Što veći expert to gora prognoza?

Koliko ste puta čitali političke analize iza kojih su stajali eksperti iz određene oblasti? Riječ ekspert svakom od nas, il' bar većini, odista uliva neku vrstu povjerenja, zar ne? Sa druge strane, koliko puta vam je palo na pamet da ste i vi, kao politički il' ekonomski laik, mogli prognozirati isto, ili možda čak i bolje? Politički analitičari iliti raznorazni eksperti, doduše neki od njih, smatraju njihov "dar" ne samo "božijim davanjem" već obavezom da isti dar prezentuju široj javnosti, ili političkim liderima, dakako za platu. Ako se dotični ekspert ne kladi iliti ulaže novac na svoje prognoze, gubitka nema sem naravno njegove vlastite reputacije? Na kraju, je li i ta reputacija ugrožena? Ekspert uvijek može reći "ma desiće se, vjerujte, samo je pitanje vremena"!

Profesor psihologije Philip Tetlock nakon 20 godina istraživanja koje je rezultiralo knjigom "Expert Political Judgment" (proglašena 2006 kao najbolja knjiga u sferi političkih nauka) došao je do zaključka koji je šokirao sve sem, kažu neki, poznavalaca ljudske psihologije.

Naime ovaj profesor političke psihologije zaključio je nakon dve decenije istraživanja da ljudi koji sebe nazivaju ekspertima, ljudi čije se izjave citiraju u novinama, učestvuju na okruglostolskim seminarima, oni koji rade kao savjetnici pri vladama ustvari nisu ništa bolji od nas.

"Kad su u krivu rijetko kad snose odgovornost za pogrešne prodikcije, a još rijeđe i priznaju da su u krivu".

Naći ce stotinu razloga zašto se njihova predviđanja nisu obistinila. Isti repertoar opravdavanja koje bi imao svako od nas i ništa manje nisu spremni da razmotre vlastita stajališta/uvjerenja samo zato jer su, eto, zaboga pogrešili. Za razliku od "experata", obične ljude niko i ne pita za mišljenje, a još manje bi ih neko platio. U svojoj knjizi koja je izazvala priličan bum Philip Tetlock tvrdi da oni analitičari/eksperti koji se često pojavljuju u javnosti i predstavljaju kao takvi upravo su najmanje pouzdani u poslu kojim se bave. Tačnost ekspertskih predviđanja, kako tvrdi ovaj profesor, je u negativnoj korelaciji sa samopouzdanjem koje dotični ekspert posjeduje i ono što je, bar po mom mišljenju, najšokantnije, sa količinom znanja/informacija.

Čekaj, stani malo. Pa zar oni sto imaju više informacija ustvari greše više u svojim prognozama? Dobro, i ja umijem da budem i sumnjičav i ciničan oko analitičara te raznoraznih eksperata, al' nije li ovo ipak malko previše?

Možda je profesor Tetlock i cinik i sumnjivac, ali njegova knjiga je ipak rezultat dvadesetogodišnjeg istraživačkog rada.

U ovom projektu učestvovalo je 284 ljudi koji se profesionalno bave političkim i ekonomskim analizama i prodikcijama. Počeo je tako što ih je pitao za prognozu događaja koji se neće ili pak hoće desiti. Prognoze su bile iz sfere gdje su dotični ispitanici važili kao eksperti, ali isto tako prognoze oko stvari tj tema gdje nisu bili eksperti.

Hoće li doći do nenasilnog završetka aparhajda u Južnoj Africi?

Hoće li Gorbačov biti smenjen u državnom udaru?

Hoće li SAD ući u rat u Persijskom Zalivu?

Hoće li se Kanada raspasti? (Mnogi eksperti su mislili da hoće.)

I tako dalje, i tako dalje. Sve u svemu, kad je istraživanje završeno 2003 godine eksperti su ukupno dali 82.361 svojih predviđanja.

Profesor Tetlock također je konstruisao pitanja čiji odgovori su trebali dati sljedeće informacije:

Kako su eksperti došli do svojih zaključaka?

Kako su reagovali kad su se njihove prognoze dokazale kao pogrešne?

Kako su prihvatali nove informacije koje su bile kontradiktorne sa njihovim stajalištima na kojima su bazirali svoje prognoze ?

I na kraju, kako su ocjenjivali mogućnost da prognoze od ljudi koji drugačije misle budu ustvari tačne?

Kad su slova prevedena u brojke tj dati odgovori u statistiku, rezultati nisu bili ni malo impresivni:

Prosječno svaki ekspert je imao manju tačnost nego da su na tri pokušaja imali tačnost od nevjerovatno malih 33%!!

Što bi se narodskim jezikom reklo: I ćorava kokoš jednom od tri puta pogodi zrno, a eksperti ni toliko. Autor knjige i profesor političke psihologije nije bio ništa manje oštar u ocjeni eksperata poređujući iste sa, doduše, nekim drugim životinjama:

"Human beings who spend their lives studying the state of the world, in other words, are poorer forecasters than dart-throwing monkeys, who would have distributed their picks evenly over the three choices."

Ako već ovo saznanje nije dovoljno zapanjujuće šta reći za ostale zaključke knjige kao naprimjer da prognoze nisu bile dramatično pouzdanije ako su ih davali ljudi koji važe kao eksperti u datim sferama od prognoza koje su davali ljudi koji recimo i nisu bili specijalisti na zadate teme.

Kažu da su ovakva saznanja samo šokantna onima koji slabo poznaju ljudsku psihologiju. Priznajem da sam bio šokiran čitajući ovu knjigu. Oni pak koji poznaju ljudsku (samim tim valjda i političku) psihologiju kažu "Na zapadu nista novo"!

Jeste li ono što predstavlja problem kod eksperata ustvari problem nas kao ljudskih bića: Previše zaljubljeni u svoju intuiciju i baš mrzimo kad smo u krivu?

Odkud ono da čak ako više stvari/informacija znaju da im prognoze ne moraju biti pouzdanije vec  naprotiv? Muči me to; šta ću sa onom izrekom "The knolidge is power"? Onda Tetlock daje objašnjenje. Nije dobro znati malo, al' nije dobro ni znati previše. I opet jedna ljudska osobina. Ljudi teško prihvataju da nisu u pravu; još teže mjenjaju svoja stajališta. Što više informacija to više mogućnosti za "dokaze" da smo ipak u pravu dok se, naravno, informacije kontradiktorne našim stavovima lakše ignorišu ako ovih drugih "naših" imamo više.

Sjetih se sad onog stiha: "Lako ću slagati ljude al' kako ću slagati sebe?"

Neki eksperti, čini mi se, imaju manji problem sa sobom nego sa drugima. Što bolje slažu sebe to zvuče uvjerljivije drugima.

Tetlock naravno ne smatra sve eksperte totalnim neznalicama. Neki su ipak bolji od drugih.   O tome neki drugi put, a do tada razmislite kad vam se sljedeći put na tv ekranima, na stranicama dnevnih novina ili magazina predstave ljudi koji važe za poznate i priznate eksperte.