Deca su dobila besplatne školske knjige.
Juče ujutru uz prvu kafu (u doba dana kada mojoj popustljivosti nema granica) sačekalo me na vratima dnevne sobe četvorooko razgaćeno saopštenje otprilike ovog sadržaja: iz razloga početka školske godine, a na ime (valjda) odštete, kupujemo robota koji se zove Tribot. Srećom, robot se očekivanim i nepogrešivim meandriranjem dečijih želja uskoro pretvorio u malog psa, a sa malim psima, hrčcima i bebama-orlovima uspešno izlazim na kraj već oho-ho godina.
Tako je počeo dan.
A u danu - škola.
Za nekoga ko ne polazi prvi put u prvi razred bila sam - pa, skoro sramno ganuta. Ako mi je za utehu (a nije), nisam bila najgora: ja bar znam da su cvikeri za sunce još od doba praskozornog monolita jedan fini višenamenski izumetak koji u nekim situacijama ne treba skidati sa očiju, bez obzira na iskušenja, te stoga za razliku od ostalih mama nisam izgledala cmizdravo nego tek... (ode ovo u pogrešnu stranu) - pa, kakogod.
I tako.
Tokom priredbe pokušala sam infračulnim roditeljskim skenerom da utvrdim koja učiteljica je u onoj gomili osmehnutih predodređena za moju Tiku, i naravno, pogodila sam. Sama priredba je bila tako-tako, isti tekstovi i iste pesme i isti skečevi, ponosan direktor, ponosni roditelji, zblanuta deca - ništa mi nije promaklo i sve sam videla i sve sam čula, samo da bih makar privremeno skrenula pažnju sa užarene grudvice emocija na mojoj desnoj strani: ona se pretvorila u oči i strah i ćutanje i nekakvo ustreptalo podnošenje svega.
I prvi put otkako se rodila nisam znala kako da joj pomognem.
Posle su ih prozvali i odveli u učionice. Mi smo čekali i pušili i pušili, a onda je i naša gnjecava roditeljska gomila pripuštena unutra, i odjednom su deca bila - đaci, veseli, ponosni, rasterećeni, i to je bilo to.
A na klupama: školske knjige.
~ Mali čovek grabi preko crte ~
..............................................................................................................
I sad, pošto sam se otresla viška neočekivanih osećanja, imam par pitanja.
Prvo je lične prirode i promrmljano u bradu - šta ce škola pružiti jednom kooperativnom i urednom detetu prihvatljivo natprosečnih sposobnosti? Moj rat sa školskim sistemom do sada je bio lokalnog karaktera jer preobilje, kao glavna osobina starijeg deteta, nije nešto što nailazi na podršku, i sa time sam pomirena. Ovo je, međutim, nešto drugo, jer na školi nije da se upinje i znoji vec samo da pokaže malo dobre volje. Videćemo.
Drugo pitanje (glasno i veoma ljutito): dokle će se ovde smatrati normalnim i prihvatljivim odvijanje nastave po smenama? Društvo deci duguje minimum pristojnosti a popodnevni časovi remete svaki aspekt njihovog života. Najskromniji spisak dečijih prava ih (časove, ne decu) prepoznaje kao neprimerenu, neprirodnu i maltretirajuću pojavu i neverovatno je (a pritom, o gle apsurda - i veoma shvatljivo) mirenje sa stanjem stvari koje se smatra normalnim samo zato što postoji.
Svim srcem se zahvaljujem Saši Raduloviću i Gordani Čomić. Verujem da je veliki broj mama i tata mogao da ispuni potpuno specijalne želje svoje dece i da su se mnoge očekivane i sanjane Princeze, Spajdermeni i Vinipuovi našli na pernicama i rancima upravo zahvaljujući akciji besplatne podele knjiga za prvi razred.
(Za ao)