Kada nekoliko dečaka i devojaka uđe u gradski autobus '' razgovor '' kreće otprilike ovako:
- E, brate, bilo je ono!
-Ne mogu da verujem!
'' Ono'' je postalo univerzalni izraz za neki događaj, doživljaj, pojavu, emociju.
'' Ne mogu da verujem. '' je odgovor koji zamenjuje pitanja koja bi iziskivala nastavak razgovora, upotrebu većeg broja reči. Eventualno se mogu dodati reči poput '' vrh '' ili '' ekstra '' koje su u žargonu poodavno zamenile reč '' super ''. Upuštanje u pojedinosti u razgovoru smatralo bi se '' smaranjem '' a izrazit strah kod omladine evidentno postoji i to je strah da slučajno ne dobiju etiketu '' smora ''.
Satiričar Radivoje Bojičić aforizmom se osvrnuo na novogovor: '' Sedim u podnožju Himalaja i gledam gore. Vrh, brate! ''
Jedan od osnovnih razloga za nastanak jezičke pustoši kod mladih je bekstvo mladih od čitanja knjiga. Ankete donose poražavajuće rezultate; Prošlogodišnje istraživanje '' Šta čitaju srednjoškolci? '', koje je sprovedeno na uzorku od 407 gimnazijalaca pokazalo je da u toku jedne školske godine 59 školaraca je na primer pročitalo svega po jednu knjigu, a 14 učenika prvog razreda srednje škole u životu nije pročitalo nijednu knjigu. To znači da nam učenici polaze u gimnaziju a da pre toga nisu pročitali niti jedno jedino književno delo. Među srednjoškolskom populacijom jasno je izražen stav da u biblioteku idu samo štreberi to jest '' smorovi ''. Umesto Ane Karenjine koja se prema izjavi jednog prestrašenog učenika raširila '' na soma strana '' učenici radije čitaju Koelja, Hari Potera, '' Dnevnik jedne sponzoruše '', '' Ispovesti iz harema '' i tome slično. Razume se da i kada prepričavaju neku knjigu na primer ' Romea i Juliju '' rečnik je osiromašen, skoro pogrdan. - '' Romeo i Julija su žabari i oni se smuvaju. Međutim, matorci su im vrlo zeznuti i uopšte se ne gotive jer rade isti biznis ali su u različitim ekipama. Strah im je da ih ne provale i da imj ne ukinu kintu, pa se viđaju tajno. I tako oni nešto kriju i jedno drugom pričaju kako se vole. Na kraju, jednom prilikom upadnu u loš trip i roknu se. ''
Čini mi se da situacija nije bila ovoliko poražavajuća pre deset, petnaest godina. Nešto se mnogo brzo dogodilo. Jaz između generacija koji uvek postoji sada je dublji no ikada.
Još jedan razgovor koji sam juče čula bih bila slobodna da prenesem. Razgovaraju baka i unuka o smislu života i o tome šta je najvažnije u životu. Unuka koja ima 16 godina kaže kako je najbitnije provoditi se, putovati ako je moguće ni manje ni više nego u Dubai, kupiti nekoliko lokala i ništa ne raditi, obrađivati zemlju - ni slučajno. Baka samo što pokunjeno stiže da kaže da je njoj dovoljno ono što ima unuka je brzo i oštro preseče '' Ti, baba ne znaš šta je život ''.
Hm..
Sudeći po merilima i pravilima današnjih '' klinaca '' ova baka koju pominjem to i ne zna. Današnji mladi u Srbiji znaju otprilike oko 100 reči i u čemu je tajna života i uživanja.
Pošto sam htela da se osvrnem na gubitak koji srpski jezik doživljava završiću sa zavetnim rečima Stefana Nemanje. '' Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju...ne uzimajte tuđu reč u usta. Uzmeš li tuđu reč, znaj da je nisi osvojio nego si sebe potuđio...Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikad se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živeti u najvećem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmešaju, oni su kao dve vojske u bici na život i smrt. Dok god se u toj borbi čuje i jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna,kad počne da se dublje i više čuje jedan od njih, taj će preovladati. Najposle se čuje samo jedan. Bitka je završena. POSLE IZGUBLJENOG JEZIKA NEMA NARODA. Znaj, čedo moje, da ta bitka između dva jezika ne traje dan - dva, kao bitka među vojskama, niti godinu - dve kao ratovi među narodima, nego vek ili dva a to je za jezik tako mala mera vremena kao za čoveka tren ili dva. Zato je, čedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. '' Srpski vladar i svetac je rekao svoje kao neki prorok!
Zavladajmo jezikom svojim i zavladaćemo najjačom tvrđavom.