Pitaš li se zašto neki ljudi niti porodično šetaju,niti paradiraju a na kraju krajeva i ne razmišljaju o tome?Da li su oni zaista ravnodušni i društveno neaktivni?Da li zaista njih ništa ne boli,ništa ne zanima?Možda oni imaju neke druge prioritete.Pitaš li se ikada koje?Gubljenje vremena?Ko ima toliko vremena da bi ga gubio?
Postoje prioriteti u životu svih nas.Moj prioritet je da se izlečim.Niko nikada nije pričao o diskriminaciji epileptičara.Šta bismo mi trebali da radimo?Ljudi kojima na čelu ne piše da boluju.Ljudi koji piju lekove svaki dan na bazi sedativa.Ljudi koji trpe svakodnevno uvrede.Ali smatra se da epilepsija nije bolest od koje se može umreti,pa zašto joj onda davati prostora?Kako ne može?Ako ja padnem pod točak autobusa,šta je drugo nego sreća to što sam preživela?Ako padnem pod kola nekih,nepoznatih ljudi i oni me u napadu stave u svoja kola i odvedu u Urgentni centar gde sam se probudila nakon,ne znam koliko vremena,šta je to nego moja sreća što sam pala pod kola divnih ljudi?Ako dobijem napad u autobusu,na ulici,na Slaviji. . .šta je ako ne sreća to što sam ostala živa?
Takođe,sam i na fakultetu dobijala napade u laboratorijama,pa i tu sam imala sreće.
Međutim,kada je reč o nekim ozbiljnim stvarima gde treba biti čovek,tu već pljušte samo uvrede i poniženja.U gimnaziji,kada sam se vratila sa raspusta,profesorka srpskog me je pitala:"Marijana,jesi li imala napad?" odgovorila sam:"Jesam",ona će:"Kako kad nemaš ni briga ni obaveza?" Misli da sam dobila napad na njenom času zato što je strašan profesor.Ma daj!Pri tom je bila prva koja je izletela iz učionice i samo izvirivala i pitala ljude iz razreda da li se napad završio.Bolje da ne napišem šta mislim o njoj.Kada sam trebala da idem na matursku ekskurziju razredna je zvala moje roditelje da dođu u školu kako bi im predala primerak plana puta koji će odneti mom tadašnjem doktoru da ga pročita i kaže da li ja mogu da idem na tu ekskurziju.Direktorka koja je tu bila dobacila je da ne treba,u principu,decu razdvajati.Na žalost,profesorka srpskog se našla na hodniku i uspela mojim roditeljima da kaže:"Nisam joj ja dala epilepsiju,vi ste je sa epilepsijom rodili."Pa,ako mene vređaš na časovima,nemoj kad prvi i jedini put vidiš moje roditelje i njih tako da vređaš.A,da ne zaboravim,razredna je uspela da dobaci mojim roditeljim kako ostali profesori misle da je nehumano od roditelja što traže da se takvo dete vodi na ekskurziju.Izvinite,kakvo?Kakva sam to ja kada me uvek tretiraju kao ostale,uz dodatna vređanja određenih profesora a sada. . .
Jedna devojka koju sam srela u čekaonici kada sam bila na kontroli sakrila je kad je trebalo da se ide na apsolventsku ekskurziju da ima epilepsiju.Ipak,makar je i krili,epilepsija se ne da sakriti.Dobila je napad.Reakcija njene profesorke je bila,kakva će to ona biti vaspitačica kad ima epilepsiju.Veoma inteligentno,nema šta.Jedna devojčica je tražila da joj se vrati lek ali ne u preteranoj dozi kako ne bi imala napade a da joj ne drhte ruke jer mora da svira klavir.Imala je koncert te večeri.Da,ima lekova od kojih drhte ruke.To su i na faxu kad sam pila taj isti lek,Eftil,primetile sve kolege,posebno u laboratoriji.Ni na faxu nisam bolje prošla.Doživela sam da mi se jedna asistentkinja čak i podsmeva.Ja sam malo sporija zbog tolike količine lekova koje pijem.Dok sam na kolkovijumu pisala koncept dobacivala mi je opaske u vezi sa brzinom pisanja.U fazonu,da me ne prozove da odgovaram dok ne napišem koncept.U to vreme sam pila tri puta dnevno lekove,pa sam morala da u jednom delu termina izađem gricnem nešto na brzinu i popijem lekove.Tako mi se desilo da mi je rekla kako u tom terminu ne mogu raditi vežbu,zbog toga što sam izlazila,kao da sam se celu večnost zadržala.
Kamo sreće da se sve 'neprijatnosti' završavaju među običnim,fakultetski obrazovanim ljudima.Imala sam problema i sa zdravstvenim radnicima.Bila mi je zakazana operacija zuba na oralnoj hirurgiji.Kada sam to jutro došla na operaciju,stomatolozi su rekli da ne smeju da me operišu bez dozvole lekara,pa da dođem sa njom sledeće nedelje.Moj otac se razljutio k'o ris.Pozvao je doktora na mobilni i pitao ga da li je u ordinaciji.Izdrao se na sve redom a potom otišao po to parče papira.Doktor je pitao tatu dok je pisao 'odobrenje' za operaciju da li su mu tražili i broj cipela da im napiše.Bilo mu je potpuno nelogično to što traže odobrenje za operaciju,kao da ne zanju šta je epilepsija itd.
Ima još toliko toga.Ja sam sad samo deo svojih emocija ovde izbacila.
O tome da svih lekova ovde nema i da se nabavljaju iz inostranstva,da se svaki čas menja procedura prepisivanja lekova kojih ima ovde,kao da mogu da ih zloupotrebim-ma oni meni na žalost trebaju,da ne pišem.Prava noćna mora je i nabaviti lek.
Zaista,i ta porodična šetnja,kao da nije normalno da porodica prošeta i parada(samo ne znam da li će i marširati) su mi bes,a ne neophodnost.
Niko tebe ne pita s kim spavaš.Zašto dizati ovoliku prašinu?Šetnju nazivati paradom i uključiti u to sve institucije?
Što se tiče angažmana javnih ličnosti da sve protekne u najboljem redu i da ne bude nasilja na paradi,pitam se samo da li su ikada videli reklamu koja se vrtela za film cenjenog autora Dušana Kovačevića "Profesionalac".Replika iz filma koja je odabrana kao 'jako interesantna' da privuče gledaoce u bioskope bila je:"A da nemaš ti napade epsi-lepsi?"Možete misliti kako se oseća neko u seriji napada kada to čuje u svakom reklamnom bloku,a tek njegova majka.I to niko nije osudio.Čemu ta replika uopšte,a pogotovu u reklami.Ni mediji nisu reagovali nepuštanjem ovoga,i šta sam ja (i ostali koje je ovo potresalo) trebala da uradim?Ništa,izdigneš se iznad svega toga.Jedino što ne znam iznad čega su se izdigli oni što su šetali i oni koji će paradirati?Nemam ja ništa protiv,ali nisam čula nijednu iskrenu ispovest homoseksualca o uvredama,poniženjima,uskraćenim pravima na normalan život,nemogućnosti objektivne,da nešto urade.Sve se završava na ljudskoj gluposti i frau Gabrijelama iz komšiluka."A,ma šta reče,homoseksualac?I ju!"Da je iko od njih doživeo što ne samo epileptičari nego i neke druge grupe u ovom društvu,ne bi na TV-u bili bahati,u jednoj emisiji baš i bezobrazni,mada zaista verujem da nisu svi takvi već da ih pogrešni ljudi predstavljaju.
Kada nešto boli,sa najbližima deliš tu bol i boriš se za svaki novi dan.Želiš da pobediš bol i osvojiš sreću.Radiš na tome.Nemaš vremena da se inatiš(a ovi skupovi su inaćenje i ništa drugo).'Neprijatelj' ti je bol-cilj ti je da ga pobediš.Energiju usmeravaš ka tome i ne ostaje ti je za ovakve stvari.Zato nikada niste videli skup epileptičara,a među njima je mnogo talentovanih ljudi u svim oblastima i fakultetski obrazovanih.Njihova okolina obično najmanje voli to što nisu intelektualno osakaćeni.Tuga me hvata na kontroli kad vidim sve nas i kad čujem razne,razne priče.Mi nismo krivi za to.
Nije niko kriv za ono što je i što mu je dato,ali zamislite kada bismo se svi u grupe rasparčali. . .
I ja,I ja I ja I ja I ja sam diskriminisan!