Glavni je razlog u njenoj vanjskopolitičkoj strategiji – koju bi se moglo nazvati „strategijom široke mreže“. Ta ju je strategija dosad uspješno štitila od mogućih vanjskih sankcija i izolacija – čak i u Tuđmanovo doba. Hrvatska se vanjska politika temelji na oslanjanju na četiri grupe zemalja, koje zapravo obuhvaćaju ne samo golemu većinu sadašnjih članica EU, nego i daleko širi krug drugih zemalja. O kojim se grupama zemalja radi?
Prvo, Hrvatska uvijek ima najmanje jednu veliku, moćnu i važnu „sponzorsku zemlju“, koja joj „drži leđa“. Najprije je to bila Njemačka (čije joj je pokroviteljstvo osiguralo priznanje Evropske Unije u trenutku kad ga je trebala), a potom Sjedinjene Države (koje su joj omogućile ostvaranje vojnih i političkih ciljeva 1995., a potom i izbjegavanje sankcija i međunarodne izolacije, od 1995. do 1999.) Nakon Tuđmanove smrti, Nijemci ponovno postaju glavni pokrovitelji, ali s njima sad „u paketu“ dolaze i Francuzi (na temelju zajedničke njemačko-francuske vanjske politike). Upravo je Francuska predsjedavala Unijom kad je u novembru 2000. održana evropska konferencija u Zagrebu. Francuska podrška bila je iznimno značajna, jer je u toj francusko-njemačkoj kombinaciji smanjila skeptičnost jednog broja drugih zemalja - npr. Belgije, Luksemburga, a potom dijelom i Nizozemske (tvdog oraha sa stanovišta hrvatske vanjske politike). Potom je Hrvatska vozila slalom između Amerike i „stare Evrope“, a naklonost ove potonje učvrstila je kad je odbila poslati vojnike u Irak, te kad je (prilično hrabro) odbila učiniti iznimku za američke državljane u smislu izručivanja Međunarodnom krivičnom sudu (tj. suspendirati članak 98. Rimskog statuta u njihovu slučaju). Važno je reći da za cijelo to vrijeme, Hrvatska nije antagonizirala ni Rusiju, ni Tursku – na koje se, zapravo, naročito Tuđman povremeno čak i oslanjao. Zbog prisutnosti raznih misija Ujedinjenih naroda na svom teritoriju, Hrvatska je trebala i podršku Kine – i nikad nije učinila neki nagao potez (kao, recimo, Makedonija u slučaju nesmotrenog priznanja Tajvana) da bi tu podršku dovela u pitanje. Isto se odnosi i na prijateljstvo s Grčkom, koja je Hrvatskoj trebala kao ravnoteža u trenutku kad su ekonomski motivirani pritisci iz Austrije (a dijelom i iz Slovenije) postali malo preveliki. Takva politika, zajedno s promjenama u unutrašnjoj politici (stvaranjem hrvatsko-srpske koalicije, koja je na vlasti od 2003, izručenjem generala Gotovine i priličnog broja drugih, razbijanjem tuđmanističkog HDZ-a, marginaliziranjem ekstremista u HSP-u, itd.) otvorila joj je vrata kandidature za članstvo u EU 2004. godine.
Drugo, Hrvatska se oslanja(la) na manje evropske zemlje, naročito one u srednjeevropskom krugu. Austrija, Mađarska, a dijelom i Slovačka, pa i Slovenija – bez obzira na trzavice u bilateralnim odnosima – drže se zajedno (poput postjugoslavenskih zemalja na Pjesmi Evrovizije), i pokušavaju ojačati neki srednjeevropski blok, kao i „blok malih država“ u samoj Uniji. Hrvatska je za vrijeme Tuđmana nepametno inzistirala na tome da nije „mala zemlja“ (pa je Tuđman govorio da njenom teritoriju treba pribrojiti i akvatorij, samo zato da bi „dokazao“ kako se ne radi o maloj, nego srednje velikoj evropskoj zemlji), ali ta je retorika napuštena 2000. Upravo obratno, Hrvatska sada ističe da je mala zemlja, te kao takva „lako svariva“ u procesu evropskih integracija. Shvatila je da je (sa stanovišta Evropske Unije) bolje biti mali nego velik problem. Ulaskom u Vijeće sigurnosti, Hrvatska želi učvrstiti poziciju glasnogovornice tog kruga zemalja, po načelu „kad se male ruke slože – sve se može, sve se može“. Ona će, naravno, koristiti tu novu poziciju da bi povećala svoju težinu u odnosu na samu Uniju, i da bi kontrirala nekim „nepoželjnim sponzorstvima“ koja joj se nude iz neposredne blizine.
Treće, Hrvatska se snažno oslanja na dominantno katoličke zemlje u Evropi, pa i šire od toga. Ona naglašava da je jedina evropska dominantno katolička zemlja koja još nije u Uniji, a u nju želi ući. Od 2004., većina zemalja Evropske Unije su dominantno katoličke. Katolička je veza (koju je Hrvatska koristila naročito u doba pontifikata Ivana Pavla Drugog – i koju je platila visokom cijenom golemih ustupaka katoličkoj crkvi u Hrvatskoj), „omekšala“ jedan broj zemalja, naročito onih koje su u korak slijedile Ameriku i Britaniju u trenutku kad Hrvatska to nije: oko rata u Iraku. „Vatikanska veza“ je „omekšala“ Poljsku, Italiju (pod Berlusconijem), Španjolsku (pod Aznarom) i Portugal. Taj je link bio toliko značajan da je sam premijer Sanader, dan nakon što je Hrvatskoj odobren status kandidata za članstvo u EU, držao potrebnim javno se zahvaliti kardinalu Bozaniću, rekavši da te odluke ne bi bilo bez njegove pomoći.
Četvrto, od 2003. godine, Hrvatska ponovno primjećuje nesvrstane zemlje (da, one postoje!), pa se u Evropi pokušava prikazati kao zemlja koja može nešto učiniti u njihovu povezivanju s Unijom. Taj je element hrvatske vanjske politike uspješno promovirao Budimir Lončar, zadnji sekretar za vanjske poslove one "velike" Jugoslavije, koji je sada specijalni savjetnik predsjednika Mesića. Na njegov prijedlog, hrvatski je predsjednik prisustvovao 14. konferenciji nesvrstanih u Havani prošle godine, a u posljednjih sedam godina posjetio je, između ostalih zemalja, i Egipat, Libiju, Siriju, Jordan, Katar, Indiju, Iran, Brunei, Indoneziju, Maleziju. Posjetio je i jedan broj srednjeazijskih zemalja. Hrvatska pokušava uvjeriti Evropu da može biti korisna poveznica između tih zemalja i Evropske Unije. Isticanje Josipa Broza Tita kao nekog „hrvatskog brenda“ u tim zemljama ima svoju ulogu – kao što je ima i uspješnost hrvatskih firmi (naročito građevinskih) u poslovanju s tim zemljama. No, glavni su razlozi ipak obostrani (ili u ovom slučaju – možda i trostrani, s EU) interesi, jedan od kojih je bio i hrvatsko članstvo u Vijeću sigurnosti.
Uz te četiri strateški važne grupe zemalja, Hrvatska je 2003. napravila važan zaokret i u odnosu na pitanje regionalne suradnje. U Tuđmanovo doba, vodila se politika potpunog udaljavanja od Balkana, pa je ideju o „Zapadnom Balkanu“ Tuđman javno proglašavao „pokušajem obnove Jugoslavije“, a u hrvatski je ustav upisao zabranu bilo kakve asocijacije s balkanskim zemljama. Taj član ustava je i dalje na snazi, ali se sada razumije da je razvijanje prijateljstava sa susjednim zemljama preduvjet ulaska u EU, a ne zamjena za članstvo. Odnosi sa Srbijom su toliko napredovali da je danas hrvatsko-srpska granica jedna od rijetkih za koju ni Srbima ni Hrvatima (ako putuju turistički) ne trebaju vize. S obzirom na nedavnu prošlost, potpuno je paradoksalno da Evropa (na svoju sramotu) još uvijek inzistira na obaveznim vizama za srpske državljane, kad Hrvatska na tome ne inzistira već godinama. Iako o tom pitanju postoje razlike u odnosu na predsjednika Mesića, vlada premijera Sanadera je u ove četiri godine držala da su odnosi s Beogradom njen prioritet, kad se radi o politici u regiji. U tom smislu, Sanaderova vlada ni jednom riječju nije ohrabrila secesionističke težnje Kosovara, a bila je i dovoljno diplomatična u slučaju dezintegracije Srbije i Crne Gore (govorim o vladi, ne nužno i o predsjedniku Republike). Zauzvrat, Srbija je diplomatična kad se radi o potezanju pitanja održivog povratka izbjeglica u Hrvatsku – pa se čini da je u odnosima između Zagreba i Beograda postignut neki dugoročniji kompromis – koji (zasad) funkcionira (bez obzira što o njemu mislili oni kojima takav kompromis ne pomaže).
Izbor za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti – i to u konkurenciji s jednom Češkom (sličnom zemljom, ali koja je za razliku od Hrvatske prošla kroz „baršunasto razdruživanje“ početkom devedesetih, a potom napredovala u svakom smislu), rezultat je bacanja ove diplomatsko-vanjskopolitičke mreže relativno daleko i prilično široko. Jednom kad ju je izvukla, Hrvatska je u njoj našla prilično dobru lovinu.