u razredu 5/1.
Stevan je mali, simpatični dečak poluduge kose koji je ove godine pošao u peti razred osnovne škole. Danas smo imali čas Građanskog vaspitanja ali to ga nije sprečilo da me obavesti kako je on već naučio prvu lekciju iz istorije koju sam im predavala prošle nedelje. Predavala sam im osnovne pojmove prošlosti i vremena, i on je već sve zapamtio. A danad sam morala da im predstavim osnovne pojmove građanskog vaspitanja i to je išlo već malo teže. Napisala sam im na tabli koje su to odlike uzornog građanina i oni gledaše u tablu sa čuđenjem i to u reči ' kompetentan ' i ' tolerantan '. Nekako uspem da im to objasnim pa stigosmo do pojma ' diskriminacije ' i dok sam to pojašnjavala moj Stevan Sinđelić je nešto dobacio učenici romske nacionalnosti. Ja nisam tačno čula šta joj je rekao ali sam po izrazu njenog lica razabrala da je u pitanju vređanje po nacionalnoj osnovi a čula sam da ona govori ' Ja nisam Ciganka nego polutanka '. Zamolim Stevana brzo da se izvini, najbrže što može i on me je poslušao i i izvinio se; međutim, sada je mala Romkinja povređena toliko da ne može da prihvati izvinjenje i reče mu ' Šta imam ja od tvog izvinjenja? '. Jedan malo inteligentniji učenik mi je tad rekao: ' Nastavnice, on treba da se izvini a da zaista to i misli '' . Ja se složim sa tim i rešim da to za sad ostavimo da prođe kako je prošlo. Nadam se da ćemo vremenom uspeti da naučimo malog Stevana Sinđelića šta je to diskriminacija. Neće valjda brukati svog slavnog pretlka. Imaću priliku jer su se učenici masovno opredelili za Građansko vaspitanje umesto za veronauku a poznato je da sami biraju: građansko ili veronauka. Odabrali su i sad će da me čuju. Ubeđivali su oni mene kako prošle godine ništa nisu radili na časovima Građanskog vaspitanja nego su samo pričali nešto što nema veze sa tim i crtali dok je tadašnja nastavnica nešto pisala za sebe. Rekoh im ja da mene to ne zanima i da će kod mene bar naučiti značenja osnovnih pojmova građanskog društva. Eto, sad moram da čistim i tamo gde je neko pre mene načinio veliki propust.
Inače, u slobodno vreme Stevan Sinđelić gaji golubove visokoletače, ima ih pet stotina, a bogami poseduje i golubove pismonoše. Moraću sledeći put da ga pitam šta simbolizuje golub.
Dakle, nije strašno stanje u školi u kojoj radim ali naravno može biti bolje.
Škola nije mogla da ostane ostrvo tolerancije u moru nasilja i to je sasvim jasno svakome ko malo bolje razmisli. Ne bih da opravdavam decu, samo pokušavam da analiziram i dam nekakvo, bilo kakvo objašnjenje.
'' Škola više nije mesto mentalne discipline, nego neka vrsta centra za dnevnu brigu o deci, društveni skup u kome se provodi vreme u ritualnim igrama i zabavama, koje neprimetno upoznaju sa znanjem i veštinama spoljnog sveta '' - citira u svojoj knjizi ' Obrazovanje i devijantno ponašanje ' sociolog dr Dragan Koković A. Milera i njegovo delo '' Dosada i nasilje ''.
Nasilje ( mentalno i fizičko ) je postalo '' estetika '' i '' etika '' doba u kojem živimo.
Znamo svi da nasilje podstiču masovni mediji, naročito televizija, posredstvom koje su deca svedoci užasnih ratova, ubistava, terorističkih napada, masakra. . .Posmatranje ovakvih scena vremenom otupljuje i dovodi do stanja ravnodušnosti.
Ovo televizijsko pokolenje dece ( da ga tako nazovem ) značajno se razlikuje od prethodnih jer je njihov život bio natopljen banalnošću, agresivnim reklamama i slikama zla. Naročito je tužno što je ovo pokolenje svedok kako se tobože pravednost može postići i putem nasilja. Na njih se obrušava toliko obilje realnog i imaginarnog nasilja da oni često i ne pokušavaju da odvoje istinu od besmisla. I takve učenike u školi sačekaju nastavnici koji deluju kao da su izgubili kompas i propuštaju da svojom zrelošću postanu im obrazac a ujedno i kontrolori sebe samih. Sve češće se govori i o lošim međuljudskim odnosima u školi i među samiim nastavnicima.
Društvo, brže - bolje kritikuje svoju školu i to ne baš uvek dobronamerno i konstruktivno, nego neretko demagoški, prebacujući na nju odgovornost za pojave i procese koji su izvan njenog uticaja i domašaja. I to čini dok u učionicama, naspram katedre koja odavno više nije nimalo viša od đačkih klupa ( ne znam da li je to iko zapazio i zaključio simboliku toga? ) , s koje, zbog mizerne plate, apatičan nastavnik predaje po parcijalno reformisanim nastavnim planovima i programima, a u đačkim klupama danas sede učenici prepušteni nerazumevanju roditelja, ulici i njenim zakonima među kojima je neretko i kriminal.
U tim i takvim okolnostima, zbog jedinice u dnevniku ili bilo čega drugog, sevne neartikulisana, neusmerena i nekontrolisana snaga ne više tako malog, a još nedovoljnog broja godina. Posle toga svako čuđenje i zgražavanje, bar onih nadležnih i upućenih, deluje prilično licemerno, jer taj šamar sve nijh trebalo bi više da boli nego onog ko ga je primio, jer je njima mnogo više upućen.
Kad nas je nasilje učenika nad nastavnicima još uvek izolovana pojava. U svetu odavno nije tako; tako u školama u SAD trećina nastavnika razmišlja da napusti nastavnički poziv, a u stručnu terminologiju je čak uveden pojam ' sindrom tučenog nastavnika ' ( ukoliko ova informacija nije tačna molim da me neko ispravi ). I dok nam je Amerika daleko, Slovenija nije, a u njoj je 44 odsto nastavnika, još pre pet godina, bilo izloženo nasilju u školi, a 14 odsto od tog broja i povređeno. Naša statistika kaže da je vređanje ili batine od učenika ili njihovih roditelja trpelo prošle godine u našim školama 3 od 4 nastavnika.
I ko to koga šamara?
Svi svakoga.
U začaranom krugu.
Ja ću se sa svojim Stevanom Sinđelićem već nekako izboriti ali ja sam samo jedna.
Šta rade ostali?