Geteova zemlja (putopis iz Nemačke)

nistagmus RSS / 21.09.2009. u 10:45

1. Novembar 2007. (dolazak u raj)

Guten Tag ljudi...stigli smo juče, ali nas uhvatio neki praznik, nešto u vezi sa noćem veštica, pa nisam stigao da se javim...buuhaha! Spavamo u nekom odmaralištu za decu odmah uz jezero, priroda ludilo: guske, patke, labudovi...tu je i neki mali zološki vrt sa kokoškama, paunom, magarcem....ah...a gradić karamela. Bledunjave Švabe imaju fenomenalnu Pobedinu; sve je pod konac. Stara arhitektura sa sveže obojadisanim fasadama i pvc stolarijom kao okno prozora; sve čisto, i opet sve je pod konac. Butici,ko u niškoj Pobedini, ali cene niže. Juče smo se smucali gradićem po toj pešačkoj zoni u centru i overavali od zlatnih ruku lokalnih komunalaca, ili to beše, jednostavno, dobro kućno vaspitanje ovdašnjih ljudi da sve oko njih bude čisto i savršeno. E, a tako je bilo i usput; kada smo stigli u Frankfurt overili smo pred građevinom koja je ništa drugo no železnička stanica; ogromna lepotica, zgradurina u nekom simbioza: katedralsko-new age metal stilu, predivno...jednostavno zableneš od čuda, a onda naiđe voz za Eurfurt, a mi naravno imamo kartu za drugu klasu, a druga klasa, jebote ne znam da li Jatovi avioni izgledaju tako jebeno dobro........i onda klackanje, kad bi se lagali, nema klackanja prolećeš vozom kroz jesenje krajolike Nemačke, i sva ta divna idilična mestašca delovala su neverovatno primamljivo, a mi smo samo kenjali: joj vidi ovo, joj vidi ono......ma sve perverzija našminkano. Voz tiho jedri dvesta na sat i pored svakog ulaza sa automatskim staklenim vratima, stoji displej sa ispisanom brzinom kretanja i vremenom kada bi trebalo pristati u sledeću stanicu, a ispod real time clock i naravno, u sekundu sve tačno; maksimalno kašnjenje: 60s. Pred svakom stanicom iz zvučnika išlo je obaveštenje gde smo, šta smo, kuda ćemo i ko smo.....

Kada smo stigli u Erfurt imali smo par minuta da nađemo lokalni voz za Ilmenau....e tu su na scenu nastupili Nemci, bračni par u srednjim godinama sa kojima smo sedeli za stočićem u vozu, i koji su nam prevodili sva ta sranja koja je na nemačkom govorio mašinovođa, ili ko zna ko, pred svaku jebenu stanicu, samo su nas pozvali rukom i odveli do našeg lokalnog vozića za Ilmenau....e da, a u tom lokalnom voziću jadnija slika, ali ipak daleko bolje od naše željezne priče po prugama Srbije...daleka je to budućnost za pastire sa venaca Stare Planine, Homolja, Kopaonika, Zlatibora, Rudnika. Na trećoj stanici u Ilmenau čekao nas je žgoljavi veseli Nemac, atleta znate, pa je njegova linija u skladu sa njegovim hobijem: čovek trči maratone, dubok naklon, čekao nas je dakle dr Volker Zebre. On nas je provozao gradićem pokazao bitne stvari, odveo u market da pokupujemo hranu, napomenuo da je sutra taj neki verski praznik i da ništa ne radi, odvezo do dečjeg odmarališta gde spavamo, objasnio pojedinosti i poželeo laku noć...da bila je noć....bio je to dug put do tog simpatičnog gradića, do te četvorokrevetne sobe i dubokog sna. Na trenutak sam se osetio kao u Kjubrikovom filmu "Isijavanje", slicna fora samo što je u našem slučaju u pitanju prazno odmaralište, a ne hotel.

Sutradan budimo se oko podneva, radimo par sklekova, iscimamo se do kupatila; ono uobičajena jutarnja sranja. Mene svrbe prsti, svira mi se džitra "ću odlepim". Kroz prozor vidimo prve Švabe kako šetaju ulicom uz naše poglede. Oblačimo se. Lep sunčan dan; patke, labudovi, i neke čudne crne ptice plivaju jezerom, barem onim delom koji nije iz nekog razloga isušen. Mi obilazimo ceo studentski centar i balavimo od space looka okolnih zgradurina. Kao da smo usred scenografije za film Gataca, jebiga, sve je ovde deep in the future (kako li je to na njemačkom?)....onda smo se spustili do šetališta u centru, slikali prelepe uličice, žudeli da susretnemo neku dobru ribu, popili kafu, pa pojeli pizzu, popili pivo kod lika iz Napolija u underground piceriji....... i tako...evo nas prvi dan u labu zaglibljeni u uvod i prve impresije u gradiću gde je nekada često boravio Gete. Evo nas, pa tri tačke.

 

6. Novembar 2007. (Raj, pakao i mein nomen ist Viliam Blake)

Kilogram sladoleda kupuješ za 99 centi. Kolica su prepuna jebenih čokolada. Već si naučio da razmišljaš u lokalnom monetarnom sistemu; dinar te više ne opterećuje, osim kad kupuješ čokolade. Kod nas je milka skuplja, zaključuješ i mehanički polaziš rukom ka boci piva. Na kasi plaćaš sve te čokolade, čudne hlebove, pokušaje jogurta, čokolade, marmelade, plastično voće, čokolade, dva falusna krastavca i pivo; devet holsten zidarca.
Ja te čekam ispred marketa jer me smara ta stvar sa kupovinom i psujem jer nisam uspeo da pronađem lokalni pub da strovalim litar nemačkog piva u čirovit želudac. Na jedno prosto pitanje švabskom mladiću: gde mogu da se lepo napijem?, on me upućuje na neki od shit (scheise) lokala koji su miomirisni, našminkani, doterani ko bulja metroseksualca. Na takvim mestima jednostavno se ne mogu usrati od alkohola.
Dakle, ti me susrećeš pred marketom dok oko nas prolaze kratkonogi Kinezi i pokazuješ da si mi kupio pivo. Odlično! zajedno ćemo se napiti, imamo kući i onog ruma od proslog petka biće dovoljno.

Osećam se. Sinoć sam zaspao buljeći u laptop na mojim kolenima i sa već spremljenim krikom u ustima koji bi probudio dvojicu drvoseča u susednim krevetima jer testerišu ko nenormalni dok iverje pada preko moje pijane glavurde. Dobra smo mi ekipa: Makedonac sa humorom protkanim u samu njegovu fizionomiju, hoću reći smešan ko crtani film, Makedonac sa šalama na lošem srpskom...tu je i ljudina iz KGB-a, ovisnik parfema i sapunčeta, snaga iz Banja Luke, čovek koji ima bolje manire domaćice od svih riba sa kojima sam bio, a još i miriše predivno, da sam gej oženio bih ga. Tu je i ortak iz dragog nam Niša sa problematičnim sinusima, laptopom i drugaricom sa skajpa: Anom Prokić... tu sam i ja, egocentrični seronja sa bioritmom boemčine i tim jebenim stavom: ma boli me kurac za sve. Divna smo mi ekipa. Momci su zaista sjajni, tu više nemam šta reći.
Sinoć sam zaspao buljeći u laptop, a sada buljim u čašu vode i šumeću tabletu vitamina C od koje očekujem da mi sredi mamurluk, buljim i osećam se divno jer sam se carski iskenjao i tušnuo, pa uvalih tu svoju alkoholičarsku zadnjicu u fotelju, bacih noge sa sve čizmama na sto (na masa...što bi reko Makedonac) i posmatram ples tablete u koju imam ogromno poverenje.
Probudio sam se sa čudnim ukusom u ustima, a laptopa na kolenima nije bilo. Napolju je kiša rominjala i mi orni za još jedan dan proveden na netu gmacali smo ka labu.

U raju kilogram sladoleda kupuješ za 99 centi. U raju svi su ljudi fini, učtivi i željni da ti pomognu, ali ne i da sa tobom popiju pivo. Sinoć dok sam tragao za kafanom osetih želju da zapalim pljugu. I smogo sam snage, snage vredne pet evrića, da stanem pred aparatom i zatražim lucky pritiskom na dugme, kad uljudnog li aparata on mi traži ličnu kartu...e tu me je sve spičilo u vugla, ja sam turista u raju i ne mogu pušiti pljuge. Nema veze, rekoh sebi, rekoh Darku, ionako mi se ne puši; fora lisica i grozđe.
Dakle, raj je super mesto, samo što sam ja za neke više punk varijante. Ljudi su fini, učtivi i ne deru se po ulici; to radimo mi turisti na poslednjoj ekskurziji, to radimo nesvesno, a ljudi su ovde fini, učtivi i ne deru se na ulici. Raj je tako...jebeno beo; uredan, čist, sterilan, uglancan, šljašteći, pufnast, pamučast...raj je tako jebeno dosadno mesto. Prošlog vikenda odlučili smo da ostanemo u Ilmenau uvereni da ćemo naći neko zezanje u gradu, kad ono...samo butici, apoteke, kafane apoteke, mobilni operateri i naš dragi prijatelj iz Napolija sa svojom underground picerijom koja jedino liči na srpske birtije oko železničkih i autobuskih stanica. Ostati za vikend u Ilmenau bio je žešći zajeb.
Preko vikenda u odmaralište gde smo smešteni, došli su neki "bečki dečaci"...banuo je neki hor na pripreme pred neki nastup u Erfurtu. Gomila klinki i par likova sa kojima smo...menjali reči. Ja sam insistirao da dođu na moju rođendansku žurku i čestitaju mi rođendan uz rakiju, a one i oni su rekli: još sam mala da pijem rakiju, a Srbija je negde u Italiji, ej ne smeš da pušiš ovde (pa sam ja normalno izašao kroz prozor da ne bih pušio i u hodniku), kupili ste to jeftino pivo, ne mogu rakiju imamo sutra opet probu (a to je zapravo bio samo beli scheise rum), prijatna vam noć....e onda sam se od muke uroljao, jbg šta ću....ionako su nam svi u petak poželeli lep vikend....jbg to je za mene lep vikend, uroljan vikend.

I tako. Tako nekako. Sad sam u labu pripremam se da nastavim sa proučavanjem svog zadatka i buljim u leđa Šulca kog vec zamišljam kao lika u nekom svom partizanskom filmu, ako ikada budem poželeo da snimim takav film, jer je prosto čovek rođen za to.
I tako. Listam mape na netu, proveravam jeftine letove i kujem plan da sledeći vikend definitivno ne provedem u Ilmenau.
I tako. Rajh je divno mesto.
I tako; ma samo kenjam ljudi...gde još možeš kupiti kilogram sladoleda za 99 centi?


12. Novembar 2007. (wisky, pivo, jazz and blues)

Mečka je zajebala zimski san i sišla do krčme da iskrčmi svu ušteđevinu, naporno sakupljene zalihe.
Hodam. Hodam po lišću puteljkom pored jezera nedeljom oko 15h. Tek što sam se probudio. Posmatrao sam je kako spava nekih desetak minuta klizeći kažiprstom po usnuloj tetovaži zmaja na njenom desnom ramenu, a onda je neko snažno zakucao na vrata i vikao nešto na nemačkom što ju je probudilo. Pogledala me je; o, I am sweet young mojo!!! Poljubio sam je u prolazu, a ona je otišla do nervoznih vrata. Da, tako je, ovo nije njena soba, ovo nije njen krevet, ovo nije njen stan, ovde smo završili jer nas je jutro uhvatilo pijane, zapravo ne dovoljno trezne, zapravo ona je od početka znala da ćemo završiti pod ovim jorganom. Pomilovao sam je u prolazu, a ona je otškrinula nervozna vrata i rekla nešto na nemačkom. Obukli smo se, a ja sam sredio sliku na tv-u koju sam namerno uzjebo pre nego smo legli da bi lampa u uglu bila jedina suza romantike; tv nam je trebao zbog muzike. Obukli smo se i izašli iz sobe. U hodniku više nije bilo nikog. Pljunuo sam mlaz žutog urina u šolju nekog nemačkog studentskog kupatila; velikog, prostranog, sa velikim prozorom, tuš kabinom, kadom, velikim ogledalom, gomile razbacanih časopisa, pomadi, dezodoransa, maramica, sapuna, peškira, i dva obešena preklana bade mantila visila su sa niklovanog čiviluka . Povuko sam vodu i susreo svoj pogled u ogledalu. Pogled me je pekao, a ona me je čekala ispred... pred vratima tog kupatila.

Hodam. Hodam po lišću puteljkom kroz šumicu pored usamljenog labuda, između dva sasušena jezera. Hodam udišući aromu mulja i planinskih kozica iz zoo vrta u nasem dečjem odmaralištu. Hodam jer sam odbio da me ona odbaci do gajbe; smatrao sam da će mi biti lepše to žongliranje koraka po jesenjem danu; da, jedne jesenje nedelje nakon blagog poljupca pre onog pozdrava: ćao! i gutanjem zadaha koji se tokom noći nakupio u ustima, nakon dogovora da se vidimo i na trećem sastanku, ona je vodila tu statistiku, jbg bilo joj je to zbog nečeg bitno...švabica je neprestano brinula o pravilima, a ja sam ih neprestano kršio...nakon dogovora da se opet vidimo uz kafu, i dogovora da moram ispoštovati to što je ona na poslu jedna osoba, a u privatnom životu druga osoba...ja sam se osmehnuo i bacio korak niz ulicu pored klizališta i još jednog jezerca sa patkama, bacio sam korak ka iznajmljenoj četvorokrevetnoj sobi i zološkom vrtu. Hodam i posmatram oblake u letu, proleću brzinom konkorda po nevidljivom nebu. Ej, hodam i gledam da ugledam, oj, čovek! i ugledao sam jedno matoro golo drvo, pored njega romantičnu klupu i pogled sa te klupe padao je na isušeno jezero, na mulj i čaplju koja gmaca po blatu.

Prošlog petka gotovo niko nam nije poželeo lep vikend. Ali mi smo poput mečke kojoj se sve skurčilo rešili da po svaku cenu pronađemo neko zezanje. Cele prošle nedelje jurili smo pokušaje paba, odnosno krčme, odnosno pivnice. Probali par mesta i umirali od smeha jer nas svake večeri oko ponoći spiči u glavu umor i litre različitog piva sa nama čudnim imenima: bergadler, javer, sternburg, franken bräu, jäcklein, dingflebener lava... i još nekoliko njih kojih se ne sećam. Da, ovog vikenda želeli smo totalno ludilo i nas trojica krenuli smo u poteru za studenskim klubovima, jer smo saznali od lika u radnji sa instrumentima gde sam otišao da malo drndam džitru, da određeni studentski klubovi rade određenim danima i on je radostan, jer prvi put vidi nekog ko je iz Srbije, svojevoljno napravio radnu listu tih par klubova. Sve je ostalo bilo na nama.
I.... O.K., nije bilo teško naći taj BC club, prvi sa liste; onaj koji šljaka petkom. Bila je to rupa u podrumu jedne od zgrada studentskog doma, podrum haus-a C. Upali smo načuljivši sva čula da bi se što pre prilagodili atmosferi i pohvatali sva dobra mesta za cirkanje. Muzika je rokala u melosu rok hitova devedesetih. Da, da...u polumraku ovog kluba mogli smo da svršimo od zadovoljstva. I krenulo je...sve je krenulo našim tokom...sve je krenulo Jack Daniel's-om.....i sve se nastavilo onako srpski....uz zdravice i ukrštene ruke. Čašćevali smo pićem ljude oko nas, crnce, kineze, komiranog bubuljičavog švabu koji se klatio pored mene...krenulo je , onako nama poznatim tokom. Merkali smo guzove i ispijali krigle. Merkali smo guzove i odlazili da pišamo. Merkali smo guze i merkale su one nas. A onda je došla ona. Sekretarica profesora koji nas je ovuda pozvao, ovuda u Ilmenau. A onda je došla ona, sekretarica od 22 godine, visoka snažna plava preslatka švabica koja se bavi kick boksom i koja nam je prišla jer se iznenadila što nas vidi ovuda. I...da onda smo cirkali i pričali...pa je meni skliznulo sa usana to kako mi se ona sviđa, a njoj je to već bilo na usnama....pa je onda ona meni dugo govorila o prokletim pravilima, kako to...tip riba...funkcioniše ovde...kako ne smem da joj ljubim rame i tetovazu zmaja na prvom sastanku, kako prvo mora da zna sve o meni...kako joj je majka rekla da se čuva Balkanaca....a ja?, samo sam se smejao, žvakao, pa pljuvao njena pravila i milovao je dok je ona uporno govorila: ne to ne smeš na prvom sastanku....a meni je svako njeno ne zvučalo kao da, da, da.......na kraju smo završili mazeći se, jer je odbijala da se ljubi na prvom sastanku, pa je predložila da sutra imamo drugi i tako...ona će brinuti o brojanju, a ja?, ja sam samo brinuo kako da prekršim ta pravila. Napustili smo klub kada je svanulo. Žurka je bila odavno gotova, a jedan od likova koji su ostali u klubu posle žurke upitao je Darka da li smo članovi kluba pa možemo da ostanemo ovoliko kasno, rekao je kako bi voleo da se upozna sa nama jer je on pre par dana tek postao član, na šta mu je Darko rekao da smo došli iz Srbije i da smo ovde po prvi put. Lik je bio zgranut: creasy Serbs!
U osam ujutru otpratio sam Francisku do njenog stana. Duvao je hladan vetar i provejavao sneg. Teturali smo se omamljeni milovanjem u fotelji u mračnom delu kluba, dok se nad praznim podijumom za igru valjao povampireni glas Layne Staley-a i Alice in chains. Teturali smo se dok je sneg vejao i pričali o nečemu...ne mogu da se setim šta je iz mojih usta tada izlazilo.

U subotu otišli smo na jazz svirku Marc-a Ducret-a. Sedeli smo u fancy amfiteatru i oglođanih stomaka od alkohola uživali u filmu koji je Marcov jazz režirao u našim mamurnim glavama. Na pola koncerta poželeo sam da sam bliže flaši J.Walkera koju smo imali načetu kući. D bejb je poslala kratak sms: veceras biće u klubu BD...da, to se poklapalo sa listom aktivnosti klubova koju smo mi imali. I da, njen tvorac je sedeo za miksetom i vredno miksao. Mahnuo sam mu, a on mi je nazdravio sramežljivo flajkom.
Nakon koncerta uputili smo se ka tom klubu u hausu D da popijemo jedno pivo pred spavanje. A tamo, malo drugačija atmosfera, veselije boje na zidu, indi rok pravio je veliku buku....artic monkeys ispunili su ovdašnji zadimljen podijum za igru. A tamo, popili smo to treće pivo, i.... samo što sam bejb poslao sms: odlazim kući za snom, ona je prisla niodkud našem stolu i sela sa nama. Bio je to naš drugi sastanak.
Ista priča sa pićem i zezanjem je ponovo bila pripovedana. Prišli su nam i njeni prijatelji. Neki frajeri su se fajtali u hodniku. Došo je debeli murkan koji više liči na dresera kerova. Došo je kraj žuraje koji smo čekirali tekilom, i u tom trenutku nas, društvo za stolom, bilo je dovoljno za after party koji je Azin, devojka iz Irana, predložila da se odigra u njenoj gajbi. I tako...Makedonac je balavio nad tenom kakao Iranke, Darko je rešio da kresne tu brbljivu Švabicu koja je izrazila želju da se ubije noćas od alkohola, a ja sam menjao poglede sa slatkom tetoviranom sekretaricom koja nas je potrpala u auto i odvezla nekud...a najpre smo svratili do naše gajbe da pokupimo zalihe piva...

Hodam. Hodam po lišću puteljkom pored jezera nedeljom oko 15h. Tek što sam se probudio. Posmatrao sam je kako spava i prisećao kako sam predhodne noći pretraživao usnama puteve po njenom telu, od njenih punih usana do risa na desnom stopalu. Na jednoj bradavici je imala pirsing. Čim sam ga osetio zgrabio sam ga usnama, svideo mi se....i on i onaj na pupku i ogromna tetovaza ispod leve dojke, crvena tetovaža koja je gorela. Ona mi je rekla da o ovome na njenom poslu niko ne treba da zna. Ja sam pristao na to pravilo, ali nastavio da kršim sva ostala. Ona me je gledala. Pa poljubila. Legli smo goli grleći se. Ona je uzdisala i govorila Ne doka sam ja usnama lutao njenim klitorisom željan da poludi. Ona je govorila: No!, Nein!, Ne!, ja sam govorio: nichts verstehen... i uporno kršio njena pravila...a onda je ona uspela nekako da me smiri i izgovori to još jedno glupo pravilo: ne spavam na drugom sastanku.
Rekao sam da razumem i zaspali smo: ja na leđima, a ona na mojim maljavim grudima.


20. Novembar 2007. (Ispovest)

To sam ja Jack, ja...dvanaestotaktni smisao života, po bluz šemi: I, I, IV, I, IV, IV, I, I, V, IV, I, I,... lik sa sećanjima u intervalima života od rige do rige. To sam ja Jack, zar me ne prepoznaješ?
Cvrkuće plafon nad mojom glavom, plafon dečjeg rekreativnog centra, dok moji predivni cimeri skladište zalihe hrane za ovu nedelju. Oduvek sam mrzeo mega-markete, a sada redovno pazarim u njima.
"Šta radiš?", pitaju.
"Pišem.", odgovaram.
"Pisac.", zaključuju.
Cvrkuće plafon, a ja poluraspadnut umišljam popa u ispovedaonici i serem. Pop ima ime. Jedan od mojih antiheroja: Jack Daniels, u lepoj četvrtastoj flaši. Jack je u crnom smokingu i delim ga sa Darkom. Iz sobe dopire glas Bosanca koji brine o marmeladama za doručak, a čuje se i ćutanje Makedonca koji brine o cordic algorotmu uz prizvuke: lele...lele!
"Šta radiš burazeru?", pita me Makedonac.
"Pišem.", odgovaram.
"Pišeš!? Super.", kaže i odlazi u sobu.
Ja nadvijam dim u hodniku gde je zabranjeno pušenje i očekujem protivpožarni alarm da me opomene. Iz sobe dopire Leonard Cohen i pretvara me u emotivnu pičkicu, ustreptalu pred poezijom kanadskog voajana. Jack-u palim još jednu sveću. Njega to ne zanima. Zanima ga jedino istina, sve to što se može reći o klovnovima.
Skoncentriši se na disanje...sms koji me podseća; Jan, ja sam već odavno vetar!...znaš ti o čemu govorim.

Danas nakon sati provedenih u labu glumeći grbavca za računarom i naprežući se da izmodeliram u Simulinku distribuirani pogon, a zapravo jedino o čemu sam zaista brinuo je to: umočiti sebe u kriglu nemačkog piva, piva sa postojanom penom, jebenom penom, zbog koje je i jebeno pivo tako jebeno dobro; danas nakon sati ulizivanja matematickom modelu DC motora, ja i Makedonac odlazimo na pivo.
Koje je danas na redu? Mönchshof, Wernesgrüner, Bitburger, Kulmbacher...?
Konobarica je bila divna, šta god taj epitet značio. Niska blondie sa frizom rok freakova osamdesetih, u nežnom slim telu sa grudima koje mame da ih topiš usnama dok divlje bradavice se ježe. Otkopčavali smo joj brus iznova i iznova u mislima, sve do trena kada bi se naši pogledi ukrstili, ona bi se osmehnula i kao da je znala šta radim, šta radim u mislima.

"Mogu li da sednem do tebe?", pita makedonac.
"Može.", kažem i on seda do Jacka i mene.
"Hladno je tu Makedonac.", kaze Bosanac, tj. Srbin iz Bosne, "Čeličiš se?!"
Ja vučem pljugu i razmišljam: dobra je bila konobarica. Večeras smo obišli par paba i svuda roknuli po pivo, ali najpre smo klopali kod prijatelja Italijana...to je put kojim smo došli do ovog šanka, u ovom baru, sa tim imenom piano, sa tim dečakom koji svira u uglu dobro znane standarde, to je bio naš put do bara sa sisatom mademoiselle.
Odlučili smo se za kulmbaher. Za početak. Točila je pivo i vešto se snalazila sa pivskom penom. Mene prgavi testosteroni pucaju u glavu i ja već vidim moje semenje na njenim usnama. Dobro se snalazi sa belinom pene.
Klavir divno pripoveda a ja kucam poslednju poruku koju mogu poslati tetoviranoj sekretarici koja iz nekog razloga ne odgovara na moje poruke ili se trudi ma me izbegne, a moj ego me već steže za vrat da odustanem, a ja bih je tako nežno večeras tucao uz talase Mediterana koji su tamo daleko, zapravo mi smo daleko u utrobi kontinenta, okruženi šumama kojima je šetao Gete, tucao bih je poetski da njene erogene zone upamte moje stihove.
Tonovi me razvlače oklagijom na mesečini i my way je put svih izgubljenih, ja recitujem u sebi, naglas...i konobarica je divna i ja zamišljam njene bradavice, a to rade i svi koji je gledaju...i stigli su Dule i Darko....i naručili smo još piva....i popili smo još piva...mladić za klavirom odustaje, pozdravljamo se i on odlazi...i mi naručujemo još piva...i odlazimo do mega-marketa da nakupimo zalihe za našu jazbinu.
Popili smo dovoljno krigli da ja skupim hrabrosti da se ispovedam Jacku. Volim te čoveče, kažem mu, fenomenalan si. Ajde, otruj me!

Iščekujem put za Berlin i posetu jazz klubovima. Iščekujem sebe na putu jer me ne zanima svakodnevica.
U subotu bili smo do Erfurta. Prelep gradić veličine Niša opružen slobodnom zemljom zvanom Thuringia (Freistaat Thüringen). Iz Ilmenaua nas je ispratila kiša koja je počela da topi sneg i provocira našu spremnost da šetamo celog dana, ta kiša, to nam se nije svidelo. Lokalni vozić nas je bez zakašnjenja, za male pare odvezo do Erfurta kroz snežne krajolike. Već prvi pogled na grad i ulice govorio nam je: ovde ne može da bude loše. U Erfurtu nije bilo snega.
Kupili smo mapu i prepustili se ulicama.
Spomenik Martin Lutera, ljudi koji prelaze ulice gde žele i tranvaji koji lagano gmižu, Bahnhofstraβe odvela nas je od železničke stanice pored grupica turista ka trgu i fotografiji pred spomenikom Martina Lutera...katedrala Mariendom moćno se uzdizala nad ringišpilom; fotoaparat je gutao trenutke i sve je bilo ustaljeno, po recepturi turističkih agencija: vidite ovo, vidite ono.......e, a na kraju smo pronašli pab i zaređali piva do kasno uveče, onda smo pronašli neki flajer sa nekom Balkanskom žurkom i prateći mapu otišli tamo da nastavimo sa ispijanjem piva, na ulazu smo govorili srpski pa su oni pomislili da smo sa bendom koji je došao iz Rusije, pa uđosmo lagano...Namci su smešno igrali uz etno ritmove, mi smo probali tzv. srpsku klopu: punjene paprike koje su bile O.K., a tzv, burek nije imao ni jednu karakteristiku Srbije...i već triput trežnjeni i pijani odosmo na stanicu i natrag u Ilmenau i pravo u neki od studentskih klubova na još po koji viski jer za pivo više mesta nema.

To sam ja Jack. Zar me ne poznaješ?
Eh, da...a to što su nas pederi pozvali da pijemo vino, nakon jedne žurke gde sam trošio svoju stipendiju na čašćevanje konobara, zaista nema veze sa mnom. Za sve je kriv moj frizer i moja duga kosa. To su oni rekli, nakon što sam ih prisilio da priznaju šta su i nakon razgovora u hodniku studentskog doma, da bih ja i Darko nekako shvatili zašto nas izbacuju iz sobe kada smo došli samo da pijemo vino; chianti, ah jebeni feget ima dobar ukus za vino, a mozda i za muškarce; a zapravo izbacuju nas jer sam ja zapomagao za ribama i poželeo da razbudim ceo dom lupajući od vrata na vrata samo za poljubac vrele pičetine...e Jack, vidiš...da zapalim još jednu. Cigaretu.
Jebi ga Jack, nadam se da više neću biti na mestima gde sam bio i nadam se da ću uvek voleti žene; i one koje sam voleo i neke nove...jer one koje sam voleo nikada nisam ni prestao da volim...ti to dobro znaš Jack. Sve koje ste ikada bile moje: volim vas; sve koje me mrze: ne brinite, Jack će da me ubije...Johnnie Walker je bio slab, slab da me razgoliti i opsuje.

Tavanica škripi nad mojom glavom. Dule odlazi da se spremi za spavanje. Eh, Jack...ti si barem tu, pored mene.
O čemu razmišljaš čoveče dok pereš zube?
O čemu razmišljaš dok drkaš čoveče, o toj lepotici pored tebe ili o sisatoj konobarici?
Dok lucky gori ja bacam pogled punk poete na aparat za gašenje požara i zamišljam sve moje striptizete koje sam ljubio a onda ljubav ubio...neke će reći ne: seri bre, ali Jack zna.....istinu o klovnu... o dubleru Mr. No-a...o senci pijanog askete...
Ja, moj libido, Jack, moj ego i pljuge sedimo za stolom dok nad nama tavanica škripi. Mlaz vode začuo se iz kupatila; Dule se israo, onako srpskobosanski nakon marmelade, Johnny Cash svira iz sobe i svaki ton me bode kroz srce emotivne pičkice. Jack pomozi...dogoreva mi i poslednja cigareta, a moj ego se breca na mene jer ga moja spontanost pri ispovedanju guši...ma ko ga jebe...on nije za ovu priču. Poslednja cigareta dogoreva, a ja govorim: jebite se miševi 4 eura me koštaju jebene cigarete.

20. Novembar, u inboxu poruka od preslatke tetovirane sekretarice. Aha, razumem...to što je nije bilo ima veze sa nekim od tih nemačkih pravila i "to do" listama i ko zna čemu...pita me šta radim za vikend, ali kako da joj objasnim da je meni vikend svakog dana, kad sam imao muke da joj objasnim šta je merak a šta inat.... i zašto ne verujem u glumatanje.....šta ću, bitno je da me Jack razume.


3. Decembar (Himmel über Berlin, Wim Wenders)

Gađao me je praznom paklom i mlatarao rukama pokušavajući da objasni to da mu je pakla prazna i da mi ne može dati cigaretu; bio je to lik u četrdesetim sa cvikerima i teget džemperom na čijem je naličju upleten lik irvasa, tip kog sam primetio i ranije za šankom u piano baru kako priča sam sa sobom i proždire pivo i cigarete. Te noći sam iz čiste dosade, jer je jebeni Ilmenau postao sinonim za dokolicu, otišao sa Makedoncem na jedno pivo i dozu skromnog razgovora sa slatkom konobaricom koja, evo, osmo pivo toči i na moje pitanje koliko sam popio odgovara: too much!
Sedeo sam za šankom i razgovarao o bluzu sa matorim bradatim likom koji je saradnik na ovdašnjem univerzitetu, bio je to isti onaj lik kog sam par večeri pre video kako pripit drema za šankom i to baš na mestu gde ja sada sedim, govorio je tečno engleski i uputio, sa par rečenica, u biografiju lika iz Švajcarske koji me je gađao praznom paklom. Smejali smo se. Makedonac je bio zauzet pokušavajući da objasni pijanom taksisti da ne razume ni reč nemačkog, ali ružan debeli taksista sa glavom ko 17' monitor, bio je uporan u želji da razgovara i da popije makedončevo pivo. Majana, slatka konobarica koju smo mi prozvali Maja, ponudila mi je pljugu...ah, nisam mogao da odbijem iako sam odlučio da iskuliram pljuge neko vreme, ali pivo...pa pogled na Majine grudi...ah, trebaće mi još jedna cigareta. Usamljeni brbljivi swiss guy kupio je novu paklu cigareta i gađao me opet, punom paklom, a zatim i upaljačem...u jednom trenutku pomislio sam: čoveče, ovo je poslednje mesto na kom bih trebao večeras da budem, a ipak, evo me ovde.
"Sutra odlazimo u Berlin.", rekao sam.
"Tamo nisam bio trideset godina.", rekao je bradati saradnik.
"Berlin je prevelik grad za mene.", rekla je Maja.
Ja sam slegnuo ramenima i ispio svoje pivo. Bilo mi je jedino važno da sažvaćem sutrašnji dan i sednem u jebeni ICE 1516 koji će nas odvesti u srce Berlina.

I'm gonna get up in the mornin',
I believe I'll get to Berlin.........

Iz Ilmenaua smo krenuli u četiri ujutru. Lokalnim vozićem smo otišli do Erfurta, a zatim odatle ICE-om do Berlina. A tamo, odmah čim si iskoračio na peron zanemiš u utrobi staklene skulpture železničke stanice, ili te jednostavno spiči osećaj da si u jebenom Berlinu, a za futurizam ti puca kurac; i prvi utisak koji se poput napečenog željeza utisnuo u epitel turiste i tu sazreo u ožiljak, pekao te je do poslednjeg dana uprkos tretiranju pantenol kremom, i jos dugo će te boleti pri svakom pomenu ovog grada: Berlin, ah Berlin!.
Fenomenalan jeftin hostel našli smo bez problema i to u A zoni, odnosno u samom centru, a ta A zona bila je veličine prosečnog grada u Srbiji....ah Berlin. Gradski prevoz S-banom, U-banom i busevima organizovan je neverovatno jednostavno i precizno; nema zakašnjenja; nema čekanja...nema ničeg što bi i najveće pičkice od turista obeshrabrilo da lunjaju trgovima grada....čak je i meni degutantna uloga turiste prijala.
U Berlinu smo proveli četiri dana; četiri dana koja su nas ispunila ko mesec proveden u Nedođiji.
Celog dana smo jurcali među muzejima, božićnim vašarima, ostacima Berlinskog zida, trgovima prepunih ljudi, kriglama piva, bavarskih kobasica, među arhaičnim građevinama, među zgradama budućnosti koje podsećaju na uveličane swarovski kristale.
Eto nas, na slici....eto mene na slici pod džinovskim skeletom Brachiosaurus brancai dinosaurusa koji je najveći ikada pronađen skelet, valjda je tako pisalo na brošuri; eto mene, jebeni sterilni turista na slici pred Branderburgskom kapijom; eto mene pred ostacima Berlinskog zida; hej čovece! vidim anđele na nebu...vidim Damiel-a koji je postao čovek i jurca Berlinom za prelepom Marion umetnicom na trapezu, vidim Cassiel-a kako sedi na krilima ogromnog zlatnog anđela i posmatra ljude...da, eto mene na slici pod zlatnim anđelom, pod statuom Siegessäule u centru Tiergarten parka; čovece! tako je jebeno dobro biti Berlin, parče Berlina čoveče...tako je dobro šetati scenografijom Wendersovog filma! Kafu smo pili u restoranu Televizijskog tornja na 203 m, restoranu koji rotira i odakle možeš da vidiš beskraj koji nestaje u oblacima nekud gde ti zamišljaš da je kraj Berlina, a zapravo grad možda tek tu počinje....uz gutljaje kafe ti prepoznaješ mesta gde si glumio znatiželjnog turistu: Potsdamer Platz sa IMAX 3D bioskopom u Sony centru, dvoranu filharmonije, spomenik ruskim ratnicima, Kaiser William memorijalnu crkvu i gomile drugih interesantnih bogomoljki, Bundestag...zgrada nemačkog parlamenta čija arhitektura predstavlja koktel arhaične arome palata i ledenog dodira stakleno-metalnog futurizma, vidiš berlinsku Katedralu, vidiš Internacionalni Trgovinski Centar, vidiš Ostrvo muzeja, vidiš Checkpoint Charlie i jebenu američku zastavu......vidiš sva mesta gde si stajao pozdravljajući objektiv fotoaparata i ugrabio sliku za sećanje, a u sebi pomišljaš: ma jebeš sve, ovde čovek može da uspe! ovde moram da se vratim.

Uveče bi mrtvi, zombi hodom došli do hostela. Bacili bi se pod tuš i nakon par minuta odmora sišli bi do bara na pivo. Za barom je radila riba iz Beograda, Anja; bilo joj je drago da čuje srpski, koliko i nama, jer nas je uputila u noćni život velegrada. U hostelu je odsela još jedna Beograđanka koja je na postdiplomskim studijama u nekom selu u Belgiji, Ema je došla iz Frankfurta...i eto bili smo ekipa sa podočnjacima jer ovde nemaš želju za snom, jedino ako te san ne savlada.
Sa Darkom sam otišao u poteru za jazz klubovima...na preporuku pronašli smo jazz klub koji je izgledao kao šupa. Oronula naborana prostorija sa glasom blues šamana jednostavno nas je progutala. Drveni izrezbareni stolovi, bina na kojoj bend prži acoustic blues...dva piva naručujemo od debele istetovirane konobarice sa tenom hindu ribe, na zidovima plakati blues&jazz festivala iz pedesetih, slike J.L.Hookera, Muddy Waters-a, požutele reklame piva i novinski članci.........sve to imalo je draž New Orleans-a ali u Berlin štimu. Kasnije smo popričali sa basistom benda i on nam je ostavio kontakt adresu...kao fora: zovite nas da sviramo u Srbiji i to.......iznad ulaza kluba stajao je veliki natpis: Yorckschlosschen jazz&blues club...sve što je konobarica uspela da nam kaže na njenom lošem engleskom o klubu je da je preko 100 godina star...hej ćoveće, to je strava! Odatle smo pokušali da pronađemo još neki klub ali kiša koja je padala bila je isuviše neinspirativna pa smo gradskim prevozom otišli nazad u hostel. Ulice su bile pune pijanih likova koji pevaju, pedera koji se ljube i pripitih bičerki salastog struka koje čekaju taksi...bio je to Berlin duboko nakon ponoći zagolican našim koracima ka hostelu.
U hostelu za šankom nalazimo ekipu kako cuga dok ih momak iz Bugarske opominje da mora da zatvori šank...popili smo po par Jacka i onda svi zajedno otpalili u lokalni kafić koji radi neprestano i u kome Kuba ritam njiše. Tamo smo ostali do zore, zatim ugrabili par sati sna i ponovo jurnuli u razgledanje .........
Subotu popodne proveli smo na Olimpyc stadionu gledajući tekmu Herta vs Bajern Leverkusen....četrdeset hiljada ljudi i među njima Srbi sa šalom Partizana....
U gradskom prevozu susreo sam patuljastog Albanca iz Skoplja koji govori sedam jezika.
"Šta radiš ovde, kako živiš?", pitao sam ga.
"Pa zar nisi video! Kradem.", odgovara.
Bio je to džeparoš koji je pre mesec dana izašao iz zatvora i upravo se razveo od žene Švabice, pa mu je život trenutno scheise, Nemci mu uzeli sve papire, žena mu uzela decu, a on šta će: džepari po podzemnoj železnici i smišlja veliku prevaru, pa ako ne padne i zdipi veliku lovu bežaće nazad u Makedoniju.
"Zašto ne radiš nešto legalno?", upitao sam ga.
"Nikada u životu nisam radio...samo krađa, za to sam stvoren.", odgovorio mi je. Poželeo sam mu sreću, šta sam drugo mogao da mu kažem...i on je meni poželeo lepe dane u Berlinu.

Dani su se istumbali...umor nas je oborio na kolena i mi smo ćuteći, dremajući doputovali nazad u Ilmenau i našu sobu sa malenim glodarem koji ne plaća kiriju, a Berlin....bez sumnje moram ponovo otići tamo.


22. Decembar (u magnovenju)

Prenatovareni čekamo voz koji kasni deset minuta na ledenoj stanici u Erfurtu. Sinoć nam je Serhio, ortačina iz Meksika, priredio nezaboravan oproštaj. BH club totalni raspad: cno vino, tekila, mlako pivo...osećao sam se poražen. Dva sata nakon ponoći izbacili su nas iz BH kluba jer smo bili suviše bučni da bi ostali na tamošnji after party. Slatka sekretarica se do poslednjeg dana mog boravka u Ilmenau uporno trudila da me izbegne jer je valjda shvatila da sam suviše nestandardan za njene ljubavne protokole, ili sam je možda više grizo no što sam je ljubio. Ja sam je najpre pljunuo sočnim srpskim psovkama, a zatim nedaljama kajao jer to ničim nije bila zaslužila. Bilo kako bilo, to je bila moja, naša, poslednja noć u Nemačkoj.
„Serhio, ovo mi je poslednja noć u jebenoj Nemačkoj...ne mogu sada da odem kući, treba mi još akcije...!", suznim pijanim očima govorio sam mom cabron-u.
Serhio je uzeo ključ od Edgarda, takođe Meksikanca, koji je bio jedan od članova studentske ekipe koja je vozila celu tu priču o funkcionisanju BC kluba; Serhio je uzeo ključ i odveo me tamo na doubijanje. U polumraku BC kluba zatičemo dva para koji uz haus ritam cirkaju vince. Mi upadamo pretenciozno i pomračinu grabimo za sebe. Ja sam bio totalno švorc. Za pedeset dana mog boravka u Geteovoj zemlji uspeo sam da spiskam celu DAAD stipendiju i ubedim sebe da se na isti način radujem životu: sa ili bez gojaznog novčanika.
„Ne brini cabron ja večeras plaćam.", rekao je Serhio.
Iz čistog poštenja svaku turu piva je plaćao stavljajući evriće u kasu, jer te noći BC klub nije radio a mi smo ga primorali da nam otvori dušu. Ja sam uzjahao komp sa kog se cedila muzika i podlo sa neta skinuo malo prave mjuze: partibrejkersi su vrisnuli kroz zvučnike. Moj maleni gest koji se ovde tumači kao kriminalno delo izazvao je totalnu ludnicu na podijumu za igru: Serhio i ja bacali smo se opijeni svim i svačim, a dva sramežljiva para su izbezumljena napustila vibrirajući podrum.

Oko četvorke noge su zapomagale za glagolom sedeti. Samo sam se srušio na pod u egzotični turski sed. Serhio je pronašao neku genetski modifikovanu supu i napeo aparat za espreso da nam skuva tu supu. Vilica mu se otegla do poda od previše alkohola, a očima je žmirkao ko da je u Chihuahuan pustinji na nemilost prepušten prepotentnoj zvezdi. Supa je bila ekstra ljuta i neverovatno obdarena za reanimaciju. Oživela nas je istog trena čim smo je pokusali.
Još energije očekivali smo od espresa, a onda je meni sinulo da bi bilo dobro da popijemo espreso sa viskijem, ideja se naravno i Serhiu svidela, ali nas je duboko razočarala jedina boca ballantine's viskija koja je buljila u nas prazna. Serhio joj je presudio razbivši je o zid. Popili smo espreso i bacili se na stoni fudbal.
Oko petice Darko je pratio Bosanca na voz. Ja sam ga nečitkim sms-om pozvao da nam se pridruži u iščekivanju zore unutar mračnog ambijenta BC kluba. Darko je naravno odmah sa stanice došao. I da, sa njim došlo je vreme da se nastavi opijanje. Serhio više nije imao para.
U pet i petnaest tog šetvrtka rano ujutru ja sam na trenutak ostvario svoj san: bio sam vlasnik jazz kluba i svi moji prijatelji mogli su da piju za džabe. Prvo sam oprao sve šolje, čaše i pepeljare, pa pokupio razbijenu flašu viskija; zatim sam načeo bure crnog irskog murphy's-a i velikodušno pivo točio ortacima direktno u želudac. U sedam i trideset rano ujutru stigla je neka roba, uglavnom sokići. Ja, kao vlasnik kluba poželeo sam da potpišem prijem, ali je u tom trenutku stigao bradati tip čija je to bila dužnost i mene oslobodio odgovornosti. Sa zvučnika nam je srpski Kurt Cobain nazdravljao: Toma Zdravković.
„Ali ovo nije grunge!?", rekla mi je Suzi kada sam joj jednom prilikom objašnjavao ko je zapravo Toma. Osmehnuo sam se i rekao joj da će sve razumeti ako dođe u Srbiju. Rekla je da se unapred raduje dolasku i uljudno se zahvalila na pozivu.

U devet došla je grupica studenata od desetak njih koji su trebali da otvore dnevnu varijantu BC kluba gde se preko dana služe samo sokići i kafe. Ne znam šta im je prošlo kroz glavu kada su nas ugledali kako obliveni njihovim pivom učimo Serhia refrenu pesme: kafana je moja istina. Oni su skuvali sebi po kafu i mirno seli za sto čekajući da mi završimo naše vojevanje. Jednog od njih sam najfinije što sam u tom trenutku mogao, rečima: man do you have one cigarrrrrr, zamolio da mi srola duvan. On je to učinio. I to je nastavio da čini naredna dva sata. Nijednog lica od tog jutra se ne mogu setiti. Možda zbog piva, a možda i nisam imao želju da više upoznajem ljude.

U jedanaest i trideset mi smo napustili moj klub. Moj san se završio lepim sunčanim danom. Oprostili smo se sa Serhiom kod studentske menze i zakleli emailom na večno prijateljstvo. Otišli smo da se spakujemo. U mislima sam se opraštao od svih dobrih likova koje sam ovde upoznao. Mahao sam kabronima quechos23@ i edgarhpoe@. Mahao sam Šulcu, mec@, koji je sa nama proveo par nedelja u labu radeći svoj diplomski. Mahao sam Filipu, philipp.ostermayer@, sa kim sam neiscrpno pričao o Indiji. Mahao sam Suzi, susanne.friedemann@. Mahao sam prijatelju sočne sekretarice kog smo zvali dva piva, tobiasulmer@. Mahao sam sočnoj sekretarici franziska@. Mahao sam svima koje sam upoznavao iz noći u noć lunjajući studentskim klubovima.

Prenatovareni čekamo voz koji kasni deset minuta na ledenoj stanici u Erfurtu.
Prenatovareni jurcamo za busom u Frankfurtu. Put kući trajaće dvadest sati. Zabolela su me kolena od same pomisli da ću toliko da sedim u jednom mestu budeći se na svakih dva sata da pišam.
Na mađarsko-srpskoj granici tražili su nam po pet evrića da bi potplatili graničare i brže, bez maltretiranja prešli granicu. A šta sa onima koji nemaju ni cent u džepu, htedoh da upitam, ali je Darku ostala neka kinta za nedaj bože i mi pređosmo granicu i bolje i brže.
„Gde si bre kevo Srbijo!", viknuli smo i obećali sebi da sa stanice pravo odlazimo na burek i jogurt.

 



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

bloomsy bloomsy 11:15 25.09.2009

...

eto potrudila sam se zbog tvojih sjajnih tekstova, kad već nemam knjigu :)
nistagmus nistagmus 15:02 27.09.2009

Re: ...

i ja se trudim zbog tih tekstova...blago njima....e ako ti je za utehu i ja je nemam..

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana