Prošlog ponedeljka probudio sam se u gostinskoj sobi moje litvanske saradnice, negde na periferiji Vilniusa. Posle prelepih i ne tako toplih petka i subote, uporna skoro-jesenja kiša nam je umalo upropastila posetu znamenitostima juga zemlje i njenog glavnog grada. Soba je bila okupana žutom svetošću. Sjajno - sunce se raduje mom poslednjem prepodnevu u Vilniusu! Šta bi više poželeo pasionirani amater fotograf?
Kad, ne lezi vraže. Sa druge strane prozora čekala me gusta istočnobaltička magla. Tek tada sam shvatio zašto su u ovoj i drugim zemljama severa Evrope veliki prozori obavezan deo građevinskog planiranja a sve sobe obojene jarkim, najpre žutim bojama.
Odmah sam naglasio svojoj domaćici: Gražina, ako hoćeš srećno da živiš, udaj se negde što bliže Mediteranu. Prihvatila je savet - momci, primam kandidature!
Srećom, magla se ubrzo razišla pa mi se pre podne smilovalo i podarilo mi nekoliko lepih sunčanih sati za obilazak grada.
***
Kućeći se u Ženevi, obijao sam pragove mnogih agencija za mrcvarenje nesretnika kojima je potreban najam stana i posetio desetinu ponudjenih smeštaja, od golubarnika i pregrađenih pasaža do nikada dostupnih kutaka za uživanje sa pogledom na čuveni skokovod.
Jedan od stanova imao je mnoge pogodnosti, ponajviše to što je bio bukvalno iza ugla moje kancelarije. Međutim, ono što mi je odmah upalo u oči je da je celom svojom dužinom bio okrenut suncu. Za Balkanca je to veoma nesretna situacija koja obećava barem pola godine čvarenja i celodnevno-noćnog dahtanja u znoju tela svog. Kad sam se požalio svom gimnazijskom drugu koji sastavi 30 godina u gradu banaka i satova, dobio sam jednostavan i ubedljiv odgovor: E, moj Šile, ti ćeš se ovde zaželeti sunca!
Srećom, izmače mi ta krletka a Fortuna me nagradi izuzetnim kutkom u živahnoj studentskoj ulici u kome sunce zagreva moj prelepi balkon tokom popodneva.
***
Ovaj život je stvarno nepravedan. Dok je nekome podario obilje sunca koje prži i pretvara dan u skrivanje od užarene lopte koja pije mozak i prži sve vidljivo, drugima je ostavio večitu borbu za svaki zrak koji se probija kroz oblake. Rekli su mi da je u Londonu dovoljno da sunce ogreje da se svi izuvaju i skidaju do majica, ako-može-na-bretele. Islanđanka Margret kaže da kad počne leto, za njih negde s kraja maja, ona spakuje sve svoje čarape i ne vadi ih do septembra. A sastavismo par noći kasnog jula na temperaturi ispod nule sa vetrom koji brija skoro kao Vedat. Ne smeta im ni da spavaju po celonoćnom suncu, koje samo nehajno dotakne horizont i odskoči od mora kao da ne želi da skvasi nogice.
U isto vreme, srećan je onaj koji ima mermerni pod u svojoj kući na Sredozemlju. Poslovi u polju u našem kraju obavljaju se u pet belih zora, kad petlovi tek počnu da se meškolje. Debeo hlad je najbolje mesto za zaleganje, i to već od sredine prepodneva, kada zapadni svet tek stiže na posao. Oj, javore, javore, ti si drvo najbolje. Lozica je nezaobilazan deo doksata i verandi. U modernim stambenim saćima, klima uređaj je osnovna kućna potreba, odmah iza mašine za pranje veša i šporeta (dobro, moža se bori sa TeVelizorom za prestižno treće mesto). Kad pogledaš one kućerke beduina ili pigmeja, vidiš da su prozori-puškarnice u debelom sloju zida od blata koje se spržilo samo od sebe jedini način da se pronađe skorivšte od jare.
***
Jesen sve ovo ispegla. Pogotovo ona zlatna, miholjska. Evo je za neku nedelju.
Uživajmo u međuvremenu u blagodetima Sunca, sve dok ono ne reši da obraduje Ćileance, JAfrikance i Ozije i pobegne dole-ispod.
I da si Merlin Monro...