Razgovor sa jednim velikim ljubiteljem životinja:
ONA: Ja ne podržavam ubijanje životinja.
JA: Kupuješ li meso?
ONA: Kupujem.
JA: Znači, podržavaš ubijanje životinja.
ONA: Ali ne, ne razumeš, ja ne podržavam ubijanje životinja.
Ali da krenem od početka, redom koji naslov nalaže. Vegetarijanci me nerviraju na dva načina, prvi je tipičan za njih i vegan(c)e a drugi je specifično lakto-ovo-vegetarijanski.
#1: Žale se da su ljubitelji mesa uvek tako neprijateljski nastrojeni prema njihovom izboru. Ovo se odnosi na one koji meso ne jedu iz etičkih razloga. I, šta očekujete? To što vi ne radite iz etičkih razloga ljubitelj mesa očito radi, tako da mu samim svojim izborom govorite da ne odobravate njegov, neetički izbor. Ako je moj izbor da ne pljačkam i ne ubijam iz etičkih razloga, kakav odnos i kakvo mišljenje mogu imati o osobi koja to radi? Uopšte ne morate da propovedate vegetarijanizam, dovoljno je što ste vegetarijanac iz etičkih razloga da bi se mesojed-svaštojed sa kojim razgovarate opravdano osetio na meti kritike. Zato me nervira kada vegetarijanci tvrde "Ali ja ne kritikujem njihov izbor, zašto oni kritikuju moj!" Već samim svojim izborom kritikujete njihov izbor, pomirite se sa tim i trpite odbrambenu paljbu.
#2: Na ovaj način me nerviraju vegetarijanci umerene provenijencije (konzumiraju životinjske proizvode osim mesa) koji smatraju da je njihov način ishrane moralno ispravan i blag prema životinjama, čak javno i vatreno propovedaju prava životinja (Morisi), i zgodno odbijaju da se obaveste o tome šta se dešava sa suvišnom teladi koju krave moraju da otele da bi počele / nastavile da daju mleko, ili sa kokama nosiljama posle godinu ili dve kada prestanu da nose jaja svaki dan pa njihovo držanje u tu svrhu vlasniku farme postane ekonomski neisplativo. Jedna reč kojom se to može opisati je licemerje.
Mesojedi pate od slične dobrovoljne iluzije, što je ilustrovano u dijalogu sa početka i nervira me preko svake mere. Životinje su tako divne i dobre, mnogo ih volimo, ne volimo ljude koji ne vole životinje, a tek što su ukusne! Koju životinju najviše volite? Jagnjetinu, prasetinu ili piletinu? Još jedna ilustracija je slučaj jagnjeta koje su odgajili učenici jedne škole u Engleskoj, onda su rešili da ga prodaju, pa su onda postali strašno uznemireni jer im je predočeno šta će se dalje dešavati sa jagnjetom. Roditelji se naravno bune, jer deca valjda treba da misle da meso koje svakodnevno jedu raste na drvetu. Može li jedno prosto pitanje: ako vas uznemirava pomisao da životinje koje toliko volite umiru nasilnom smrću da biste vi uživali u svojim dekadentnim zalogajčićima, zašto o zašto nastavljate da ih jedete? Ne, nije neophodno za zdravlje, ovo je XXI vek, zna se dovoljno i o prednostima i o rizicima i jednog i drugog načina ishrane, i jedan i drugi mogu biti zdravi i nezdravi, i jedini suplementi koji će vam biti potrebni kao striktnom vegetarijancu su vitamin D (sunčajte se) i vitamin B12 (za vas će ga proizvoditi bakterije u laboratoriji, umesto u životinjskom probavnom traktu). Ili odaberite da se ne obavestite o zdravom i neškodljivom načinu da se ne jedu životinjski proizvodi, nastavite da volite životinje, i da volite da ih jedete, i lamentirajte kako avaj, morate to da radite jer se drugačije ne može. Li-ce-me-ri.
Smatram da ubijanje životinja nije etično. Bez toga se može, i ono što je nama prolazno zadovoljstvo ukusnog zalogaja ne može se meriti sa onim što životinja gubi zbog toga, najvredniju stvar koja se može izgubiti, sam život. I baš me briga zbog toga. Sebična sam i meni je moj zalogaj bitniji. I ne smeta mi moja sebičnost, niti se zbog nje posipam pepelom, niti tražim providna opravdanja zašto, eto, moram da jedem meso. Ne moram, ali hoću. I niko ko radi to što ja radim nema pravo da se nazove ljubiteljem životinja, ma koliko pasa/mačaka/etc imao.