natrčao sam letos na otprilike ovakve likove u vozu na relaciji NS-BG. ne znam da li pod uticajem eseja valtera benjamina, ili iz ko zna kojih pobuda, doživeo sam senzaciju u kojoj sam video ove momke, na prvi pogled bezazlene i, tako, upuštene u dobroćudni razgovor sa putnicima u vozu kako, eto, "ljudi ne razumeju ОБРАЗ, а ОБРАЗ је jedna čestita organizacija kojoj je stalo do srbije i srpstva dok je mediji prikazuju kao zločinačku i fašističku organizaciju i unose samo nemir među ljude i šire netoleranciju prema ОБРАЗ-u"... dakle, uleteo sam u senzaciju u kojoj sam video ove momke u otrpilike sličnim uniformama, naoružane, kako idu kroz voz legitimišući ljude, dok one koji im se učine kao nepodobni skidaju sa voza i šalju posebno opremljenim za tu namenu šinobusom u nepoznatom pravcu...
dobro, možda je to bio i samo neki moj trip potpomognut prevelikim uživljavanjem u benjaminov esej i čudnom koincidencijom pojave obrazovaca u istom mahu u istom vagonu, uglavnom osetio sam strašnu nelagodu i sišao iz tog voza i sačekao drugi, poslovni, koji je za razliku od ovog putničkog duplo skuplji mada podjednako tako stiže u beograd nikada, posle tri sata smlavljivanja na letnjoj jari i na izuzetno nekvalitetnim šinama; iako je usled nerealno duplo skuplje karte poslovni voz osiromašen za prisustvo šarenolikog srpskog nižestaležnog puka.
skoro da sam zaboravio na taj događaj, ali me je podsetila na njega ova informacija o ogromnoj količini policajaca koji će čuvati paradu ponosa, da se ne bi ponovio onaj događaj od pre par godina, kada su bezazlene moralne grupice proganjale paradere u nastojanju da im batinama izbiju nemoral iz glave... sećam se tu i priče prijateljica iz filharmonije koje su uspele da šmugnu u zgradu kolarčevog univerziteta i nekako uz pomoć domara zaključaju vrata, dok su čestiti mladići pred zaključanim dverima kolarčevim pekićevski besno uzvikivali da će im jebati majku lezbejsku pre ili kasnije. na sreću, bes je otišao drugde svojim putem i devojke su prošle nepovređeno kroz čitav memento mori.
ono što je mene, međutim, relativno zaprepastilo - kažem relativno jer, da ne budemo dvolični, u srbiji ne postoji više ništa što me može preneraziti i cela zemlja je jedan neverovatni pogon kojeg pokreće faktor "sve je moguće"; koliko su ovi klinci, uopšte ova pojava crnouniformisanih, postali jedna savršeno opuštena i normalna pojava kod nas? nema ih mnogo, istini za volju, video sam ih samo na još jednom mestu pored ove senzacionalne scene iz voza - na železničkoj u beogradu. potpuno marginalna pojava. ne postoje organizovano. nemaju uporište ni u kakvim institucijama sistema. usamljeni frikovi lutalice. nipošto u vladi, a tek ne u crkvi. oni su jedna izolovana, marginalna pojava. kada zatvoriš oči i ponovo ih otvoriš, njih neće biti više. srbija je jedno divno, progresivno društvo i u njoj uopšte ne žive orci u utrobama ekonomske depresije.