedostaje mi mnogo toga, malo zatezanja, 2-3 kg koje treba maći i više vremena za opuštanje ( knjige, šetnja, filmovi... ), muziku ne pominjem jer sam okružena njom, na svu sreću, baš sada Đule pjeva: "... nisi ti dobra, koliko loš sam ja..." Juče sam počela i dnevnik da vodim, ko zna koji po redu u nadi da će ovaj put biti drugačije. I nisam u zabludi, daleko od toga, samo treba da posvetim sebi 15 do 30 minuta dnevno. Neko će pomisliti, ova nije čista kad trabunja o ovim stvarima. Život mi nije loš, naprotiv, imam posao koji volim i kroz koji napredujem, njega koji me zasmijava i ljubi za laku noć, krov nad glavom i malo želja. Uglavnom se baziraju na dobrom zdravlju koje je uslov, za sve ostalo. Nego, nisam htjela o tome da pišem. Misli su mi usmjerene na nas žene ( počela sam sebe tako da doživljavam, al stvarno ne znam kada se to desilo ), majke ( još uvijek ne spadam u tu srećnu grupaciju, nadam se da hoću ), domaćice ( spadam u tu grupu al kako su mi i majka i svekrva blizu, zbilja sam pošteđena ). Posao me povezao sa ženama sa kojima se inače van posla ne družim mnogo, bar do sad nisam. Uvlače me u priče o odnosima kako sa mužem, tako i sa djecom, svekrvama, zaovama i slično, slušam ih i pitam se oću li i ja biti ovakva kroz koju godinu.   Zašto mi žene prestajemo da budemo sebi važne? Pročitala sam sve moguće priručnike na tu temu ( one američke ), odgledala sve filmove na tu temu ( takodje američke ) i još uvijek nemam odgovor. Ponovo sam donijela odluku, po ko zna koji put, da ću se malo više posvetiti sebi. Svaki put je drugačije, uvijek dodajem nešto novo ali mi još nije uspjelo. Sada sam odlučila da to javno saopštim, ne bih li cijelu priču shvatila malo ozbiljnije. Ne nedostaje mi mnogo toga, malo zatezanja, 2-3 kg koje treba maći i više vremena za opuštanje ( knjige, šetnja, filmovi... ), muziku ne pominjem jer sam okružena njom, na svu sreću, baš sada Đule pjeva: "... nisi ti dobra, koliko loš sam ja..."
Juče sam počela i dnevnik da vodim, ko zna koji po redu u nadi da će ovaj put biti drugačije. I nisam u zabludi, daleko od toga, samo treba da posvetim sebi 15 do 30 minuta dnevno. Neko će pomisliti, ova nije čista kad trabunja o ovim stvarima.
Život mi nije loš, naprotiv, imam posao koji volim i kroz koji napredujem, njega koji me zasmijava i ljubi za laku noć, krov nad glavom i malo želja. Uglavnom se baziraju na dobrom zdravlju koje je uslov, za sve ostalo.
Nego, nisam htjela o tome da pišem. Misli su mi usmjerene na nas žene ( počela sam sebe tako da doživljavam, al stvarno ne znam kada se to desilo ), majke ( još uvijek ne spadam u tu srećnu grupaciju, nadam se da hoću ), domaćice ( spadam u tu grupu al kako su mi i majka i svekrva blizu, zbilja sam pošteđena ).
Posao me povezao sa ženama sa kojima se inače van posla ne družim mnogo, bar do sad nisam. Uvlače me u priče o odnosima kako sa mužem, tako i sa djecom, svekrvama, zaovama i slično, slušam ih i pitam se oću li i ja biti ovakva kroz koju godinu.

Zašto mi žene prestajemo da budemo sebi važne? Pročitala sam sve moguće priručnike na tu temu ( one američke ), odgledala sve filmove na tu temu ( takodje američke ) i još uvijek nemam odgovor.