Piše: Boban Stojanović
Ovo je jedan veoma, veoma intimni tekst.
Ako se zgražavate ličnih ispovesti raznoraznih ličnosti po glamuroznim nedeljnicima, u TV emisijama ili preko pikantnih (auto)biografija, onda je bolje da nastavak ovog teksta ne čitate.
Ne znam, da sam na vašem mestu ne bih... sada, kako god...
U malograđanštini postoji određeni šarm!
Posebno ako je dozirana sa merom, ako je koketna i ako dolazi sa neke, nazovimo to, bezazlene strane.
Moja baba, poreklom iz stare zaječarske porodice, volela je da sedi sa svojim drugaricama zaječarkim, na zaječarskom Skveru i posmatra prolaznike. Imale su sasvim malorađanski nevine i gotovo po Nušiću krojene komentare:
- Eno ga doktor Risitć – prvo za sebe, a potom naglas – Dobar dan doktore! – pa opet za sebe – E, mogla je žena da te opegla malo. –
Taj šarm provincijskih baka na kome sam odrastao, koji se gasio tokom devedestih, ovih, nultih godina, od petooktobarske revolucije pa na ovamo, ogrubeo je, otupeo i počeo da vređa.
Elem, iako je to tema za kulturologe, sociologe i ostale analitičare društvenih kretanja, biću slobodan da primetim da je nušićevska malograđanština nestala, da je nema, da nema njenog šarma niti njenog ironičnog naboja... Niko od nas, ili hajde da kažem većina, nije lišena tog oslobađajućeg osećanja zavirivanja pod tuđe bunde ili eksponiranja svojih, ali, sve dok je to na granici dorog ukusa.Apsolvirali smo Sveto Trojstvo: Koka-kolaMarlboroSuzuki, silikone, avione, besna kola, zlatne lance sa krstovima da ubiješ konja, šanersku robu, nameštaj mesing-staklo, prvi redovi na modnim revijama Verice Rakočević,šetanje modnih časopisa najvišeg ranga – tek da budemo viđeni!
Sve te površne pojave spakovali smo odavno u zaborav, složili se da je to, naprosto, strašno.
Sada smo malograđani jer se zgražavamo nad tim, i onda postajemo novi anti-malograđani koji postaju postaju najrazornija sila ovog već razorenog društva.
Evo, jedne slike u prilog tome.
Avgust u Beogradu. Knez Mihailova se dinsta na 35 stepeni Celzijusa. Ispred mene lagano korača par. Ona u teget kostimu, On, naravno, u skupoj garderobi, skupim cipelama, oboje sa ekstra skupim naočarama.
No, detalj – njena Versace torba. Povelika torba, u formi nesesera, boje onog-belog-od-eurokrema. Svaka ivica okovana je metalom u boji zlata. Ne znam za gde je ta torba, ali Njoj je bila za pokazivanje i dokazivanje moći.
Dakle, On, Ona i njena tobra hodaju Knezom. Ona je nosi na koliko je to god moguće dalje od sebe, kako bi zauzela što veći prostor, kako bi pokazala svoju Versace torbu. Nema nikakve radosti u tom nošenju, kao što verujem nema radosti ni u kupovini te iste torbe, ona je tu da nam pokaže kako je njena vlasnica ima.
Svaki fancy izlog je bio njihov, što me je dodatno smaralo na već pomenutih 35 stepeni, te sam se zaputio do omiljene mi knjižare (ova je konstatacija na ivici da bude malograđanska, ali je zaista bilo tako). Kroz minut dva u istu knjižaru, gde na ljubazno pita je prodavačice šta traže, On kroz zube, i gledajući je kroz sunčane naočare sa zlatnim drškama procedi: Hana Arent, Ajhman u Jerusalimu. Prodavačica pogleda, kaže da je knjiga rasprodata, našta On, pogleda Nju: ’Ajde idemo!Ona kaže: Sačekaj! – blaženo odloži svoju Versace torbu na knjige, kroz prste propusti neku knjigu o arapskoj princezi, vrati knjigu, prenaglašeno uze svoju Versace torbu i zajedno sa Njim izađe iz knjižare.
Na to, prodavačice se upitaše, poluglasno: Ko li su ovi!
E, ti OVI su oni koji su uspeli da se putem starih obrazaca (koje redovno pljuju jer pripadaju komunizmu), preko svih svojih kanala i kanalčića (demokratskih), infiltriraju u sve što može da nosi naziv demokratsko, građansko, moderno, urbano...
To je neki čudan demokratski sloj koji zahvaljujući svojoj demokratičnosti i partijskoj poslovnosti uspeva da održi svoje pozicije, bilo na privatnim ili državnim funkcijama.
To je neki polupismeni sloj stanovništva koji ne ide u svoje selo, jer toliko ne može da prihvati svoje korenje.
To su je onaj odveć regrutovani sloj koji obeležava svoju teritoriju slaveći slave, Božić, čitajući knjige Ljiljane Habjanović Đurović, kojima je Brana Crčević super...
To su oni koji se smeju svemu što neki ministar kaže, čak i kada nije smešno, ministarsko dupe lepo miriše, i što smerno celivaju ruke popovima na Sajmu Knjiga, Narodnoj biblioteci, na svim ostalim važnim, sekularnim skupovima.
To je, nažalost, vodeća društvena elita, upakovana u morbidnu tabloidnost svojih malih života, elementarne nepismenosti i upakovanosti u konformizam.
Još je veća žalost, što ta, takva elita nema odnos ni prema čemu. Ona zna sve floskule o demokratiji i ljudskim pravima, ali je ne interesuje narastajući fašizam, ni istina o Srebrenici, ni siromašni oko njih.
Gore pomenuta Hana Arent bi se u grobu prevrnula da može da čuje kakvi saučesnici u neodgovornosti društva kupuju traže njene knjige, da bi ih stavili na policu uz večno obrazloženje: Evo, baš čitam Hanu Arent!. Tako se izoluju od svakog potraživanja komentara, od bilo kakve diskusije.
Imati stav o nečemu, psovati, imenovati nekoga ili izreći neku tzv. nepristojnu reč, nije malograđnaski. Malograđanski je nemati objašnjenja zašto ne psujemo.
Ili, kao što je to lepo primetila jedna ovdašnja operska diva, koja kaže da opera ima posetioce, ali da nema publiku, da više ne dobija cveće nakon nastupa, kao i da u prvim redovima uglavnom vidi one koje gleda na TV i u novinama dok se bore za očuvanje svog (ne)legalno stečenog bogatstva.
Boban Stojanović
Fotografije: KRIJN VAN NOORDWIJK