"Sasvim je jasno da je ludilo fenomen urođen svakoj dubokoj manifestaciji umetnosti."
Đorđo de Kiriko [Giorgio De Chirico],
časopis „Valori plastici", Rim 1919.
"K L I K !"
Nepoznata država. Nepoznat grad. Radna soba u jednom stanu u višespratnoj stambenoj zgradi u ulici nepoznatog naziva. 03:16. Petak. Nepoznat mesec. Nepoznata godina. Prostorija je, čini se, u kreativnom neredu - na radnom stolu su papiri, olovke, pita s mesom, otvoren jogurt u flaši; tu su i stolica, police za knjige, niski stočić i trosed. Na trosedu upetljan u kablove laptopa, skvrčen spava bloger. Na drugoj strani ćelav, nabildan i namršten čovek u ranim četrdesetim, odeven u crnu kožnu jaknu sedi na radnoj stolici u uglu sobe. U jednom trenutku ćelavi pogleda na sat, ustane, upali svetlo i otvori prozor. Bloger se probudi, ugleda ćelavog i ukoči se. Šok. Na licu mu se vidi da u tom trenutku nije u stanju da prozbori niti jednu jedinu reč - prosto zanemi od straha. Kroz otvoren prozor čuje se kako, negde dole, na ulici ispred zgrade, gradska komunalna služba prazni ulične kontejnere za smeće.
ĆELAVI: [Hladno. Profesionalno.] Da li ste Vi bloger koji dugo nije objavio tekst na blogu B92? [Bloger uopšte ne reaguje.] Shvatiću to kao „da". Proverite da li skazaljke na Vašem ručnom satu pokazuju tačno 23:55! [Bloger i dalje ne reaguje.] Da li ste gluvi? Brzo, bre! [Ćelavi pljesne rukama, bloger se trgne i izbezumljeno pogleda na sat. Tri su sata posle ponoći. Isto vreme pokazuje i sat na zidu.] Eto vidite gospodine, mi to odavno znamo ali evo i Vi sad zvanično znate da je pet do dvanaest. Razumete? Pet do dvanaest.
BLOGER: [Pokušava da prozbori. Bezuspešno.] Tr-tr-tr...
ĆELAVI: [Ne obazire se.] Gospodine, umete li Vi da psujete? [Pauza.] Pobogu čoveče, pitao sam Vas nešto. Pa Vi ste stvarno gluvi? [Bloger potvrdi glavom.] Gluvi ste? Zaista? Kako me onda čujete kad ste gluvi?
BLOGER: Ni-nisam gluv, um-umem d...
ĆELAVI: Naravno da umete, naravno da umete. Pitam se postoji li iko na ovoj našoj učitvoj planeti da govori a da to ne ume? Cool, gospodine, cool. A znate li da zbijate šale na tuđi račun, da se sprdate, da kritikujete, recimo?
BLOGER: [Još je u grču ali mu se otme.] Glu-glupo pi-pitanje. Pa to svako zna. [Ćelavi se namršti. Vadi se.] O-oprostite, ni-nisam tako mislio, mislio sam...
ĆELAVI: Tišina! Boli me kutnjak šta ste mislili. Poznat Vam je govor mržnje?
BLOGER: Da.
ĆELAVI: U čemu je onda problem?
BLOGER: Ne razumem.
ĆELAVI: Toliko knjiga oko Vas, čovek bi rekao - evo ga, jedan pametan, načitan intelekt a Vi ne razumete. Upitajte se, gospodine, imate li Vi pravo da ne razumete? Ako da, ko Vam daje to pravo?
BLOGER: Izvinjavam se, ja zaista...
ĆELAVI: Znate li Vi čoveče da imate mogućnost da pišete na Blogu B92?
BLOGER: Znam. Sad svako ima tu mogućnost.
ĆELAVI: Zbog čega onda tako dugo niste objavili tekst? Izgledate sasvim pristojno...
BLOGER: U poslednje vreme ja sam veoma zauzet...
ĆELAVI: Tišina! [Bloger se strese.] Nema potrebe da lažete, gospodine. To je bilo više retoričko pitanje. [Glup izraz lica.] To je bilo više retoričko pitanje, retoričko pitanje... Sad ste me zbunili, kako ide dalje? [Kao da "premotava".] Zbog čega onda tako dugo niste objavili tekst? Izgledate sasvim pristojno... Ah, da. Dakle, izgledate sasvim pristojno, poznato je da ste veoma obrazovani - znate da psujete, kažete da znate da lažete na mreži, da se skrivate iza pseudonima, da kritikujete, da vređate, da pretite - pa Vi čoveče vladate svim veštinama i znanjem koje je potrebno za jedan uspešan, zapažen i veoma čitan tekst sa više desetina preporuka. Ne kapiram, u čemu je problem? [Pravda se.] Nemoj pogrešno da me shvatis, ništa lično burazeru, ne interesuje mene, već moje šefove...
BLOGER: Ruku na srce, pa ja i nisam nešto nadaren za...
ĆELAVI: Niste nadareni? Za šta? Za...
BLOGER: Za pisanje.
ĆELAVI: Hah! Ko kaže?
BLOGER: Niko. Ja tako mislim.
ĆELAVI: Vi mislite? Vidi bogati, šta je ovo? "Ključ" Nataše Miljković? Vi mislite?! Hah! Nemate Vi pojma, čoveče!
BLOGER: Malopre ste tvrdili suprotno.
ĆELAVI: Malopre je malopre. Sada kažem - Vi ste jedna neznalica! Zapišite to sebi negde.
BLOGER: Dobro, ali samo da znate da ja više volim da čitam knjige nego blog, i više volim da čitam tuđe blogove nego da pišem svoj, u tom smislu ja...
ĆELAVI: Ne volite da pišete blog?
BLOGER: Ne.
ĆELAVI: A volite da čitate tuđe?
BLOGER: Da, ali i to stvarno retko, ponekad, onako usputno, kad imam vremena, recimo Mitrovića, mashhu, tu je i onaj kompozitor, kako se zove...
ĆELAVI: Dosta! Tuđe hoćemo, a svoje ne damo, je li? [Zamišljeno.] Hmm, kod mene ne piše tako.
BLOGER: Vi mora da ste pogrešili pa me zamenili sa nekim...
ĆELAVI: O no, no, gospodine, mi ne grešimo. Vi - da, ali mi - ne. Trenutak. [Iz desnog džepa jakne vadi ispisan papirić. Otvara ga i čita.] Imam ovde Vaš profil, kratko i jasno odgovarajte na pitanja! Ime mačke sestara Bogavac?
BLOGER: [Nije mu jasno.] Ime mačke sestara Bogavac?
ĆELAVI: Nisam tražio da ponavljate za mnom, već da odgovarate, razumete? Treba li da crtam? Dakle, kako se zove mačka sestara Bogavac?
BLOGER: Otkud znam.
ĆELAVI: Kako ne znate? Ovde kod mene piše da znate. Pravite se?
BLOGER: Ne, stvarno nemam pojma. Kažem ja vama - pogrešili ste.
ĆELAVI: Tišina bre! Ponudite odgovor!
BLOGER: Može pomoć?
ĆELAVI: Ne može, nismo na kvizu. Hristina. Mačka se zove Hristina. Minus. Idete li u teretanu?
BLOGER: Ne idem.
ĆELAVI: Vidi se iz aviona. Već sam upisao plus. Konzumirate li alkohol?
BLOGER: Ne.
ĆELAVI: Plus. Kafa i cigarete?
BLOGER: Džarmuš.
ĆELAVI: Šta „Džarmuš"?
BLOGER: Ne šta nego ko. Džim Džarmuš.
ĆELAVI: Ko je taj?
BLOGER: Američki režiser.
ĆELAVI: [Besni.] Koji sad bre Džima režiser, kakav Džarmuš, kakav NATO, kakva crna Amerika?! Pitam Vas lepo da li pijete kafu i pušite cigarete? Da ili ne?
BLOGER: Pa ne baš... kada sam u prilici uvek rađe popijem čaj ili čak instant supu, ako me razumete, znate ove sada male što mogu da se...
ĆELAVI: Tišina! Čoveče, ala Vi komplikujete. Vi strašno, strašno komplikujete. Odgovor glasi: „Da." Kapirate? Kažite lepo: „Da, pijem kafu i pušim cigarete"! Šta sad gledate, kažite samo: „Da, pijem kafu i pušim cigarete"!
BLOGER: Da, pijem kafu i pušim cigarete.
ĆELAVI: [Oraspoloži se. Okrene blogeru papirić.] Evo ga ovde, tačno! Plus. Vidite kako je jednostavno? Idemo dalje - jaffa keks ili medeno srce?
BLOGER: Medeno srce.
ĆELAVI: [Namršti se.] Medenjaci?!
BLOGER: [Uplašno.] Jaffa keks, volim jaffa keks.
ĆELAVI: Plus, dalje - Nin ili Vreme?
BLOGER: Vreme.
ĆELAVI: Kakvo Vreme bre?
BLOGER: Prohladno i kišovito.
ĆELAVI: Prohladno i kišovito?
BLOGER: Šta ja tu mogu, nemojte me tako gledati, takav sam, melanholik, volim jesen.
ĆELAVI: Čoveče, Vi mene zavitlavate? [Zagalami.] Sunce Vam Vaše, čitate li Vi Nin ili Vreme?!
BLOGER: Nedeljne informativne novine, ja kupujem Nedeljne informativne novine, jedva čekam svaki petak, petak ne mogu da dočekam koliko ih volim.
ĆELAVI: [Oraspoloži se.] Tako je, bravo, tačno, plus. Mogli ste reći i samo kratko Nin, priznao bih Vam odgovor. Dalje, Smak ili Bijelo dugme?
BLOGER: Dugme. [Ćelavi se namršti.] Smak, Smak, ljudi razvaljuju, pratim od prvog albuma.
ĆELAVI: Plus. Za koga ste glasali na prethodnim izborima?
BLOGER: Glasao sam za...
ĆELAVI: Ćutite! Dovoljno je. [Gleda u papir.] Da vidimo, sve plusevi, samo jedan minus. Dakle, izuzev Hristine svi podaci se slažu, Okej, pripisaćemo tremi, nema dileme - na pravoj sam adresi.
BLOGER: Ali...
ĆELAVI: Tišina! [Odloži papirić ali sa poštovanjem kao da odlaže Bibliju ili Ustav.] U redu, gospodine, sad ponavljajte za mnom: "Sasvim je jasno da je ludilo fenomen urođen svakoj dubokoj manifestaciji umetnosti."
BLOGER: Da ponavljam?
ĆELAVI: Da, ponavljajte.
BLOGER: Šta je to? Neka mantra?
ĆELAVI: Hajde, šta čekate, zinite čoveče, nemam celu noć na raspolaganju. Vrlo sam zaposlen, tanak sa živcima a i narod čeka. [Pokazuje na vas.] Idemo, ponavljajte, ponavljajte: „Sasvim je jasno..."
BLOGER: [Nesigurno.] Sasvim je jasno...
ĆELAVI: [Vrti u krug desnom rukom kao da diriguje horu.] ‘Ajmo,'ajmo, „...da je ludilo fenomen..."
BLOGER: Da je ludilo fenomen...
ĆELAVI: „...urođen svakoj dubokoj manifestaciji umetnosti."
BLOGER: Urođen svakoj dubokoj... [Opusti se.] Čekajte, ta rečenica... [Pauza.]
ĆELAVI: Šta s njom?
BLOGER: Odnekud mi je poznata...
ĆELAVI: Naravno da Vam je poznata. Malopre sam pročitao jedan pasus iz knjige koju ste čitali pre nego što ste zaspali.
BLOGER: Hah „Pečalbade"? Svetislav Stojanović? [Uzme prvu knjigu sa gomile i pokaže ćelavom.]
ĆELAVI: [Razneži se.] Jao, jel' to gos'n Sveta Черевићан?
BLOGER: [Ushićeno.] Da, da, njega sam baš čitao...
ĆELAVI: [Prijateljski.] Nemoj da serviraš, brate! Cool tip, čoveče, čak super cool tip. A jel' znaš da piše i dobre pesme? Uf, super cool pesme piše, moja Koviljka stalno visi na tom blogu, dobila skoro mailom od njega i zbirku „Muk Opsidijana"... [shvati da se opustio i raspričao, naglo se uzbilji i hladno, službeno odseče] ...ali ne! Nisu „Pečalbade" nego "Likovne sveske" br. 5 i 6 - izdanje Univerziteta umetnosti u Beogradu.
BLOGER: [Pucne prstima.] Heh pa da, Likovne sveske. A to, to o umetnosti i ludilu, ko je to rekao? Magritte? Man Ray?
ĆELAVI: [Hladno.] Mnogo me pitate. Neki Đorđe.
BLOGER: Đorđe?
ĆELAVI: Đorđe Krikić ili tako neka panika, š'a ti ja znam. Svi su oni isti. Bu-dale!
BLOGER: Aha, Đorđo De Kiriko, jao, jeste, da - „Ludilo i umetnost" napisao je De Kiriko, e, ali tekstove iz te knjige nisam čitao večeras, čitao sam ih juče ili čak prekuče, ovde su negde... [Počinje da pretura po knjigama.]
ĆELAVI: [Namršti se.] Juče, danas, prekosutra, u petak kad izlazi Politikin Zabavnik, svejedno čoveče, koga uopšte boli kutnjak za to - knjiga je ležala otvorena tu, na podu, pored troseda, dakle čitali ste ju, sad dovršite rečenicu...
BLOGER: [Prestane da traži knjigu. Trgne se.] Čekajte, a zašto?
ĆELAVI: [Iznenađeno.] Zašto?
BLOGER: Da, zašto? [Napokon se oslobodi. Hrabro.] Zašto da ponavljam tu rečenicu za Vama? Kakva je svrha toga? Ko ste sad Vi da mi naređujete? Šta Vi uopšte radite ovde u mom prostoru? Kako ste ušli, odakle Vam ključ? Kako ste se samo usudili? Ko Vas je ovlastio za tako nešto? I ko su ti Vaši šefovi koje pominjete?
ĆELAVI: [Sasvim mirno.] Vidite, dragi gospodine, Vi volite da čitate, a ja volim da pucam.
BLOGER: D-D pu-pucate? U š-šta?
ĆELAVI: Ne "u šta", već "u koga". U ljude, razume se. [Lagano povuče desni rub jakne u stranu taman toliko da mu futrola sa pištoljem postane uočljiva. Podigne ton.] POSEBNO VOLIM DA PUCAM U ONE LJUDE KOJI POSTAVLJAJU SUVIŠNA PITANJA!!!
BLOGER: „Sasvim je jasno da je ludilo fenomen urođen svakoj dubokoj manifestaciji umetnosti, sasvim je jasno da je ludilo fenomen urođen svakoj dubokoj manifestaciji umetnosti, sasvim je jasno da je ludilo fenomen urođen svakoj dubokoj manifestaciji umetnosti, sasvim je jasno da je ludilo fenomen urođen svakoj dubokoj manifestaciji umetnosti, sasvim je jasno..."
ĆELAVI: [Odmahne rukom.] U redu, dovoljno je, dovoljno! [Zagalami.] Tišina! Ćutite! [Bloger jedva ućuti. Drhti od straha.]
ĆELAVI: [Sedne, lagano opipa slepoočnice i na trenutak zažmuri.] Uh, već me boli glava od Vas čoveče... [Mrmlja nešto nalik na dečiju pesmu, tiho, za sebe ali dovoljno glasno da se razume. Imitira glas devojčice kao da recituje na dečijim priredbama. Bloger izbezumljen drhti.]
"Danac sjavi tvoja jutka,
kjsno ime sjavi,
ne bi bijo jepo
da ce zabojavi.
Ja joj zejim da je
pjati sjeća mnoga,
da joj ne otpadne
ni juka ni noga!
Bog joj dao mijne,
i dane i noci,
da joj niko nikad
ne iskopa oči.
Cika Jooova Zmaj."
[Otvori oči.] Upozorili su me da ste teški, ali baš ovoliko - priznajem - nisam očekivao. Ja sam, po svojoj konstituciji, znate, jedna vrlo, vrlo osetljiva osoba, neobično slabih nerava... Neće Vam smetati ako pripalim? [Vadi iz džepa kutiju Marlboro cigareta, ponudi blogera koji je i dalje potpuno van sebe. Pripali. Strasno uvuče dim.] Uff... [Smiri se. Pripoveda.] Vidite, gospodine, ja sam tu da Vam pomognem, i ma kako to Vama čudno i neverovatno zvučalo, mene su zaista po zadatku poslali da Vam pomognem da napišete tekst za blog. Dakle, tu sam radi Vašeg dobra. E sad, ko, zašto, zbog čega, ah znate, to je već duga priča.
Ko sedi na blogu u ove kasne sate, zbog čega mama daje veći džeparac sestri nego meni, zašto imam nos ogroman i ružan poput surle, niko me živ na svetu ne voli i nisam u stanju da sviram violinu kao Stefan Milenković, a tek koliki je put prevalila pudlica Viktora Igoa - sve su to sasvim, sasvim legitimna pitanja ali nije ni mesto ni vreme da tražimo odgovore na njih. U celoj ovoj priči, važno je samo da ćemo Vam mi pomoći! Kapirate? Gledajte samo svoj interes i biće sve cool, cool, strogo cool a možda čak i super cool! [Trgne se i pucne prstima.] Uostalom, dosta priče - dodajte mi taj Vaš laptop! [Bloger bez pogovora uzima laptop sa niskog stolića i dodaje ga ćelavom koji ga stavlja sebi na kolena. Bloger se trese.]
ĆELAVI: Konektovan? Aha, cool. Blog B92, tako. Šifra?
ĆELAVI: Opet ste gluvi? Pitao sam Vas nešto.
BLOGER: [Polako dolazi sebi. Opet počinje da muca.] Ši-Šifra¬? Za Fe- Fejsbuk?
ĆELAVI: Ne, bre, kakav Facebook, ko je uopšte pominjao Facebook? Pa vi ste totalno izgubljeni čoveče. Kažite mi Vašu korisničku šifru za Blog B92!
BLOGER: Iv-Iv
ĆELAVI: Šta Iv-iv? Ivkova slava?
BLOGER: Iv-iv-ivana..
ĆELAVI: Ivana? Koja sad Ivana? Ivana Brlić Mažuranić? Hej, alo, pitam Vas za šifru čoveče?
BLOGER: Iv-Ivana je ši-šifra.
ĆELAVI: [Drsko.] E „Ivana" nije sigurno. Mora biti barem jedan broj u šifri.
BLOGER: Pro-probajte „iv-ivana21" ili „iv-ivana22"...
ĆELAVI: [Potpuno iznerviran.] Da probam? Da probam?! Šta Vi mislite ko sam ja? Oliver Mlakar? Voki Kostić? Ja sam bre pro-fe-si-o-nalac, demonopata, pornokrata, Gorgona Meduza, negativni heroj, razvratni okrutni bog - ne pada meni na pamet da probavam! Zamislite Vi, gospodine moj dragi, da ja probam da pucam u nekoga. Recimo u Vas? [Izvadi pištolj, repetira ga i uperi u Blogera.] Hah?
BLOGER: [Sklupča se na trosedu i vrišti.] Jao, nemojte, nemojte molim Vas!!!
ĆELAVI: Hah? Hah? Kako bi to samo izgledalo? Probam malo da pucam u Vas. [Spusti pištolj.] Pa to čoveče nije profesionalno, pre svega nije kulturno - to je kontrakulturno, antikulturno, to je čak anti kontra anti kulturno! Zapamtite, ja ne probavam, ja ili pucam ili ne pucam, ili kucam ili ne kucam - trećeg nema! Zar Vi niste u stanju da zapamtite svoju šifru? [Pokazuje pištoljem na knjige.] Pamtite imena svih ovih idiota slikara a ne pamtite vrlo praktične stvari!
BLOGER: Im-ima ih pu-puno...
ĆELAVI: Dabome da ih ima puno, svet je pun idiota. Još pišu knjige o njima. Znate, ti idoti koji pišu knjige o idiotima su idioti na kvadrat, pa onda idioti koji izdaju knjige idiota koji pišu o idiotima su idoti na kub i vi idioti koji to čitate i pamtite... vi ste četvrti stepen čoveče! Razumete? Četvrti stepen za Boga miloga!
BLOGER: Mi-Mislio s-sam na ši-šifre, njih ima puno.
ĆELAVI: Ma sta to pričate?
BLOGER: Ju-jutjub, džimejl, pa pa se-sendit, tu je i maj-maj spejs, linkt, pa sad i fe-fejsbuk...
ĆELAVI: E to ne znam. Vi kao slobodan građanin ove države, imate potpunu slobodu da koristite Vaše vreme kako Vi naj...
BLOGER: ...Skajp, koristim povremeno i Yahoo i onaj servis za besplatne poruke...
ĆELAVI: Dosta bre! Samo da znate, imamo mi i šifru, gospodine, imamo mi i šifru ako treba. Upamtite: mi sve znamo! Gde mi je onaj papir? [Vrzma se i traži papirić. Pronalazi ga.] Aha. Okej, šifra, ukucam... Ne radi?