Čitam i ne verujem. A trebalo bi da verujem jer miriše na istinu.
Žene nisu više tako srećne kao što su bile do negde 1970 godine kad su se uglavnom bavile domaćinskim poslovima, a muškarci su danas srećniji. Kažu feminizam i te fore usrećili muškarce više nego žene (ako će ih ikad?). Kažu da nam nije lako. Još uvek smo mi ti (čast izuzetcima) koji vodimo računa o kući, deci, kuvanju, brisanju prašine, usisavanju, kupovini i plus (i plus) radimo, usavršavamo se, gradimo karijere i sav taj stres nosimo sa nama gde god bili.
Čitam blog Arianna-e Huffington i vidim da žena lepo prenosi zaključke Marcusa Buckinghama koji je radio za Gallup, da nije bitno dal smo udate, koliko zaradjujemo, dali imamo decu, odakle smo, gde živimo...svi mi ženskog roda smo vrlo vrlo nesrećna, nezadovoljna i neispunjena bića. Čitam još jednom i vidim da tačno To piše. Laknulo mi kad sam skapirala da me oči ne varaju da nisam jedina koja samo zna da kukumače i stresira se što je trava neošišana, što je prašina neobrisana, što je projekat skoro - pa - još - malo gotov, što su dečji nokti do Dallas-a i što nema ručka za danas.
Koji nam je Ku#$c? Što smo tako predodredjene da se ubedačimo kako starimo? Ja nisam bila ovakva kad sam bila mladja. Ja sam mislila da mogu sve, da je sve užasno prosto i da je pre svega sve užasno smešno, a da je život Lep. Ja sam se smejala po ceo dan. Ustajala sam svakog jutra sa osmehom na licu. Sad i dalje mislim da mogu sve i da je sve malo više komplikovanije nego što bih ja to volela, ali ništa mi više nije smešno do te mere ko ranije. Sad ja ujutru ustajem posle dva sta zverenja u mrkli mrak jer ne mogu da spavam, pa onda psujem alarm što me iznenadio onako budnu i na kraju ustanem na levu nogu.
A muškarci?
Muškarci su druga priča. Kažu da sad većina nije više pod stresom da su oni jedini koji doprinose finansijskoj stabilnost kuće, tako da im je sve lepše i lakše. I ne samo to, nego oni jednostavno nemaju pojma kako da se nerviraju za sitnice ko što mi umemo. Nemaju blage veze kakve hemijske rekacije mi doživljavamo kad se brinemo preventivno i razradjujemo ono što ameri kažu contingency plan. Mislim kod mene uvek ide a šta bi bilo kad bi bilo i onda slede nekoliko scenarija od kojih se Marcu digne kosa na glavi. Pričam sa koleginicom pre neki dan i ona kaže bogte moj suprug uopšte nije razumeo zašto sam se brinula što me nije nazvao nedelju dana dok je išo da lovi jelene. Zamišljala ga jadna kako leži negde skoro sav pojeden od strane nekih strašnih zveri. Kaže dodje mi da mu iz čiste osvetničke dužnosti okrenem mobilni rano u 4-5 ujutru kad sa puškom čuči spreman negde u nekom grmu i na nišanu drži jednog povelikog jelena. Kaže upalilo bi da on koristi mobilni, al on zaboravi tu spravu u kolibi ili u autu, tako da ništa od takve osvete.
Zar je moguće da smo ovakve kakve smo zbog tih nekih hormona? Ko će ga znati? Ova gospodja Arianna preporučuje Marcus-a Buckinghama koji će u narednih nekoliko nedelja da piše na njenom postu o ovom fenomenu nezadovoljnih žena. Verovatno će da izmisli toplu vodu, ali ja jedva čekam da vidim šta će da bude zaključak.
Zašto mi nismo malo više ko što su muškarci? Meni izgleda da je tako lakše a vidim nisam ni jedina. Eh da mi je muška pamet jedan dan samo … da se odmorim malo.
Disclaimer: Znam za jednog muškarca koji liči na mene po onim contingency planovima, sad će detetu da padne krov na glavu scenarijo i tome slično, dok mu žena kulira ko Marco. Mislim da je to jedini koga poznajem u takvom agregatnom stanju. Al to ima veze sa nekim Y tipovima očeva i X tipovima očeva. Pozdrav druže!