Samo je jednom bježao od "Oluje" a danas im se raduje u svakojakim oblicima- od tropske oluje, do tornada pa do uragana. Nema ništa ni protiv izlivanja rijeka, omiljena mu je Mississippi. Kad počnu sezone uragana njemu se brk onako baš nasmije dok trlja ruke dlanom o dlan.
"Biće posla kume, to je najvažnije".
Kad vam oluja, vjetar, voda il' neka preostala alatka majke prirode odnese, potopi, il' makar dovoljno natopi kuću/stan, osiguravajućim kompanijama se smrkava. Došlo vreme i da plate posle godina ubiranja. Neko mora štetu prevesti u dolare i tu nastupa moj kum. Što je šteta veća, više para od osiguranja, ali i više para mom kumu čija zarada je ustvari procent na procjenjenu štetu. Dok se smrkava osiguravajućim kompanijama, ali i vlasnicima kuća koji moraju proći kroz sve te zezancije oko birokratije i same obnove, mom kumu svanjiva.
Slušam vijesti neki dan. Uragan, kreativno nazvan Bill, formirao se u Atlanskom okeanu i sad se kreće prema obali. Pogađate koga sam se sjetio. Kum je već otišao na teren. Spreman za procjenu štete, ako je bude. Ako bog da biće- već mu čitam misli.
Prva koju sam ja iskusio bila je Katrina. Baš me zanima ko je zadužen da daje listu tih imena za uragane. Ko im kumuje? Čija se "mother in law" ili ti svekrva zove Katrina bog će znati. Katrina je zaobišla Houston tj. u poslednjem trenutku odlučila se da svoj vodenovjetroviti ples "otpleše" u New Orleans. Sasvim razumljivo i prihvatljivo za nas u teksaškom djelu Meksičkog zaljeva. Onda je došla i Rita. Rita, kako se činilo, za razliku od svoje starije sestre, nije imala namjeru promašiti Texas. Kako je vreme odmicalo sve su bile veće šanse da ovaj put uragan ne obavi svoju žurku u komšijskoj Lujzijani već da svoje vodenovjetrovite performanse oproba baš u Teksasu. Svakim novim satom širile su se zone grada koje je gradska vlast Houstona označila pod "evakuacija obavezna". Doduše to obavezno baš i nije obavezno ako baš nećeš. Odgovornost onda za svoj život preuzimas ti.
Dok se nebo nad obalnim područjima grada sve više smrkavalo, još je nekom svanjivalo, sem naravno mom kumu. Prodaja tabli od šperploče, eksera, bušilica, išla je kao nikad do sad. Iz sata u sat sve više kuća je ličilo na bunkere koji mjesto prozora imaju zakovane table. Jedna će me stvar ipak fascinirati ponajviše. Sijalice/žarulje bit će roba koja se traži i koja će u samo nekoliko sati postati deficitarna jer je jednostavno nestalo sa rafova prodavnica. Ma šta prodavnica!! Radi se o ogromnim super/mega marketima. Čekaj, zašto su ljudi počeli kupovati sijalice? Pa gradske vlasti su upozorovale na mogući nestanak elektricnne energije. Vau!! Čekaj, stani, pa ja mislim da ni likovima iz našeg najpoznatijeg vica tj. Muji i Hasi ne bi palo na pamet da kupuju sijalice jer su čuli da će nestati struje. Šta ti je "consumer society". Logiko, laka ti noć!!
I mi, kao i mnogi postavili smo table na prozore. Doduše sijalice nismo kupovali. Odlučismo kao i mnogi napustiti kuću. Nije da već nismo imali iskustva oko napuštanja "ognjišta" , al ‘ebešga bilo je teško. Nakon osam sati provedenih na autoputu i pređenih tek 50 km, odlučili smo se za povratak.
Home sweet home, pa šta bude. Slučajno ili ne, velika većina "povratnika" i onih koji su odlučili prkositi oluji i vlastima gradskim, bar u našem naselju, upravo je bila iz bivše Jugoslavije. Šta ti je iskustvo!!
Rita se pokazala kao sasvim pristojan uragan koji je, na naše veliko zadovoljstvo, ipak skrenuo od Houstona. Nije da nije bilo vjetra, al' nije da nisam mogao zapaliti cigaretu na istom. Kad grad čija gradska zona ima nešto više od 2 miliona ljudi, te četiri miliona u okolici, napusti dva miliona ljudi- to izgleda nezaboravno sablasno. Te večeri, za malobrojne i "tvrdoglave građane" organizirale su se uragan žurke.
Prošle tri godine, tri sezone, nas su, na našu radost i nečiju žalost, zaobilazili uragani i "uraganke" (je l' se tako rodnoravnopravno kaziva?).
I onda septembra prošle godine stiže čika Ike. Uragan "Ajk " je baš obećavao "ludu žurku". Površinom koliko i Texas, zastrašujućom brzinom vjetra, te veličinom samog "oka" uragana. Već su kompjuterski izračunavali tj. prognozirali udarnu moć uragana kad jednom se "usidri" na obalu. Ovog puta više nego sigurni su bili da je red na Houston. Džaba im. Mi odlučili ostati. Ko se boji Oluje još? Ajk nas nije promašio. Preživjeli. Kako? O tome sam pisao u blogu objavljenom prošle godine čim nam je nakon dve sedmice stigla struja. Ja sljedeći više ne čekam, to je sigurno.
"I kume, slaviš li rođendan sad u ponedeljak?", pita me kum sinoć.
-Ti si još na terenu?
"Ma da. Još uvijek čekam i radim pomalo. Al' doći ću ja kući do ponedeljka."
-Poslom? - upitah.
"Ma jok", on odgovara.
-Dobro mi došao kume onda!
