Ove godine, udarne javne manifestacije onoga što neki nazivaju „Prvom" i „Drugom" Srbijom deli samo nedelju dana razlike. Da li to znači da su se konačno približile jedna drugoj? Fraza o ideološkoj, kulturološkoj, vrednosnoj i kakvoj-sve-ne podeli na dve Srbije je već uveliko izlizana, ali izgleda da je jednako aktuelna. Mada mi se isprva nije tako činilo.
Zaista sam se obradovao kada sam čuo da desničarke organizacije Dveri i Srpska mreža kao odgovor na organizovanje Povorke ponosa pozivaju na uzdržavanje od fizičkog, pa i verbalnog nasilja. Za razliku od destruktivnog i ofanzivnog načina suočavanja sa neistomišljenicima, kako je to bilo 2001. godine, ove organizacije su ponudile drugačiji i odgovoran model nastupa u javnosti - odlučili su da se ne bave pukom negacijom ideja neistomišljenika, već da nastupe sa pozitivnom promocijom sopstvenog svetonazora. Pomislih, eto naznaka rađanja slobodne države: da niko nikom ne psuje mater, ne poziva na linč, na progon, na smrt, na zatiranje semena i plemena... Nego različite društvene grupe sprovode svoje političke agende i organizuju podršku društva za ostvrivanje ideala u koje veruju. Jedni organizuju Porodičnu šetnju, drugi Povorku ponosa, treći štrajkove solidarnosti itd. Čak sam mislio da se pojavim na toj Porodičnoj šetnji, da podržim ovakav pristojan način zastupanja stavova, bez ulaženja u rasprave na relaciji tradicija-progres, porodica-pojedinac, nacionalno-mundijalno, sveto-profano... Izgradnja političke kulture pre svega znači izgradnju odgovarajuće forme političkog i društvenog delovanja, gde se spor svodi na sučeljavanje mišljenja, a ne psovki i kamenica.
Međutim, onda sam video saopštenje i izjave organizatora u kojima se navodi da nije poželjan dolazak pripadnika LGBT populacije, jer se to smatra provokacijom... Ali šta bi onda značio moj odlazak tamo?
Kada bih otišao na ovu šetnju, ne bih se razlikovao od onih belaca koji su ulazili u „whites only" restorane, niti bih se razlikovao od onih Evropljana koji su mirno gledali žigosanje Jevreja i Roma tokom nacističke okupacije. S druge strane, paradoksalno, organizatori ove šetnje bi se (s punim pravom) bunili kada bi se na nekom javnom skupu reklo nešto kao: „skrećemo pažnju pravoslavcima da ne provociraju svojom pojavom".
Pomenuto saopštenje Organizacionong odbora Porodične šetnje je načelno lepo sročeno, poziva se na odsustvo nasilja, skandiranja, vređanja i bilo koje vrste nedoličnog ponašanja, navodeći da agresija „nije deo tradicionalnih vrednosti". Međutim, onda dolazi rečenica: „Posebno je jasno kakve vrednosti promovišemo Porodičnom šetnjom i zato skrećemo pažnju pripadnicima LGBT populacije da ne dolaze i ne nastavljaju sa svojim provokacijama u tom kontekstu, jer ni mi ne želimo da provociramo".
Dakle, dve Srbije ipak postoje. Deli ih više od sedam dana razlike između njihovih skupova. Za mene su osnovne ideje oba skupa nesporne: ulaganje u razvoj porodice i ostvarivanje univerzalnih ljudskih prava (da ne ulazimo sad u njihovu razradu). Forma zastupanja dvaju osnovnih ideja je takođe vredna podrške: miran skup, bez napadanja neistomišljenika. Ali vrag leži u siticama, a one život znače. Tako se potkrala jedna „sitnica", koja je na čitavu Porodičnu šetnju bacila sasvim drugačije svetlo. Ozbiljno reći za pripadnike određene nacije, vere, seksualne orijentacije ili rase da je njihovo prisustvo nepoželjno, samo zato što su pripadnici date grupe, predstavlja čin stvarne segregacije. Segregacija je više od pukog odsustva dijaloga između dvaju grupa, a u ovom konkretnom slučaju, ona je pokazatelj jaza koji deli takozvane „Prvu" od „Druge" Srbije.
Meni je i dalje drago što se Porodična šetnja održava, čime ujedno daje model nenasilnog zastupanja sopstvenog pogleda na svet i predstavlja prvi ozbiljan pokušaj kanalisanja destruktivne energije i nasilničkog diskursa raznih ekstremističkih grupa koje se pritom kunu u tradicionalne vrednosti, krst časni i slobodu zlatnu. Pripreme šetnje su se ticale rada na programskoj sadržini skupa, izgledu dugačke maršrute, promociji u javnosti, a nije bilo problema u prikupljanju podrški javnih ličnosti. Najosetljiviji deo priprema je bio prevencija moguće politizacije skupa, koja bi odgovarala nekim strankama. Dok pišem ove redove, Porodična šetnja uveliko traje. Od Hrama Sv. Save će stići do Kalemegdana, gde će deca učesnika šetnje moći da posete Zoološki vrt Vuka Bojovića, tinejdžeri će gledati predstavu o dilemama vezanim za abortus „Srećan ti 18. rođendan mama!", a svi će imati priliku da se druže sa pesnicima kod crkve Ružica. Čvrsto verujem da će šetnja proći u mirnoj atmosferi, bez napada na njene učesnike nasilnim uzvicima, a kamo li kamenicama i bakljama. Oko njih neće biti potrebe za kordonima oklopnika. Uveče će mirno doći kući i posle večere gledati na vestima kako je njihov skup protekao dostojanstveno i civilizovano. Nevidevši pritom nikakav paradoks u naglašenoj napomeni organizatora da je prisustvo građana drugačije seksualne orijentacije nepoželjno i da se smatra provokacijom.
U nedelju 20. septembra će u 11h početi Povorka ponosa na Platou ispred Filozofskog fakulteta. Dalja maršruta šetnje se ne objavljuje u javnosti, što je mera predostrožnosti tokom ozbiljnog planiranja bezbednosti skupa. Povorka će biti zaštićena kordonima oklopljene policije koja u potpunosti sarađuje sa organizatorima, a posebna pažnja se posvećuje bezbednom odlasku učesnika nakon završetka marša. Sigurnost učesnika čini najvažniji deo planiranja Povorke ponosa 2009. Prof. dr Zoran Dragišić je izradio Studiju bezbednosti, ministar Ivica Dačić je preuzeo odgovornost za obezbeđivanje skupa, portparol tužilaštva Tomo Zorić je najavio da će goniti izgrednike, ministar Svetozar Čiplić, državni sekretar Marko Karadžić i zaštitnik građana Saša Janković su svojim savesnim zalaganjem u velikoj meri doprineli da sve tehničke pripreme proteknu u savršenom redu i da država napokon stane u zaštitu svojih građana. Prvenstveni ciljevi ovogodišnje Povorke ponosa su da se održi, da se održi bezbedno i da država prihvati sve svoje građane bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju, ili kakvu drugu različitost. Dakle, ovo će biti politički skup par excellence, koji zaista podseća na prvi LGBT Pride koji je održan pre čitavih 40 godina, a ne na redovno veselo slavljenje različitosti u današnjim svetskim prestonicama, od kojih se razlikujemo. Ovde baš i nema razloga za slavlje ili paradu, zato se i zove Povorka. A na skup su dobrodošli svi, bez obzira na rasu, nacionalnost, veroispovest, zdravstveno stanje, pol ili seksualnu orijentaciju, pod uslovom da ne stoje s motkama i uzvicima mržnje s druge strane kordona.
Razlika u praktikovanju sloboda je ključna razlika između Povorke ponosa i Porodične šetnje, a dramatičnost oko pripreme Povorke ponosa je ključni razlog zbog kog Belgrade Pride treba da se održi i podrži. Do sada je pređen dalek put. Neki novi vinovnici „Prve" Srbije čine ozbiljne korake u formulisanju i ostvarivanju odgovornije političke agende, čime se udaljava od huliganskih grupa i ekstremnih organizacija. Na taj način za svoje istomišljenike izgrađuje novu paradigmu nastupa u javnosti, a „Druga" Srbija bi ove napore trebalo da prepozna i konstruktivno podrži. Međutim, izgleda da je potrebno još vremena. Tek potpuno odsustvo segregacije, drugih vidova diskriminacije i diskursa nasilja, čini preduslov za isceljenje ove famozne shizme koja drma Srbiju.
Nadam se da će sledeće godine u ovo vreme organizacija i atmosfera Porodične šetnje biti takva da i ja poželim da dođem na nju. Takođe, nadam se da će društvene prilike biti takve da Povorka ponosa ima kulturno-umetnički, a ne prevashodno politički sadržaj. Na kraju, želim da verujem da će to biti indikatori mogućnosti izgradnje jedne nove, drugačije, „Treće" Srbije, u kojoj je moguć bezbedan i argumentovan dijalog neistomišljenika, bez obzira na njihovu pripadnost, poreklo i lična opredeljenja.