»Osećam se kao Noa«, izjavio je jutros sabajle Žmu, pokušavajući da ponovo zatvori oči i pobegne od stvarnosti, koja ga je gledala kroz osam pari očiju, ako ne računamo moje i detinje. Ja svoje čestito otvaram tek kada je jasno da je dan sasvim stao na noge, a deca odlaze u školu kao rudari. Ova, samo naizgled versko spoznajuća, Žmuova izjava izazvana je već sedmim nastavkom naše kućne serije, vaspitno-zabavnog karaktera, u kojoj samo fale gepardi sa kožnim problemima i gnuovi koji, pobrkanih nogu, vire iz usta krokodila.
Naime, kao što je široj javnosti poznato, a sve zarad mojih ekstrovertnih pismenih potreba da drukam familiju gde god stignem, naša proširena porodica se sastoji od tri deteta, dve mačke, jednog iskukanog od strane Princeze kučeta i nas dvoje. Pri čemu Žmu svako jutro zapali od kuće i vraća se uveče, a ja ostajem da jurcam decu i životinje, iste hranim, razvozim, pelcujem i uopšte opslužujem na sve do sada poznate načine, mada ni inovacije nisu isključene. I da molim bogu da mi ne šalje tako često državne delegacije, koje em moram da ganjam naokolo, em da ih pismeno propraćam. A, mogao bi malo i da smanji doživljaj sa ovdašnjim događajima, jer izveštavam svaki božji dan, ko da sam u Bejrutu. Mada, boga nešto nagluvo reaguje na moje kukulevčenje. Ko za kvaku da se drže, ima li ikoga u Srbiji ili svi tutnje po Sloveniji, dok se ovde i inače dešava kao za opkladu. Lepota jedna. O pisanju i knjigama da ne govorim, to ćemo tek da popričamo.
Kako je naša kuća otvorena svim dobrim ljudima i životinjama, tako smo privremeno fasovali i komšijsku mačku, kojoj sam ja kuma. Daklem, Komšije su otišle na more, a macu Milicu smo sledovali na čuvanje i brigu. Upravo tim povodom, Žmu se već sedmi dan rasanjuje praćen budnim pogledom osam pari očiju, od čega je jedan polovičan, jer pripada kučetu Ikiju, kome je dlaka kudrava već tako izrasla da ćemo od njega uskoro moći da pletemo zimske džempere, što mu lako utiče na pogled na svet. Druga tri para očiju pripadaju mačkama, među kojima se ističe Marica, crna kao oblačna noć, koja shodno svojoj istorijskoj reputaciji gleda umiljato kao Lucifer kome je stigao previsok račun za grejanje.
Pomenuti odbor za buđenje budno prati svaki naš pokret i ovacijama, što mjaukanjem, što mahanjem repom, pozdravlja naše vraćanje u realnost, sa ispoljavanjem svojih prehrambenih potreba. Tu negde Žmu beži u kupatilo i mene ostavlja sa čoporom gladnih životinja, od kojih bi i doktor Dulitl dobio lakši nervni slom i produženi vikend u nekoj banji zatvorenog tipa.
Nahraniti pomenuti životinjski album nije ni malo jednostavna stvar i u njoj Žmu odbija da učestvuje, jer to prevazilazi njegove kućne organizacione sposobnosti.
Daklem, mačka Marica jede brikete i to isključivo u kupatilu, kome se zatvore vrata, da se dotične hrane ne bi dohvatio i mačak Budimir, koji ima alergiju na grinje. Zato Budimir jede na balkonu, eksplicitno svežu hranu, ali balkonska vrata moraju da se zatvore da se te hrane ne bi dočepao vazda gladni pas Iki. Isti mora da jede samo hranu za male pse, inače će da preraste svoju veličinu i postane mamut pudla. Istovremeno treba nahraniti i komšijsku Milicu, koju tim povodom zatvaram u manji toaletni čvor, ne bi li tako sprečila ostatak barke da joj pojede porciju. Taman kad to uradim, sanitarka Marica je već pojela svoju hranu i nervozno grebe po kupatilskim vratima, dok Budimir nasrće na staklo na balkonu. Iki je već polizao i cvetiće sa činije iz koje jede i na gotovs čeka priliku da se brzinom munje provuče kroz vrata balkona, sa kog treba pustiti Budimira i smlavi sve što je namireni mačak ostavio. I dok ja pokušavam da Ikiju otmem podmetač za Budimirovu hranu, jer je prošlom Iki već izjeo nalepnicu i dva ćoška, gostujuća mačka Milica počinje da cvrči u veceu. Što je za nju prilično glasno iskazivanje zahteva za puštanje, jer Milica inače komunicira manirom zlatne ribice. Otvara ružičasta usta, ali tona nema.
Kada je cela ekipa nahranjena, čeka me šetanje Ikija, ne bi li barice i gomilice napravio van stana. Shodno tome i druženje sa komšijskim kučkarima, koji su me otvorenih ruku i repova, primili u svoje društvo.
Naravno da je Princeza u školi. Naravno da ja moram da čuvam Ikija. Naravno da sam ja znala da će i Iki da mi padne na dušu.
Naravno da se Iki upravo popiškio, jer ovo pisanje traje duže od njegove bešike...a stiže i vreme za ponovno hranjenje. Budimir već urla kao da godinama nije ništa okusio. Naravno da Marica dežura pored kupatila, shvatajući strateški značaj tog dela stana, dok Milica tiho zevka pored drugog mokrog čvora, čekajući da neko uhvati zlatnu ribicu i poželi tri želje od kojih je jedna u njenom čančetu.
»Naravno«, kaže i Žmu i briše iz stana čijim bi vratima, svakim narednim danom i životinjom, umesto našeg prezimena sve više pristajala tablica – Noa .