Planeta Zemlja se davi, u toploj supi otrova. Pored globalnog zagrevanja, katastrofične posledice ostavlja i zagađenje otpadom, hemijskim izlučevinama... Priča je, uglavnom, već skoro svima poznata. Tlo, vazduh, voda - sve se postepeno truje. Čak i okeani, koji zbog svojih džinovskih razmera deluju nepovredivo, pokazuju nam svoje rane, otkrivajući stanje na koralnim grebenima, vrste koje nestaju...
Ovaj delić planete, koji je virtuelno definisan granicama Srbije, deo na kome obitavamo mi, danas je gotovo na svakom koraku zatrpan smećem, plastičnim kesama, delovima izanđalih tehničkih uređaja... Potoci i reke su na mnogim mestima puni plastičnih boca, vrzine i njive su ukrašene zarđalim veš-mašinama, ili školjkama automobila... Kese donesene vetrom sablasno vijore po krošnjama, suljaju ulicama i vire iz oranica. Stanje je iz dana u dan sve gore.
Lutajući kroz gluvu sliku nedeljnog prepodneva naišao sam na ovu scenu:
Lako mi je da se prekopčam na drugi mod, pa da na slici vidim samo pozitivne aspekte: veliko staro drvo sa prelepom krošnjom, divnu oronulu kućicu koja je poput spomenika arhitektonske negdašnjosti, komade svetla koji propadaju kroz rupe na krošnji i prianjaju po tlu kao nekakve nepravilne zlatne pokrivke, zelenilo koje je ideal optičke relaksacije, kontraste i nebrojene skrivene oblike, desetine i desetine uglova podesnih za umetničku fotografiju, čak i smeće koje u likovnom smislu daje raskoš čitavoj sceni, božanstven cvrkut ptica (koji se čuo dok sam pravio ovaj snimak) itd.
Ali, u kontekstu one šire brige, nemam pravo samo na taj „mod". Ovde se radi o urbanom strašilu, o civilizacijskoj samodestrukciji, o bolesti koja se razvija i širi do neslućenih razmera... - proždirući jedan kutak sveta koji je po svojoj lepoti, blagosti i plodnosti maltene bez premca. Ovu scenu su otpadom zatrpali ljudi, ovdašnji, kojima je priroda jedan deo sebe poverila na čuvanje. Nesvesni štete, nemilosrdni, nervozni, needukovani, odsutni, neodgovorni... - kakvi god sve bili u svojoj masovnoj strukturi - bacači plastike i drugog otpada čine štetu koja će veoma teško biti popravljena.
Najveći deo ovog smeća - koje će da se razlaže sporo, ali neumitno - završiće sa tim svojim fatalnim iscurevinama, na kraju, u vodotokovima. Mi ćemo, sa svojom decom, tu vodu piti. I bukvalno, i simbolično.