Kao i druge EU ambasade u Beogradu, Britanska ambasada je javno podržala održavanje ovogodišnje Povorke ponosa. Kao što se kaže u saopštenju švedskog predsedavanja EU, koje se nalazi i na našem sajtu, "bilo kakva diskriminacija zasnovana na seksualnoj orijentaciji ili rodnog identiteta bi trebalo da bude osuđena i odbačena, jer nije u skladu sa osnovnim principima i vrednostima na kojima je Evropska unija zasnovana: jednake mogućnosti i ljudska prava. Svakom pripadaju sva prava i slobode proglašene u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, bez ikakvih razlika u bilo kom pogledu. To je sama suština evropskih vrednosti."
Poput mnogih i ja sam bio razočaran što je Povorka otkazana. Ljudi koji su želeli mirno da demonstriraju su izgubili. Oni koji su bili spremni da ih zaustave po svaku cenu, su pobedili. Kao što je moj švedski kolega rekao, bio je to tužan i čudan dan.
Ipak ne mogu da kažem da sam bio iznenađen. Danima pre povorke mnogo se govorilo o nasilju. Grafiti su sa gradskih zidova pozivali na "ubijanje pedera". Ekstremna desnica je ponovo stavila u pogon staru laž da su homoseksualci pretnja deci (dok je u stvarnosti najveći broj ozbiljnih seksualnih delikata počinjen od strane odraslih muškaraca nad devojčicama). Danima pre, neki od zvaničnika su javno govorili da bi više voleli da se Povorka ne održi. Zvaničnik Srpske pravoslavne crkve je govorio o "povorci srama, povorci Sodome i Gomore", o paradi onih "koji biraju namjesto puta života - put beslovesnosti i smrti". U razgovoru sa velikim brojem ljudi, naišao sam na veoma raširen stav da povorka ne bi trebalo da se održi, da bi njeno održavanje bilo "nedemokratsko", jer je većina ne želi - kao da demokratija daje većini pravo da jednostavno guši stavove manjine.
Širom Zapadne Evrope, sva naša društva su prošla kroz težak proces suočavanja i pokušaja prevazilaženja, dugo utemeljenih predrasuda. Homoseksualnost, izgleda za mnoge, predstavlja fundamentalnu promenu pojma "konvencionalne" porodice - tako da nekako postaje "abnormalno" i čak "pogrešno". Međutim, istraživanja ljudske seksualnosti su pokazala da, iako ne razumemo još mnogo toga, naša osnovna seksualna orjentacija - bilo da smo heteroseksualni ili homoseksualni - nije pitanje izbora, već nešto sa čim se rađamo. Samim tim, jedini pravi izbor, za gej osobe, jeste da li će živeti svoj život otvoreno i pošteno, sa nadom da će naći partnera koji će ih voleti; ili će pokušati da negiraju svoja prava osećanja i da se bore živeći u laži. Za ove ljude Povorka ponosa je način da stanu pred nas sve i da kažu: "Ovo sam ja, prihvati me." Drugi ljudi se mogu osećati neprijatno zbog toga, ali to je zbog predrasuda koje osećamo i koje još postoje u našim društvima. Oni koji nisu gej imaju izbor, da prihvate gej osobe kao ravnopravne građane ili da nastave da ih primoravaju da negiraju svoje prave ličnosti i žive svoje živote u senci.
Jasno je da ovoga puta Beograd nije bio spreman. Možda će sledećeg puta biti.
Stephen Wordsworth