Gospođu Veru trebalo je naći na drugoj strani Manhattana. Iako je vjerojatno razvikaniji od zapada, East Side me nikada nije impresionirao. Moguće da kvart ne poznajem dovoljno dobro ili je u pitanju tek predrasuda prema kojoj tu (pogotovo na Upper East-u) živi previše ljudi koji ne znaju kud bi s novcem, vremenom ili sobom. Djeluje hladno i distancirano. Atmosfera, ljudi...sve je drugačije.
Našla sam se ispred restorana. Kroz staklo razabirem da su svi u kravatama.
Dok sam se nećkala da li da uđem ili ne, razmišljajući da li sam dovoljno fino obučena, plavokosa žena je izašla pred mene:
- Stigla si? Pa ja se tebe sjećam! Uđi...
Ja je prvi put vidim, ali me predstavila kao svoju prijateljicu. Iskusni barmen je klimnuo i pitao šta pijem.
- Bijelo. Nekakvo...I trust you!
A ja vjerujem njemu - odgovorio je pokazujući na pripitog čovjeka u prugastoj košulji - on nabavalja vino.
Gospođa s moje lijeve strane prekinula je konverzaciju:
- Oh, I heard so much about you (kad prije? Tek sam sjela...).
You're famous. Can I get you a glass of champagne? (Famous? Ajme. Šta je sad ovo?)
Okrenula se prema barmenu
- let me get her something. She is famous! (tu se već počinjem pitati tko sam )
Alfredo se smijuljio:
- već joj točim vino. Šta se guraš?
Nije se gasila. Upoznala me sa mužem, prepričala nekoliko zadnjih provoda, nabrojala butike, hvalila pedikera i kozmetičara, ne skidajući onaj blesavi "američki" osmjeh. Kad je odverglala svoje, oboje su se ispričali, presretni što su me napokon upoznali i ostavili svoj kontakt da se obavezno javim.
Alfredo je odnekud stvorio pržene masline.
Napokon da malo popričam sa Verom, kad me se već neotkud sjeća...
Jedna od onih gospođa za koju ne znate da li ima 50 ali je "puno prošla" ili 60, ali se dobro drži, neko je vrijeme gledala ispred sebe. Imam svežnjić za nju - nije bila doma već više od 20 godina.
Planira negdje oko Božića i boji se kako će to izgledati:
- čuj, oni valjda misle da meni sve raste na grani. Moja rodbina, brat pogotovo...Prevario me za neku lovu, ljetuje u mojoj vikendici, dovodi prijatelje, kad god nazovem priča kako je investirao u ogradu. Pa nije valjda kuća postala njegova ako je stavio ogradu? Nek je lijepo skine, natovari na leđa i zabije si je u dvorište. Pa nek je ima. Svake godine šaljem pakete...i nitko ni hvala. Nije meni teško, ali niti hvala. Jedno pišljivo hvala! Kad dođu tu, sjede u stanu koji ja plaćam, jedu iz mog frižidera jer jadni nemaju novaca, da bi se vratili iz grada sa nekakvim glupim sunčanim naočalama za 200$ jer je to kao - jeftino. A doma...zoveš ujutro - ništa ne rade, zoveš u podne - ništa ne rade, zoveš popodne - isto. Zoveš za vikend - negdje se provode. A ja ispadam budala.
Ne znam da li mi je bilo više žao što ima problema s rodbinom ili što poznajem taj takozvani „raste na grani" osjećaj i točno znam o čemu priča.
Nastavili smo o našim ljudima koji su svojevremeno otišli trbuhom za kruhom. Pričali smo o situacijama kad su se neki od njih našli sa svojim prijateljima iz djetinjstva nakon 50 godina.
Kradom je brisala suze, a ja sam se pravila da ne vidim.
- čuj, gladna si...sigurno si gladna. Šta ćemo jesti?
Stari, daj još vina
Inspirirani vinom i večerom, skrenuli smo u veselije teme, pročešljali poznata lica, zadržali se na dogodovštinama iz, sada već zatvorenog restorana (neki su gosti otišli sami, a neke su „ljubazno ispratili" kad su procijenili da je vrijeme) u kojem ova žena i ovaj barmen rade već više od 20 godina. Bilo je tu tračeva, svađa, bračnih i vanbračnih zavrzlama, čudnih ljudi i svakojakih poslova.
Kako li izlaze na kraj s "uštogljenom kremom"? Čini se da se zapravo jako dobro zabavljaju...Prodaju i Portafino.
- Ne znaš šta je Portafino? To je kad me umišljene, dokone babe (bez obzira na godine) pitaju koje vino imamo. Onda im mrtav hladan kažeš - večeras, samo za vas - Portafino.
I znaš da sve klimaju kao da su baš to tražile "...pa naravno...portafino...krasno vino".
Alfredo je završio obračun i pripalio cigaretu.
Na trenutak sam pomislila da sam doma, a onda sam se sjetila da se ovdje već dugo ne puši. Čitao mi je misli:
- You are family.
Napokon je i sebi natočio piće.
- Meaning - You open your mouth, I cut your head off!
Vrijeme je da idem. Ovi ljudi su na poslu od 10 ujutro.
Pitaju me da li da zovu taxi ili idem na subway, pošto nisam iz kvarta.
Subway? Taxi? No way!
Parkirala sam na trećoj aveniji.
- Ali ti si daleko! Zašto se ne preseliš negdje bliže?
- Daleko? Ma doma sam za čas...
Obožavam 3rd avenue. Zeleni val i izazovni "slalom" s taksistima, k tome noću...o čemu ovi pričaju?
Rastali smo se kao prijatelji koji se poznaju cijeli život.
12: 39 - ulazim u auto
12: 55 - palim komp.
New York je opet ispao selo. ; )