I dok sam razmišljao čime započeti svoj BLOGOglagoljivi cyber-život, primetio sam da je upravo ovde nedavno reaktuelizovana tema turbo-folka, lošeg ukusa, (ne)kulture i ostalih "demona" devedesetih godina prošlog veka. Setio sam se, takođe, jednog starog teksta koji sam napisao (zajedno sa prijateljem koji je želeo da ostane anoniman), a koji je bavi kritikom kritike -- ili pre "kritike" -- turbo-folka. Budući da je ostao prilično neprimećen, evo prilike da ga ponovo pročitamo, sa distancom od nekoliko godina, uz sveže priloge novih remek-dela "novokomponovane narodne muzike", kako je glasila benigna fraza osamdesetih za ono što će, bar tako kritičari kažu, postati "maligna metastaza". Kako stojim na poziciji da je upravo turbo-folk jedini značajni kulturni produkt Srbije i dan danas, to vas pozivam da u ovim prilozima uživate -- pa i zaigrate, zašto da ne? -- a da tekst ispod prokomentarišete. Ukoliko želite, naravno.
Prvi pozdravi.
NACRT ZA KRITIKU KRITIKE TURBO-FOLKA
Sociološki govoreći, sa dozom ležernosti spram stroge naučne klasifikacije, postoje dve društvene grupe, u čijim diskursima je artikulisana kritika fenomena RTV Pink, kao i fenomena "turbo-folka" (Pri tome ne treba izjednačavati RTV Pink sa turbo-folkom, budući da se ti fenomeni ne mogu jednostavno svesti jedan na drugi. Znak jednakosti se, međutim, može legitimno postaviti između onoga što se popularno zvalo "pink-kultura" i turbo-folka). Prva grupa predstavlja tzv. drugu Srbiju, odnosno anti-ratne aktiviste, uglavnom pripadnike nevladinih organizacija i nezavisnih medija, ali i dela "građanski" opredeljene tzv. "opozicije", koja je, danas, aktuelna vlast. Njihova "kritika ideologije" RTV Pink, odnosno turbo-folka, svodi se na dva opšta mesta:
1) Estetika RTV Pink je neukusna, ona predstavlja degradaciju "dobrog ukusa", što predstavlja deo opšte "degradacije vrednosti", odnosno, "krize morala", koja je uzrok svih ostalih kriza (ekonomske, političke), dakle, krize nad krizama. Međutim, ova "kriza estetike", kao posledica "krize etike", istovremeno je i njen uzrok, budući da je tzv. "mladoj generaciji", umesto "pravih vrednosti", RTV Pink nametnuo "kulturni model", ovaploćen u pojedincima i pojedinkama, koji "brzo žive", vole skupa kola, uživaju u (luksuznom) provodu, više ih zanimaju modne revije nego npr. pozorište, i, naravno, komercijalna muzika, nego Mozart i Bach;
2) Ovakav "kulturni model" smišljen je u konspirativnoj kuhinji bivšeg režima, da bi se "narodu" odvukla pažnja sa političkog polja i mogućeg subverzivnog angažmana u odnosu na samu vlast, a sve da bi se ponudila kompenzacija za svakodnevnu bedu po principu "što manje hleba, to više igara".
Branka Sovrlić -- OPASNA ŽENA
Drugu grupu kritičara RTV Pink, odnosno turbo-folka, čini "nacionalna inteligencija":
1) Turbo-folk (odnosno, RTV Pink, kao njegov promoter) predstavlja degeneraciju izvorne srpske muzike, odnosno šire postavljeno autentične srpske kulture, nastalu mešanjem sa "azijatskim" melosom. Takođe, on poseduje elemente i zapadne popularne muzike, prati planetarni muzički trend, koji je uvek-već šund par excellence, tako da turbo-folk postaje dvostruki hibridni bastard spram prave, duboke, izvorne, itd. muzike/kulture;
2) Turbo-folk je deo anti-srpske zavere, čiji je cilj destrukcija autohtone nacionalne baštine, a time i nacionalne svesti; u zavisnosti od tipa konspirativne teorije, reč je ili o turskoj (azijatskoj) re-okupaciji ovih prostora, ili o jevrejsko-masonskom konceptu melting-pota.
Zorica Marković kao Jasmina Kostić Mina -- SEXY ROBOT
Navedena podela je, pre svega, gruba, zato što oni koji su opaženi kao predstavnici "građanske opcije" često koriste nacionalističku, a jos češće rasističku retoriku, kao kada, npr. pojedini vodeitelji "urbanih" radio-stanica zapadaju u dubine očaja zbog u etru dominirajućeg "Radio Teherana"; ili, pripadnici Otpora, koji kao svoj cilj postavljaju dekontaminaciju srpske države od azijatskog duha; sa druge strane, mnogi nacionalisti, takođe, Miloševića vide kao eksponenta anti-srpske zavere, koji je, kao "komunista", samo nastavio proces zatomljavanja uvek prepaćenog srpstva.
Takođe, data podela pokazuje se prividnom, iz još jednog razloga: naime, bez obzira da li se kreću u opoziciji visoke i popularne kulture ("građanska inteligencija"), ili u opoziciji autohtone nacionalne kulture i azijatsko-mondijalisticke dekadencije ("nacionalna inteligencija"), oba diskursa dele zalaganje za elitistički koncept kulture, koji nužno ima rasističke implikacije/posledice. Naime, podela na visoko i nisko, na autentično i neautentično, kao sto su pokazali teoretičari, od Adorna ("Žargon autentičnosti"), do savremenih feministkinja ili post-strukturalista, implicira rasističku selekciju ljudi na superioran i inferioran tip, koji, u navedenom slučaju, dobijaju različite oznake: "urbani" protiv "ruralnih", "zapadnjaci" protiv "azijata", itd.
Zatim, oba nacedena koncepta duboko su zahvaćena paranoičkim scenarijom: bez obzira da li iza "turbo-folka" stoji Milošević, Turci ili Jevreji, složene društvene procese, čiji je deo i popularna kultura, naši "teoretičari" svode na svesnu manipulaciju grupe zaverenika.
Last, but not least, uloga države, kao regulatora u sferi (popularne) kulture, opažena je kao negativna, isključivo zbog prirode samog režima, ali ne i kao univerzalno nepoželjna. Nacionalisti i "građani" sanjaju Državu koja bi sprovodila represivnu politiku prema onome što, iz njihove perspektive, predstavlja dekadenciju, dok bi stimulisala superiorni kulturni model. Za volju neukog naroda (koja se na starogrčkom zvala "demokratija"), ovde nema mesta.
Novac, moda i glamur (i još ponešto!) ili postmoderna mešavina (muzičkih/životnih) stilova, opšte su crte savremenog liberalno-kapitalističkog načina života. Tako se iza paravana kritike kulturnog, pojavljuje kritika liberalno-kapitalističkog društvenog (m)odela, sa političkih pozicija koje su radikalno totalitarne i pretpostavljaju oživljavanje oligarhijskog tipa vladavine "intelektualno/kulturne elite" (nespojivog sa liberalno-demokratskim). Stoga, naši kritičari nikada ne uzimaju za predmet samu prirodu tzv. tranzicije, odnosno funkcionisanja kapitala u lokalnim, a posebno ne u globalnim razmerama. Kao deklarisani anti-komunisti, oni neće artikulisati nacrte politike koja bi siromašnima, koji predstavljaju najveći deo konzumenata turbo-folka, obezbedila odgovarajuće uslove života, pre svega obrazovanja, koje je preduslov za izgrađivanje "dobrog ukusa".